Knjige Biblije

Arend Remmers

Pregled Starog zavjeta

Biblija je zapisana riječ Božja kroz koju se Bog razotkrio ljudima. Stoga se tu knjigu s pravom naziva Svetim pismom. Glavna tema Biblije jest Isus Krist, Sin Božji, koji je dosao na svijet kako bi spasio gresnike i umro za njih na križu. To je uistinu radosna Vijest! Sām je Gospodin Isus rekao da o njemu ne svjedoče samo spisi Novog - nego i Starog zavjeta.

Zbog toga je svakom krsćaninu važno poznavati i taj dio Božje riječi. Ipak, mnogi tesko razumiju Stari zavjet. Zato sam s ovom knjigom, kratkim uvodom u Stari zavjet, htio pomoći takvima kako bi ga bolje razumjeli. Ona, naime, donosi kratak uvod u svaku od 39 starozavjetnih knjiga i važne podatke o njezinu piscu, vremenu nastanka te zbog čega je bila napisana. Uz to je sustavno iznesen sadržaj svake od knjiga, sto bi svakome trebalo olaksati njezino razumijevanje. Uvodna poglavlja o nastanku i prenosenju Biblije, kao i kronoloske tablice, ilustracije i zemljovidi mogu biti dobrodosla pomoć za razumijevanje prvog dijela te "Knjige nad knjigama".

Sadržaj

Knjige Biblije  

1. Stari zavjet 

2. Novi zavjet 

3. Apokrifi i pseudoepigrafi    

Tekst Svetog pisma  

1. Kanon Biblije  

2. Predavanje Biblije 

3. Nadahnutost Biblije 

4. Razumijevanje Biblije 

O kronologiji Starog zavjeta

Kronologija pet Mojsijevih knjiga 

1. knjiga Mojsijeva - Postanak (Genesis) 

2. knjiga Mojsijeva - Izlazak (Exodus)  

3. knjiga Mojsijeva -  Levitska (Leviticus) 

4. knjiga Mojsijeva -  Brojevi (Numeri) 

5. knjiga Mojsijeva - Ponovljeni zakon (Deuteronomium) 

Knjiga Josuina 

Knjiga o Sucima 

Knjiga o Ruti 

1. i 2. knjiga Samuelova 

1. i 2. knjiga o Kraljevima 

1. i 2. knjiga Ljetopisa 

Knjiga Ezrina 

Knjiga Nehemijina 

Knjiga o Esteri 

Knjiga o Jobu 

Knjiga Psalama (Psaltir) 

Knjiga Izreka 

Propovjednik 

Pjesma nad pjesmama 

Proročke knjige Starog zavjeta

Kada su djelovali proroci Starog zavjeta?

Prorok Izaija 

Prorok Jeremija 

Tužaljke

Prorok Ezekiel

Prorok Daniel

Prorok Hosea

Prorok Joel

Prorok Amos

Prorok Obadija 

Prorok Jona

Prorok Mihej

Prorok Nahum 

Prorok Habakuk 

Prorok Sefanija

Prorok Hagaj

Prorok Zaharija 

Prorok Malahija

Knjige Biblije

1. Stari zavjet

Stari zavjet napisan je hebrejskim jezikom koji, jednako kao i arapski, spada u semitsku skupinu jezika. Neki su manji odlomci Starog zavjeta napisani na aramejskom jeziku (Ezr 4,8 - 6,18; 7,12-26; Dn 2,4 - 7,28). Aramejski je jezik bio vrlo srodan hebrejskom te je po povratku Židovā iz babilonskog sužanjstva bio njihov narodni jezik.

Hebrejski Stari zavjet, Sveto pismo Izraelaca, uključuje iste knjige kao i Stari zavjet kojim se mi danas služimo. No redoslijed pojedinih knjiga ipak je nesto drugačiji. Hebrejski je Stari zavjet bio podijeljen u tri dijela (vidi Lk 24,44b).

a.) Zakon (hebr. Thora)

Zakon uključuje pet Mojsijevih knjiga koje po Septuaginti, grčkom prijevodu Starog zavjeta (oko 220. godine prije Krista), nose sljedeće grčko-latinske nazive:

Genesis                (Postanak)

Exodus                 (Izlazak)

Leviticus              (Knjiga Levitska)

Numeri                 (Brojevi, Brojanje)

Deutenoromium   (Ponovljeni Zakon)

Hebrejski naziv svake od pet Mojsijevih knjiga izveden je od riječi kojom započinje svaka od navedenih knjiga.

b.) Proroci (hebr. Nebiim)

U hebrejskoj Bibliji Proroci obuhvaćaju vise negoli samo proročke knjige i podijeljeni su u dvije skupine:

- raniji proroci (Nebiim rishonim)

Josua

Suci

1. i 2. Samuelova

1. i 2. Kraljevima

- kasniji proroci (Nebiim aharonim)

Izaija                 Amos              Habakuk

Jeremija            Obadija           Sefanija

Ezekiel              Jona                Hagaj

Hosea                Mihej              Zaharija

Joel                   Nahum            Malahija

c. ) Pisma (hebr. Ketubim)

Psalmi

Job

Izreke

Ruta
Pjesma nad pjesmama                                                                                                                                   
Propovjednik
Tužaljke
Estera

Ovih pet knjiga sastavljeno je u cjelinu koja se hebrejski naziva Megillot ("Svitci"). Čitalo ih se na židovske blagdane: Pedesetnicu, Pashu, Blagdan sjenicā, na Dan razorenja Hrama i Purim.

Daniel

Ezra

Nehemija

1. i 2. Ljetopisa

U suvremenim cjelovitim izdanjima Biblije poredak biblijskih knjiga je sljedeći:

a.) 17 povijesnih knjiga: od Knjige Postanka do Estere

b.) 5 poučnih ili poetskih knjiga: od Joba do Pjesme nad pjesmama

c.) 17 proročkih knjiga: od Izaije do Malahije

1.         Novi zavjet

Izvorno je Novi zavjet u cijelosti napisan grčkim jezikom. Riječ je o osobitom obliku grčkog jezika; bio je to takozvani koiné ("sveopći") jezik, koji je u doba nastajanja novozavjetnih spisa (u drugoj polovici 1. stoljeća poslije Krista) bio službeni i narodni jezik u sirem području oko Sredozemnoga mora. Zbog toga je bio mnogo prikladniji za sirenje Evanđelja negoli aramejski kojim su govorili Gospodin Isus i Židovi (Mt 28,19; Mk 16,15; Dj 22,21). Redoslijed kojim su poredane biblijske knjige ne može se smatrati nadahnutim; zbog toga je tijekom gotovo dvije tisuće godina povijesti Novog zavjeta bilo vise različitih redoslijeda. Danas je u cijelom svijetu prihvaćen poredak koji se uglavnom temelji na redoslijedu nastanka pojedinih knjiga:

- Evanđelja:

 Matej, Marko, Luka i Ivan

- Djela apostolska

- Pavlova pisma

Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kolosanima, 1. i 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu, Filemonu, Hebrejima

-katoličke("opće")
   poslanice

Jakovljeva, 1. i 2. Petrova, 1., 2. i 3. Ivanova, Judina

- Otkrivenje

Najpoznatiji izuzetak od ovog poretka nalazimo u Lutherovom njemačkom prijevodu Biblije, gdje su Petrove i Ivanove poslanice smjestene između Poslanice Filemonu i Poslanice Hebrejima.

3. Apokrifi i pseudoepigrafi

Riječ "apokrif" označava nesto sto je skriveno, tajanstveno ili nejasno. U posljednjim stoljećima koja su prethodila razdoblju krsćanstva, pored kanonskih knjiga Starog zavjeta koje su priznavali Židovi, nastao je čitav niz drugih religijskih spisa: Judita, Mudrost Salomonova, Tobija, Sirah, Baruh, 1. i 2. Makabejcima, kao i dodaci Esteri i Danielu. No ove knjige nikada nisu bile uvrstene u hebrejsku Bibliju. Prvi put su se pojavile u Septuaginti, prijevodu Starog zavjeta na grčki. Iz Septuaginte su preuzete u Jeronimov latinski prijevod Biblije (Vulgata, oko 400. god. po Kristu). Zbog toga su apokrifi danas sastavni dio teksta katoličke Biblije.

Osim nekih povijesnih netočnosti, razina ovih knjiga općenito se ne može uspoređivati s razinom kanonskih spisa. S pravom se ukazuje na to da izraz: "Tako govori Gospodin", kao i slični izrazi, koji se u spisima Starog zavjeta pojavljuje vise od tri tisuće osamsto puta, ni jednom nije spomenut u apokrifima. Židovski rabini već od najranijeg doba nisu prihvaćali da bi apokrifi (koji su najvjerojatnije nastali u Egiptu ili u Siriji) bili Božja riječ.

Kao dodatak Vulgati pojavljuju se i tekstovi nazvani pseudoepigrafi (to jest napisani pod drugim imenom): Manasijina molitva, 3. i 4. Knjiga Ezrina, Psalam 151 i Poslanica Laodicejcima.

I Novom su zavjetu već u najranije doba dodani neki apokrifi, koji gotovo svi potječu iz 2. stoljeća poslije Krista. To su prilično mastoviti spisi o Gospodinu Isusu i apostolima, kao i neka krivotvorena pisma apostolā i drugih biblijskih likova. Ti spisi i sami jasno razotkrivaju da se radi o ljudskim djelima. Neki tu ubrajaju i spise takozvanih "apostolskih otaca". Najpoznatiji od tih postapostolskih spisa su: Klementova poslanica, Barnabina poslanica, Apostolsko učenje (Didahe, to jest, Naučavanje Dvanaestorice) i Hermin pastir.

Tekst Svetog pisma

1. Kanon Biblije

Riječ kanon izvorno znači "mjerilo" i od 4. se stoljeća odnosi na sadržaj svetih spisa koji su bili obvezujući za krsćane. Danas riječ kanon označava zbirku Božjim Duhom nadahnutih spisa, koja je kao takva općepriznata, za razliku od apokrifnih ili pseudoepigrafskih dodataka koji to nisu. Da ta zbirka doista ima svoju vlastitu povijest potvrđuje i sama činjenica da su spisi Biblije nastajali u razdoblju koje je trajalo oko tisuću sesto godina. Jos od najdavnijih se vremena Ezri, čovjeku koji je bio Božje oruđe u sakupljanju i čuvanju svetih spisa, pripisuje važna uloga u pogledu stvaranja starozavjetnog kanona. Potpuno je izvjesno da je kanon Starog zavjeta, u obliku u kojem ga mi poznajemo, bio dovrsen između 3. i 2. stoljeća prije Krista te su ga u 1. stoljeću poslije Krista priznali palestinski rabini.

I kanon Novog zavjeta razvijao se i izgrađivao vise desetljeća. Od samoga su početka evanđelja, Djela apostolska, poslanice i Otkrivenje smatrani i priznavani za nadahnuta sveta pisma. Kako kod pisaca, tako je i kod čitatelja djelovao Sveti Duh: ono sto su oni prvi pod Njegovim vodstvom pisali, drugi su pod istim božanskim utjecajem prepoznali. Budući da su se ti sveti spisi mogla umnažati samo tako da ih se prepisivalo rukom, u početku nisu bili dostupni svim krsćanima na svim mjestima i u svim zemljama. No već sredinom 2. stoljeća (oko 150. godine) Justin Mučenik izvjesćuje da se evanđelja i pisma apostolā, zajedno sa starozavjetnim knjigama prorokā, čitaju svake nedjelje na sastancima krsćana. Takozvani "Muratorijev fragment", nazvan i "Muratorjev kanon", iz 2. stoljeća, na žalost samo djelomično obuhvaća novozavjetne knjige; on sadrži četiri evanđelja, trinaest Pavlovih poslanica, Djela apostolska, 1. Petrovu, 1. i 2. Ivanovu, Judinu i Otkrivenje, te dvije nekanonske knjige. Krsćani su, osobito zbog pojave gnosticizma koji je donio mnoge spise s lažnim naukom, bili prinuđeni složno utvrditi koji su im spisi predani kao Božja riječ. Prvi potpuni popis svih novozavjetnih pisama nalazimo kod "crkvenog oca" Atanazija (oko 296.-373. godine), koji je na koncilu u Hipu (393.) i Kartagi (397. i 419.) bio priznat kao Sveto Pismo od strane čitave zapadne crkve.

2. Predavanje Biblije

Do pronalaska tiskarskog stroja, u 15. stoljeću, prepisivanje je bilo jedina mogućnost za umnažanje teksta. U Egipćana, Sumerana i Babilonaca umijeće pisanja bilo je poznato već u 3. tisućljeću prije Krista.. Stoga s te strane nema nikakvog prigovora u pogledu ranog nastanka najstarijih dijelova Biblije. Ti, Božjim Duhom nadahnuti spisi, uvijek iznova su vrlo brižno prepisivani i svaki ih je narastaj predavao sljedećem narastaju.

Strahopostovanje prema svetom tekstu Božje riječi s vremenom je u Židova dovelo do uvođenja brojnih pravila kojih se trebalo pridržavati kako bi "prijepis" bio točan. Primjerice, uvijek se iznova brojalo i provjeravalo svako pojedino slovo, javljanje određenih riječi i slično. Tako je sadržaj Starog zavjeta, čiji su najstariji dijelovi nastali prije otprilike tri i pol tisuće godina, vjerodostojno predavan i sačuvan sve do danas. Vise od tri tisuće poznatih starih rukopisa hebrejske Biblije (kao i stari prijevodi na druge jezike) na čudesan se način međusobno podudaraju.

Od Novoga zavjeta do danas sačuvano je otprilike pet i pol tisuća rukopisa i njegovih pojedinih dijelova na grčkom, jeziku izvornika kojim se vise nitko ne koristi. Osim toga postoje brojni stari prijevodi na: sirijskom, koptskom, latinskom (osobito Vulgata) i drugim jezicima. Najstariji germanski prijevod je gotička Biblija biskupa Wulfile iz 4. stoljeća.

Želja mnogih krsćana da imaju sto vise knjiga Novog zavjeta, kao i brzo sirenje krsćanstva u Aziji i Europi, uzroci su nastanka brojnih prijepisa njegovih dijelova kao i cjelokupnih prijevoda. Na taj je način i predavan tekst Novog zavjeta. Brojni novozavjetni rukopisi nisu svi jednako dobri u pogledu kakvoće teksta, no postoji mogućnost da ih se usporedi. Takvim intenzivnim istraživanjem postiglo se da je s gotovo stopostotnom izvjesnosću utvrđen i potvrđen izvornik. No ni jedna tekstualna varijanta ne dovodi u pitanje istinitost Božje poruke u Novom zavjetu.

Kad se samo sjetimo kako su za progonstva krsćana od strane rimskih careva (pod čijom se vladavinom krsćanstvo najvise i sirilo) uvijek iznova unistavane Biblije, onda shvaćamo kakvo je čudo da je Biblija neostećena izdržala sve te napade. Ona je daleko najočuvanija knjiga starine. Od knjige "Galski rat", poznatog djela rimskog diktatora Julija Cezara koje je ovaj napisao oko 50. godine prije Krista, danas je ostalo svega desetak rukopisa iz 9.-10.stoljeća poslije Krista Od toga su samo jos dva ili tri primjerka dobre kakvoće. Ipak, skoro nitko ne sumnja u točnost tih knjiga, dok je u pogledu Biblije to često slučaj.

Biblija je jedna od najstarijih knjiga na svijetu. Vrijeme njezina nastajanja obuhvaća razdoblje od oko 1500. godine prije do oko 100. godine poslije Krista. Najvise je napadana, no ipak i najbolje očuvana knjiga starine. Najžesće je bila kritizirana, no ipak je ostala najrasprostranjenija knjiga na svijetu.

3. Nadahnutost Biblije

Bibliju tvori sezdeset sest knjiga (trideset devet u Starom i dvadeset sedam u Novom zavjetu) a napisalo ju je najmanje četrdeset osoba, koje najčesće ne spominju svoja imena. Ti su pisci potjecali iz različitih razdoblja, kultura, drustvenih položaja i zanimanjā. Po svjedočanstvu Svetog pisma, ni jedno proročanstvo nikada nije bilo izrečeno voljom nekog čovjeka, nego su proročki pisci Starog zavjeta bili sveti Božji ljudi koje je vodio Sveti Duh (2 Pet 1,21). Ti su proroci bili ljudi koji su stajali pred Bogom i od Njega primili svoja proročanstva. Zatim su pod vodstvom Njegova Duha govorili i zapisivali Božju riječ.

Glede načina nastanka Svetog pisma uvriježen je izraz inspiracija, to jest "nadahnuće". No ne treba držati da se taj pojam odnosi samo na ispunjenje natprirodnom silom. Tada bi takve osobe bile "inspirirane", ali i same odgovorne za ono sto bi napisale. U takvoj predodžbi ne bi bilo mjesta božanskom autoritetu.

Biblija kaže: "Sve je Pismo od Boga dano" (2 Tim 3,16). Umjesto "od Boga dano" može se prevesti i kao: "Bogom nadahnuto" ili: "dano od Božjeg Duha". Sve Pismo, to jest, Biblija kao cjelina, sadrži dakle ono sto je Bog po svojoj volji i po svojim namislima želio napisati ljudima. Duh Božji je ispunjavao pisce, ali im je i predavao ono sto će napisati.

Često se prigovara kako se iz ovoga ne može zaključiti da je Biblija savrsena i nepogresiva Božja riječ. Tobožnje neznanje pisaca, njihova iskrivljena "slika svijeta", itd., također su uključeni u ono sto je napisano. Mnogo toga u Bibliji danas je, sto se tiče znanosti, neodrživo, nedostatno i stoga nevjerodostojno. No ako se odstrane ti ljudski elementi, dolazimo do onoga sto jest istinska Božja riječ, do onoga sto posjeduje autoritet "inspiracije". No ako se na taj način raspravlja o Božjoj riječi, onda je zapravo ljudski razum taj koji prosuđuje i donosi sud o njoj. Tome se protivi sljedeća izreka iz same Biblije: "Živa je, uistinu, Riječ Božja  i djelotvorna;  ostrija od svakog dvosjeklog mača pa prodire do rastavljanja duse i duha, zglobova i moždine te prosuđuje misli i nakane srca. I nema stvorenje njemu skrivena, naprotiv, sve je golo i raskriveno očima Onoga komu moramo dati račun" (Heb 4,12-13).

Prema jednom drugom shvaćanju čak i nema nikakve razlike između nadahnutih i nenadahnutih dijelova Biblije. Po tome shvaćanju Biblija izvjesćuje o davnim Božjim otkrivenjima ljudima u njihovim tadasnjim okolnostima. Kad se, dakle, suvremeni čovjek nađe u sličnim okolnostima te čita Bibliju, ona mu postaje Božja riječ i govori mu u njegovoj osobnoj situaciji. Tako bi čovjek, čitajući nesavrsenu Bibliju, trebao u svom iskustvu vjere prepoznati Božji glas. No u tom su slučaju njegovi osjećaji ili dusevno stanje u kojem se nalazi ono sto prosuđuje sto jest a sto nije Božja riječ.

Biblija, međutim, daje jasan odgovor na navedena ljudska objasnjenja i ograničavanja. Apostol Pavao, pisući im svoje prvo pismo, podsjeća Korinćane da im nije navijestio Evanđelje s "uzvisenim riječima" ili "s mudrosću". Njegovo propovijedanje nije bilo u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u dokazivanju Duha i sile kako se njihova vjera ne bi temeljila na ljudskoj mudrosti, nego na Božjoj sili (1 Kor 2,1-5). Pavao zatim pise da je to sto sada objavljuje dotad bila božanska tajna. Nitko nikada nije vidio, ni čuo ni pomislio na ono sto je Bog u svojoj mudrosti naumio, a sada i objavio. Samo Sveti Duh, koji je i sām Bog, mogao je objaviti te vječne božanske stvari, i samo On može vjerniku podariti razumijevanje istih. Stoga Pavao izjavljuje nesto osobito važno: "To i govorimo - ne riječima naučenim od ljudske mudrosti, nego naučenim od Duha Svetog" (1 Kor 2,13). Ovdje Pavao jasno govori da je Sveti Duh Božjim slugama dao riječi koje tvore spasonosnu poruku Novog zavjeta.

Pritom možemo čvrsto držati tri važne biblijske činjenice:

a.) Proročki pisci Starog zavjeta bili su sveti Božji ljudi pokretani Svetim Duhom (2 Pet 1,21). I Petar je bio ispunjen Svetim Duhom kao i Pavao (Dj 4,8; 9,17; 13,9). Neće biti pretjerano zaključimo li da svi pisci Biblije bili sveti Božji ljudi koje je pokretao Božji Sveti Duh.

b.) "Sve Pismo je od Boga dano" (2 Tim 3,16). Riječ "pismo" (grč. graphe) pojavljuje se u Novom zavjetu vise od pedeset puta. Pritom se uvijek misli isključivo na pisanu Božju riječ, to jest, Stari zavjet. No ista je riječ dvaput primijenjena i za Novi zavjet, koji je tada tek nastajao. Jednom Pavao riječima: "Pismo govori" navodi Ponovljeni zakon 25,4 kao i Lukino evanđelje 10,7; drugi put Petar spominje Pavlova pisma, nazivajući pritom Stari zavjet "ostalim Pismima" (2 Pet 3,16). Riječi: "Sve je Pismo od Boga dano", potvrđuju dakle božanski izvor čitavog Svetog pisma - Starog i Novog zavjeta.

c.) Po 1. Korinćanima 2,13 i riječi Biblije nadahnute su Svetim Duhom. Zato možemo govoriti o doslovnom (verbalnom) nadahnuću Božje riječi. Sama Biblija svjedoči da je svaka riječ u njoj predana od Duha Božjega. Sām Gospodin Isus spominje najmanji dio riječi i najmanji slovni znak grčke i hebrejske abecede. U Mateju 5,17-18 On kaže: " Nemojte misliti da sam dosao ukinuti Zakon, ili Proroke. Nisam ih dosao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam: dok ne prođe nebo i zemlja, ni jedna crtica neće nestati iz Zakona, dok se sve ne ispuni."

4. Razumijevanje Biblije

U 1.Korinćanima 1,18 apostol Pavao pise: "Jer je propovijedanje o križu ludost onima koji propadaju, a nama koji smo spaseni sila je Božja." Jos je jasniji u drugom poglavlju: "Naravan čovjek ne prima ono sto je od Duha Božjega, ludost mu je i ne može spoznati jer treba na duhovan način prosuđivati" (1 Kor 2,14). Usprkos svoj svojoj darovitosti i sposobnostima, čovjek je po naravi nesposoban razumjeti Božju riječ.

Sve dok čovjek misli da Boga nema, nad njim visi Božja presuda, koja glasi: bezumniče! Jer: "Bezumnik reče u svom srcu: nema Boga!" (Ps 14,1; 53,1). Zbog toga čovjek nije ni sposoban ni ovlasten prosuđivati Božju riječ. Zapravo bi trebalo biti obrnuto: "Živa je, uistinu, riječ Božja i djelotvorna; ostrija od svakog dvosjeklog mača pa prodire do rastavljanja duse i duha, zglobova i moždine te prosuđuje misli i nakane srca. I nema stvorenja njemu sakrivena, naprotiv, sve je golo i raskriveno očima Onoga komu moramo dati račun" (Heb 4,12.13). Samo će onaj tko uz ovaj preduvjet pristupa svetoj Božjoj riječi, prigodom čitanja primiti istinski blagoslov.

Kronologija Starog zavjeta

Svatko tko se bavi kronologijom Biblije, osobito kronologijom Starog zavjeta, utvrdit će da se proračuni znatno razlikuju od stručnjaka do stručnjaka. Važniji datumi novije povijesti Izraela općenito su priznati, no sto se zadire dublje u povijest  sve su veća odstupanja u pogledu pojedinih godina.

Tako su, na primjer, povijesnim činjenicama potvrđeni podaci o zauzeću Samarije od strane Asirca Sargona (722. godine prije Krista) i razorenju Jeruzalema od strane Nabukodonozora. (586. prije Krista). No ni tu se brojke potpuno ne podudaraju. Umjesto 722. godine neki uzimaju 723. ili 721.; umjesto 586. godine u povijesnim knjigama spominje se i 587. ili čak 588. godina.

Istražuje li se povijest izraelskog naroda jos dublje u proslost, sve tamo do razdoblja sudaca, Mojsija i praotaca, odstupanja u pogledu godina sve su veća. Neki čitatelji Biblije možda to ni ne uočavaju. Smatraju da Stari zavjet sadrži dovoljno podataka o godinama, od kojih se s lakoćom može izraditi pravilan kronoloski popis. Ako je to i vase misljenje, pokusajte poći od spomenutog podatka o unistenju judejskog i izraelskog kraljevstva. Pomoću Knjige o Kraljevima i Knjige Ljetopisa pokusajte odrediti vrijeme trajanja vladavinā pojedinih kraljeva, te na osnovu toga pokusajte utvrditi godinu podijele kraljevstva (931., 930. prije Krista)! Utvrdit ćete da se već pri određivanju kronologije naoko dobro preglednih razdoblja javljaju brojna pitanja. Sto dublje zadiremo u proslost, javlja se sve vise problema.

Onaj tko se želi baviti kronologijom Starog zavjeta mora biti svjestan da postoje različiti čimbenici koje je neophodno poznavati želimo li se smisleno baviti biblijskim datumima. Svakako, nase je polaziste da su brojke koje su nam predane u Bibliji nadahnute Božjim Duhom i stoga točne. Zbog toga si one, shvati li ih se ispravno, ne mogu međusobno proturječiti. No navest ću neke poteskoće koje valja uzeti u obzir:

1. Pri određivanju koliko su godina trajala neka dulja razdoblja, početak računanja nije uvijek jednoznačno određen. Prema Knjizi Izlaska 12,40 Izraelci su u Egiptu boravili 430 godina, dok u Galaćanima 3,17 isti broj godina označava razdoblje između potvrđivanja zavjeta Abrahamu i davanja Zakona na Sinaju. Je li u ovu brojku uključeno i razdoblje patrijarhā, kako misle neki, ili se ona - sto je vjerojatnije - odnosi samo na boravak dvanaest Izraelovih plemena u Egiptu?

2. U starini je postojalo vise načina za izračunavanje godinā vladavine nekog vladara. U nekom slučaju ubrajale bi se sve godine od trenutka kad je zauzeo prijestolje, dok bi se u drugom slučaju (takozvano "babilonsko brojenje") izostavljala prva godina, nazvana "godinom zauzimanja prijestolja" (usp. Dn 1,1 s Jer 25,1).

3. Nadalje, danas je gotovo nerjesivo pitanje jesu li se mjeseci prekinutih godina (npr., prigodom nasljeđivanja prijestolja ili prije smrti vladara, odnosno prigodom rođenja potomka) računali kao pune godine ili nisu.

Dakle, želja da se utvrdi biblijska kronologija bez ikakvih "pukotina" nailazi na neke poteskoće. Stoga nije lako odgovoriti na pitanje jesu li nam biblijska rodoslovlja i podaci o godinama uopće predani u svrhu izračunavanja. Time uopće nije dovedeno u pitanje doslovno nadahnuće Biblije; jer ako je Božja riječ nadahnuta Svetim Duhom, onda to vrijedi i za brojevne podatke. Stoga pitanje nije jesu li točni brojevi koje imamo, nego jesu li potpuni. Uzmemo li u obzir spomenute poteskoće, nameće nam se zaključak da svojim znanjem nismo u stanju na osnovu Božje riječi utvrditi savrsenu kronologiju čovječanstva.1

Usprkos tome, bilo je mnogo pokusaja određivanja tog "obiteljskog stabla" čovječanstva, i to sve unazad do Adama. Među najpoznatijim kronologijama jest ona engleskog biskupa Ushera (1580.-1656.), po čijem se uvjerenju stvaranje Adama zbilo godine 4175. prije Krista. Druge pretpostavke kada se zbio taj događaj jesu: 4220., 4046. i 4004. godine prije Krista, itd. S druge pak su strane arheolozi, koji su glede nastanka čovjeka prihvatili teoriju evolucije i ne priznaju doslovno nadahnuće Biblije. Za njih je sve sto je opisano u Knjizi Postanka samo mit i legenda; navedeni brojevi za njih imaju samo simboličko značenje. Dok su "biblijski kronolozi" izračunali da rođenje patrijarha Abrahama pada u 2212., 2038. ili 1996. godinu prije Krista, biblijski ga kritičari (ako uopće priznaju Abrahama kao stvarnu osobu) smjestaju u 15.-14. stoljeće prije Krista.

Posljednjih sto pedeset godina, zahvaljujući arheoloskim otkrićima kao i mogućnosti čitanja klinastog pisma i hijeroglifa, znatno je prosirena spoznaja o starini. Pritom je tu i tamo utvrđena i povezanost s Biblijom. Valja spomenuti da ni jedan dosadasnji arheoloski pronalazak ne proturječi biblijskim podacima. Naprotiv, arheologija je do sada samo potvrdila preciznost podataka iz Božje riječi, dok je istodobno potpuno obezvrijedila i pokopala pojedine teorije protivne podacima iz Biblije,.

Sto se tiče Novog zavjeta, s velikom točnosću možemo vremenski smjestiti sve vladare spomenute u njemu (careve Augusta, Tiberija i Klaudija, kao i upravitelje rimskih provincija). Slično vrijedi i za posljednju epohu Starog zavjeta, to jest, razdoblje vladavine Grčke, Perzije, Babilona i Asirije. Tu se međusobno podudaraju kazaljka svjetske povijesti i kazaljka biblijske kronologije. Teskoće se javljaju tek u pogledu razdoblja prije 1000. godine prije Krista.

Prije podjele izraelskog kraljevstva, 931./930. godine prije Krista, kralj Salomon vladao je četrdeset godina. U četvrtoj godini svoje vladavine, dakle 967./966. prije Krista, postavio je temelj za gradnju hrama u Jeruzalemu. Ta je godina bila 480. godina po izlasku Izraela iz Egipta (1 Kr 6,1), koji se po tome zbio 1446. godine prije Krista. S time je u skladu podatak da je Izrael u doba suca Jiftaha već tri stotine godina bio naseljen s one strane Jordana (Su 11,26). Razdoblje od "oko 450 godina", spomenuto u Djelima apostolskim 13,18-20, najvjerojatnije se odnosi na razdoblje od izlaska iz Egipta (1446. godine prije Krista) do Davidova kraljevanja (oko 1000. godine prije Krista). I ostali vremenski podaci o razdoblju sudaca (koji se zapravo ne mogu jednostavno samo zbrojiti), kao i podaci iz egipatske povijesti, potvrđuju raniji datum izlaska Izraela iz Egipta, to jest, oko 1446. godine prije Krista. Ako prihvatimo "kasnije datira- nje" izlaska (oko 1290. godine prije Krista), kako se to obično naziva u povijesnim knjigama i knjigama s biblijskom tematikom, preostaje nam premalo vremena za razdoblje sudaca.

Misljenja u pogledu trajanja boravka izraelskog naroda u Egiptu razlikuju se čak i među Bibliji odanim istražiteljima Svetog pisma. Uzrok tome ponajprije su različiti povijesni podaci, jer o njihovu značenju i redoslijedu ne postoji uvijek jedinstveno misljenje.

Po Knjizi Izlaska 12,40 boravak djece Izraelove u Egiptu iznosio je 430 godina. Tu se uklapa i podatak od 400 godina kod Abrahama (Post 15,13) te Stjepana (Dj 7,6). Spomenutih 430 godina (u Gal 3,17) od potvrđivanja zavjeta Abrahamu pa sve do davanja Zakona ne mogu se brojati od uspostavljanja zavjeta s Abrahamom, nego od Jahvina posljednjeg potvrđivanja Jakovu (Postanak 46,2-4). Osim toga, gotovo je nemoguće da u razdoblju kraćem od 400 godina, mala skupina od 70 osoba izraste u snažan narod od preko dva milijuna ljudi.

Kad je dosao u Egipat (1876. godine prije Krista), Jakovu je bilo 130 godina (Post 47,9). Time je razdoblje patrijarhā vremenski čvrsto vezano uz izlazak iz Egipta. Po tome je Jakov rođen 2006., Izak 2066., a Abraham 2166. godine prije Krista.

U izračunavanju točne godine Abrahamova rođenja na osnovu biblijskih podataka, zbog već spomenutih razloga treba biti krajnje oprezan. Rezultati ovakvih izračunavanja ponesto se razlikuju. S druge strane, rezultati arheoloskih istraživanja jednim dijelom znatno odstupaju od ovih kronologija. Danas je gotovo nemoguće dati potpuno zadovoljavajući odgovor na neka od pitanja koja proizlaze iz tih činjenica.

Kronologija pet Mojsijevih knjiga 

Abrahamovo rođenje: 2166. prije Krista (Post 21,5; 25,7)

Njegov put u Kanaan : 2091. prije Krista (Post 12,4)

Izakovo rođenje : 2066. prije Krista (Post 21,5)

Jakovljevo rođenje: 2006. prije Krista (Post 25,26)

Abrahamova smrt: 1991. prije Krista (Post 25,7)

Josipovo rođenje: 1915. prije Krista (Post 30,22-24)

Izakova smrt: 1886. prije Krista (Post 35,28)

Josip pred faraonom: 1885. prije Krista (Post 41,46)

Jakov dolazi u Egipat: 1876. prije Krista (Post 47,9)

Jakovljeva smrt: 1859. prije Krista (Post 47,28)

Josipova smrt: 1805. prije Krista (Post 50,26)

Mojsijevo rođenje: 1526. prije Krista (Pnz 34,7)

Mojsije u Midjanu: 1486. prije Krista (Dj 7,23)

Izrael izlazi iz Egipta: : 1446. prije Krista (Izl 12,40; Dj 7,30)

Mojsijeva smrt: Izrael ulazi u Kanaan 1406. prije Krista (Pnz 34,7; 1 Kr 6,1)

Polazna točka ovog pregleda jest godina gradnje Hrama, a to je 966. prije Krista. Prema 1. Kraljevima 6,1 izlazak iz Egipta zbio se 1446. godine prije Krista, a prema Knjizi Izlaska 12,40, Jakov je sa 130 godina, 1876. prije Krista, dosao u Egipat (usp. Postanak 47,1.9).

1. knjiga Mojsijeva - Postanak (Genesis)

50 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Prema drevnoj predaji Mojsije nije napisao samo Knjigu Postanka nego i čitav Pentateuh - Petoknjižje (od grčkog pente: "pet" i teuhos: "ono u sto se pohranjuju svitci", sto je izvedenica za označavanje pet knjiga Mojsijevih). U događajima koji se spominju od njegove druge do pete knjige, Mojsije je bio očevidac, a dijelom i glavni lik. U pisanju svoje prve knjige mogao se oslanjati isključivo na Božja otkrivenja (npr. u izvjestaju o stvaranju svijeta iznesenog u Knjizi Postanka 1 - 2) ili možda na neke dokumente iz razdoblja patrijarhā (npr. rodoslovlja, usp. Post 5,10-11 i 36). Sve sto je napisao, Mojsije je pisao pod vodstvom Svetog Duha Božjega. Budući da je bio prorok, riječi iz 2. Petrove 1,21 odnose se i na njega: "Nego su Duhom Svetim poneseni sveti ljudi od Boga govorili".

Mojsije je živio u razdoblju od 1500.-1400. godine prije Krista. U to doba u Egiptu je postojalo visoko razvijeno pismo, hijeroglifi, čiji nastanak seže unatrag do trećeg tisućljeća prije Krista. Sumersko slikovno pismo i asirsko-babilonsko klinasto pismo stari su otprilike kao i hijeroglifi.

Akadsko-sumerske i asirsko-babilonske "mitove o stvaranju i velikom potopu" (primjerice, Ep o Gilgamesu) uvijek se uspoređivalo s odgovarajućim izvjestajima iz Biblije i smatralo njihovim pretečama. No u njima iznesena ljudska poezija prožeta likovima svakojakih božanstava, u opreci je s jednostavnom i jasnom riječju Svetog pisma. To pjesnistvo, međutim, pokazuje da je među poganskim narodima preostalo samo blijedo sjećanje na početne događaje u povijesti svijeta, sto su oni s malo maste i pod utjecajem idolopoklonstva i zapisali. Stovanje zmije, koje je bilo rasprostranjeno u mnogim idolopokloničkim kultovima diljem svijeta a ponegdje jos i danas, također je dokaz da je Sotoni uspjelo odvratiti ljude od obožavanja jedinog pravog Boga i odvući ih za sobom (usp. Knjiga Postanka 3,1; Otkrivenje 12,9).

Predaja po kojoj je Mojsije pisac pet knjiga koje se nazivaju po njemu potvrđena je u samoj Božjoj riječi. Naziv "Zakon" ne odnosi se samo na zapovijedi koje je Mojsije dobio od Boga na Sinaju, nego u Starom zavjetu često označava svih pet Mojsijevih knjiga nazvanih Tora, to jest, prvi dio Starog zavjeta (vidi str. 7). Usporedi: Josua 1,7; 8,31; Suci 3,4; 1. Kraljevima 2,3; 2. Ljetopisa 23,8; Ezra 3,2; Nehemija 8,1; Daniel 9,11; Malahija 4,4).

U evanđeljima sām Gospodin Isus potvrđuje Mojsijevo autorstvo prvih pet knjiga Starog zavjeta (Luka 24,27 i 44; Ivan 5,46-47). I apostol Pavao, koji mnogo govori o Božjem zakonu, često ga naziva "Mojsijevim zakonom" (Rim 10,5; 1 Kor 9,9; Heb 10,28).

Da izraz "Zakon" ili "Mojsijev zakon" uključuje i prvu Mojsijevu knjigu, Postanak, jasno je iz sljedećih navoda Novog zavjeta: 1. Korinćanima 14,34 može se odnositi jedino na božanski poredak pri stvaranju iznesen u Postanku 2,18 i 3,6, jer u Zakonu sa Sinaja nema izričite zapovijedi o podložnosti žene; u Galaćanima 4,21 Pavao navodi povijest Ismaela i Izaka (Post 16 i 21). U oba slučaja riječ je o Božjem Zakonu.

2. Svrha pisanja

Prva knjiga Mojsijeva (Genesis: "početak", "postanak") jest doista knjiga početaka. Ona na neki način sadrži "zametak" Božjeg postupanja sa svijetom i načela Božjeg odnosa s ljudima, a tipoloski (slikovito) unaprijed nagovijesta sva kasnija Božja otkrivenja.

Prva Mojsijeva knjiga opisuje stvaranje svijeta, pad prvih ljudi u grijeh kao i posljedice tog pada. No uz to sto opisuje prokletstvo, ona istodobno po prvi put jasno ukazuje na Izbavitelja. Osim toga, u njoj vidimo Božju pravednost u osudi koju donosi veliki potop, dok kod Abrahama vidimo prihvaćanje milosti i život po vjeri. U Izaku i njegovoj povijesti vidimo očevog ljubljenog sina koji je morao biti žrtvovan, a u povijesti Josipa i njegove braće sav put Izraela s njegovim Mesijom. U životopisima Abrahama, Izaka i Jakova također nam je prikazan osobni život vjere. Sator nam prikazuje vjernika kao stranca i prolaznika na ovom svijetu, koji ovdje nema stalnoga grada nego očekuje onaj budući. Žrtvenik pak je prikaz zajednistva s jedinim pravim Bogom i stovanja koje On zahtijeva.

3. Osobitosti

a. Božja imena

Ne samo u Knjizi Postanka, prvoj Mojsijevoj knjizi, nego i u čitavom Starom zavjetu uglavnom se pojavljuju dva Božja imena: Bog (hebr. Elohim) i Jahve (hebr. JHWH: Vječni ili Vječno postojeći; možda se izgovaralo i kao "Jehova"). Oba ta imena niposto ne ukazuju, kao sto to mnogi kritičari misle, da su tu knjigu pisali različiti pisci ili da je nastala tako da su razni izvjestaji kasnije prerađeni i spojeni u jednu cjelinu, već su ona dokaz božanskog nadahnuća Svetog pisma. Na svim mjestima gdje treba doći do izražaja svemoć Stvoritelja, stoji imenica Bog. No kad se On u milosti obraća ljudima, naziva se Jahve. Tako u Postanku 7,16 gdje pise o Noinu ulasku u arku stoji: ". kako je Bog naredio Noi. Onda Jahve zatvori za njim vrata".

b. "Toledoth"

Izvjesna podjela prve Mojsijeve knjige dana je na taj način sto hebrejska riječ toledoth (rodoslovlje, povijest) dolazi na kraju, ili pak u uvodu, nekog izvjestaja. Ovakvi uobičajeni podaci poznati su i u nekim drugim zemljama Bliskog Istoka i nalazimo ih zapisane na pločama pisanim klinastim pismom. Riječ toledoth pojavljuje se u sljedećim stihovima:

1. Postanak 2,4: To je postanak neba i zemlje

2. Postanak 5,1: Ovo je povijest Adamova roda

3. Postanak 6,9: Ovo je povijest Noina

4. Postanak 10,1: Ovo  je povijest Noinih sinova

5. Postanak 11,10: Ovo su potomci Semovi

6. Postanak 11,27: Ovo  je povijest Terahova

7. Postanak 25,12: Ovo  je povijest ... Ismaela

8. Postanak 25,19: Ovo  je povijest ... Izaka

9. Postanak 36,1: Ovo su potomci Ezava

10. Postanak 36,9: Ovo je ... potomstvo Ezava

11. Postanak 37,2: Ovo je povijest Jakovljeva

c. Sedam životopisa

Prva Mojsijeva knjiga donosi životopise sedmorice vjernih muskaraca: Adama, Henoka, Noe, Abrahama, Izaka, Jakova i Josipa. Podjela te knjige mogla bi se napraviti i po njima.

4. Pregled sadržaja*

I. Postanak (1. Mojsijeva) 1 - 11: Prapovijest

1. Post 1 - 5: Od stvaranja do Potopa

a. Post 1,1 - 2,25: Stvaranje

Post 1: Sest dana stvaranja (opći izvjestaj)

Post 2: Stvaranje čovjeka (posebni izvjestaj)

b. Post 3,1 - 4,7: Pad u grijeh i njegove posljedice (Rimljanima 5,12)

Post 3: Kusnja, pad, osuda i milost

Post 4,1-7: Kain i Abel: prva žrtva (prinos), prvo ubojstvo i prvi grad

c. Post 4,8 - 5,32: Kain i Set: dva Adamova potomka (1 Kor 15,46)

2. Post 6 - 11: Od Noe do Abrahama

a. Post 6,1 - 8,14: Potop

Post 6: Gradnja arke (korablje)
(Mt 24,38-39; 2 Pet 3,3-10)

Post 7: Potop: osuda i spasenje

Post 8,1-14: Svrsetak Potopa

b. Post 8,15 - 10,32: Noa i njegovi potomci

Post 8,15-22: Noa na "novoj" Zemlji

Post 9: Uspostava vlasti i Noin pad

Post 10: Popis naroda: potomci Jafeta, Sema i Hama

c. Post 11,1-26: Gradnja babilonske kule

* Pregled sadržaja 1. Knjige Mojsijeve znatno je iscrpniji negoli u ostalih knjiga, jer je osmisljen da posluži kao uzorak.

II. Postanak (1. Mojsijeva) 12 - 50: Povijest patrijarhā

1. Post 12,1 - 21,34: Abraham, otac vjernikā (Rim 4)

a. Post 12,1 - 14,24: Abramov poziv i očitovani život vjere

Post 12: Abram vjerom odlazi u Kanaan i zakazuje u Egiptu

Post 13: Lotov izbor i Abramov dio

Post 14: Abram spasava Lota i susreće Melkisedeka (Heb 7,1)

b. Post 15,1 - 21,34: Abrahamovi doživljaji s Bogom

Post 15: Obećanje sina i udjela u bastini

Post 16: Hagara i Ismael: Zakon i tijelo (Gal 4, 21 - 31)

Post 17: Obnavljanje obećanja i uvođenje obrezanja; promjena imena (Abram u Abraham i Saraja u Sara)

Post 18: Zajednistvo sa Bogom i zastupnička molitva za Sodomu

Post 19: Unistenje Sodome i Gomore; Lotovo spasavanje; začeće Moaba i Amona

Post 20: Abrahamovo zakazivanje pred Abimelekom

Post 21: Rođenje Izaka, odvojenje od Hagare i Ismaela

2. Post 22,1 - 26,33: Izak, sin obećanja

a. Post 22,1 - 25,18: Abraham i Izak: proročki pregled

Post 22: Žrtvovanje Izaka (Rim 8,32): Kristova smrt

Post 23: Sarina smrt i pogreb: privremeno odbacivanje Izraela

Post 24: Izak se ženi Rebekom: poziv zaručnice

Post 25,1-18: Abrahamov novi brak i Izakova bastina: Milenij

b. Post 25,19-34: Izakovi sinovi Ezav i Jakov: izbor milosti (Rim 9,6-14)

c. Post 26,1-33: Izak u zemlji Filistejaca: njegov pad i blagoslov

3. Post 26,34-37: Jakov/Izrael ili duhovna izobrazba

a. Post 26,34 - 28,22: Ezav i Jakov

Post 26,34-35: Ezavove žene

Post 27: Jakov prijevarom dobiva blagoslov

Post 28: Jakovljev bijeg u Mezopotamiju

b. Post 29,1 - 31,55: Jakov kod Labana

Post 29: Jakov se ženi Leom i Rahelom

Post 30: Jakovljevi sinovi

Post 31: Jakovljev povratak u Kanaan

c. Post 32,1 - 37,1: Jakov u Kanaanu

Post 32 : Jakovljeva borba s Bogom i novo ime (Izrael)

Post 33: Jakovljev susret s Ezavom

Post 34: Dina i Sihem

Post 35: Jakovljev odlazak u Betel; rođenje Benjamina i Rahelina smrt

Post 36,1 - 37,: Ezav i njegovi potomci; zaključna riječ

4. Post 37,2 - 50,26: Josip kao slika odbačenog i proslavljenog  Krista

a. Post 37,2-36: Josipovi snovi i zatočenistvo u Egiptu

b. Post 38,1-30: Juda i Tamara

c. Post 39,1 - 41,57: Josipovo poniženje i uzvisenje

Post 39: Josip i Putifarova žena

Post 40: Josip tumači snove faraonovim slugama

Post 41: Faraonovi snovi i Josipovo oslobođenje

d. Post 42,1 - 47,31: Sedam godina gladi

Post 42: Josipova braća u Egiptu

Post 43: Josipova braća drugi put u Egiptu

Post 44: Savjest braće uznemirena

Post 45: Josip se otkriva braći

Post 46: Jakov dolazi u Egipat

Post 47: Jakov blagoslivlja faraona; Josip "spasitelj svijeta"

e. Post 48,1 - 50,26: Jakovljev i Josipov svrsetak

Post 48: Jakov blagoslivlja Efraima i Manasea

Post 49: Jakov blagoslivlja svojih dvanaest sinova i umire

Post 50: Jakovljev pogreb i Josipova smrt: nada u bastinu

2. knjiga Mojsijeva - Izlazak (Exodus)

40 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Za 2. Mojsijevu vrijedi ono sto je već rečeno za njegovu prvu knjigu. No dok je u svojoj prvoj knjizi Mojsije ovisio o božanskim otkrivenjima i, vjerojatno, o predajama svojih predaka, događaje od druge do pete knjige najvećim je dijelom mogao napisati po viđenju i vlastitom iskustvu - pod vodstvom Svetog Duha (usporedi 2 Moj 17,14; 5 Moj 31,22.24).

U Novom zavjetu Mojsije je vise puta spomenut kao pisac 2. Mojsijeve (npr. Lk 20,37; Mk 7,10). Valja imati na umu da je između događaja opisanih pri svrsetku prve i na početku druge Mojsijeve knjige proslo razdoblje od skoro tri stotine godina.

2. Svrha pisanja

U 2. knjizi Mojsijevoj (Exodus: "izlazak") nije vise opisano Božje postupanje samo s čovjekom kao pojedincem. U toj knjizi upoznajemo Božji izbavljeni narod. Opisan nam je nastanak i oslobođenje Izraela, Božjeg zemaljskog naroda, kojeg Jahve oslobađa iz ropstva u Egiptu te ga vodi prema Obećanoj zemlji - Kanaanu. Stoga je 2. Knjiga Mojsijeva knjiga izbavljenja, čija su temeljna obilježja blagdan Pashe i prolazak kroz isuseno Crveno more (vidi objasnjenje u 1 Kor 5,7; 10,1 i 2).

Po izlasku iz Egipta narod Izraela od Jahve dobiva Zakon te na Njegovu zapovijed podiže Sator sastanka. Time su bili uspostavljeni novi odnosi naroda s Jahvom:

- Bog otada prebiva usred svog naroda

- Izrael je mogao pristupati Bogu i prinositi mu stovanje (žrtve)

- tipoloski (u predslici) bila je otkrivena Kristova slava

S 2. knjigom Mojsijevom mogle bi se usporediti poslanice Rimljanima i Galaćanima, koje govore o izbavljenju i odnosu krsćanā prema Zakonu.

3. Osobitosti

a. Tipologija

Mojsijeva druga knjiga osobito je bogata slikovitim poukama. Važno je znati slijedeće: Egipat je simbol sadasnjeg svijeta (Gal 1,4), isuseno Crveno more prikaz je smrti i Kristova uskrsnuća te smrti starog čovjeka s Kristom (Rim 6,6). Putovanje pusti- njom opis je ovozemaljskih okolnosti u kojima bi trebali biti očuvani oni koji su izbavljeni vjerom (Iv 17,14-15).

b. Datiranje izlaska iz Egipta

Većina danasnjih stručnjaka za tu temu izlazak Izraela smjesta u 13. stoljeće prije Krista, to jest, u doba vladavine 19. Dinastije (od Ramzesa I. do Merneptaha, za čije se vladavine prvi put u Egiptu spominje ime Izrael). Ovo "kasnije datiranje" ostavlja premalo vremena za razdoblje zauzimanja zemlje Kanaan i razdoblje sudaca. Čak bi i pojedini povijesni podaci u Bibliji (npr. Su 11,26; 1 Kr 6,1; Dj 13,20) time bili nevjerodostojni. Ako pak se ti biblijski podaci uzmu u obzir kao osnova, tada dolazimo do toga da se izlazak zbio otprilike 1446. godine prije Krista

4. Pregled sadržaja

I. Izlazak (2. Mojsijeva) 1 - 13: Izrael u Egiptu

Izl 1: Potlačenost Izraela

Izl 2: Mojsijevo rođenje, odgoj i bijeg u Midjan

Izl 3: Bog se objavljuje Mojsiju na Horebu kao Jahve

Izl 4: Božji nalog Mojsiju

Izl 5: Mojsijev razgovor s faraonom

Izl 6: Bog hrabri Mojsija; faraon otvrdnjuje

Izl 7: 1. zlo: voda pretvorena u krv

Izl 8: 2. zlo: žabe; 3. zlo: komarci; 4. zlo: obadi

Izl 9: 5. zlo: pomor stoke; 6. zlo: čirevi; Bog otvrdnjuje srce faraonu; 7. zlo: tuča

Izl 10: 8. zlo: skakavci; 9. zlo: tama

Izl 11: Najava 10. zla i izlaska Izraela

Izl 12: Ustanova Pashe i smrt egipatskih prvorođenaca

Izl 13: Posvećenje izraelskih prvorođenaca i početak izlaska iz Egipta

II. Izlazak (2. Mojsijeva) 14 - 18: Izrael putuje do Sinaja

Izl 14: Jahve spasava Izraela tako da ga provodi kroz Crveno more

Izl 15: Pjesma izbavljenja

Izl 16: Mana (Iv 6,31-59)

Izl 17: Voda iz pećine (1 Kor 10,4); boj protiv Amalečana

Izl 18: Jitrov savjet Mojsiju

III. Izlazak (2. Mojsijeva) 19 - 24: Predavanje Zakona i sklapanje Saveza na Sinaju

Izl 19: Jahvin Savez s Izraelom

Izl 20: Deset zapovijedi

Izl 21: Zakon: osobna prava

Izl 22: Zakon: prava vlasnistva

Izl 23: Zakon: prava u drustvenom i vjerskom životu

Izl 24: Sklapanje saveza

IV. Izlazak (2. Mojsijeva) 25 - 31: Pravila o Svetistu i svećenstvu

Izl 25: Žrtveni darovi; Kovčeg zavjeta, stol i svijećnjak

Izl 26: Sator sastanka

Izl 27: Žrtvenik za paljenice i dvoriste

Izl 28: Svećenička oprava

Izl 29: Čisćenje svećenika i svakodnevna žrtva paljenica

Izl 30: Zlatni žrtvenik, umivaonik; ulje za pomazanje i miomirisni kād

Izl 31: Besalel i Oholiab

V. Izlazak (2. Mojsijeva) 32 - 34: Otpad Izraela i Božja  milost

Izl 32: Zlatno tele i razbijene ploče Zakona

Izl 33: Mojsije kao posrednik

Izl 34: Novi zakon

VI. Izlazak (2. Mojsijeva) 35 - 40: Izgradnja Svetista

Izl 35: Dragovoljni prinosi

Izl 36: Gradnja Satora sastanka (Prebivalista)

Izl 37: Zavjetni kovčeg, stol, svijećnjak i zlatni žrtvenik

Izl 38: Žrtvenik za žrtve paljenice i dvoriste

Izl 39: Svećenička oprava

Izl 40: Podizanje satora kao Jahvina prebivalista

Sator sastanka (Prebivaliste)

1. Ulaz u dvoriste

2. Dvoriste (Izl 27,9-19)

3. Žrtvenik za paljenice (Izl 27,1-8)

4. Umivaonik (Izl 30,17-21)

5. Svetinja (Izl 26)

6. Najsvetije - Svetinja nad svetinjama (Izl 26)

7. Zlatni svijećnjak (Izl 25,31-40; 27,20-21)

8. Stol za prinesene kruhove (Izl 25,23-30)

9. Zlatni žrtvenik (Izl 30,1-10)

10. Zavjetni kovčeg s Pomirilistem (Izl 25,10-22)

3. knjiga Mojsijeva - Levitski zakon (Leviticus)

27 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Treća Mojsijeva knjiga počinje riječima: "Zovnu Jahve Mojsija te mu iz Satora sastanka reče". Te uvodne riječi pojavljuju se vise od trideset pet puta u trećoj Mojsijevoj knjizi. One potvrđuju da je Mojsije osobno primio i zapisao brojna otkrivenja i priopćenja (usp. Pnz 31,9). Bog mu je govorio, kako iz Satora sastanka, tako i s brda Sinaja (vidi pogl. 25,1). Tako je Mojsije mogao sve zapisati i saopćiti narodu Izraela. (usp. Js 1,7-8).

Gospodin Isus je činjenicu o Mojsijevu autorstvu 3. Knjige Mojsijeve potvrdio u Mateju 8,4 (usp. Lev 13,49; 14,2-32).

2. Svrha pisanja

Treća knjiga Mojsijeva (Leviticus: Levitska knjiga) knjiga je zajednistva. U Drugoj knjizi Mojsijevoj Bog je spasio svoj narod i s njim se povezao. U trećoj knjizi Mojsijevoj prikazana su načela približavanja Bogu. Stoga ovdje Jahve u većini slučajeva govori iz Satora sastanka (pogl. 1,1).

U prvih sedam poglavlja spominju se žrtve koje je izraelski narod trebao prinositi Bogu. One su izraz zajednistva u stovanju, a temelje se na pomirenju. U poglavljima 8-10 slijedi postavljanje svećenika, koji su bili posrednici tog zajednistva. Smetnje zajednistvu obrađene su u poglavljima 11-15. Srediste knjige je veliki Dan pomirenja spomenut u 16. poglavlju, koji je u poslanici Hebrejima (pogl. 9 - 10) opisan kao predslika jednom zauvijek prinesene Kristove žrtve.

Odredbe o čistoći Izraelaca slijede u poglavljima 17 - 22. U 23. poglavlju opisano je sedam izraelskih blagdana, koji imaju duhovni i proročki značaj. Konačno slijede propisi o Satoru sastanka, primjeni kaznenog zakona te o subotnoj i jubilejskoj godini, sve s proročkim značenjem (pogl. 24-26). Sama knjiga zavrsava dodatkom o zavjetovanju i predmetima posvećenim Bogu (pogl. 27).

Trećoj Mojsijevoj knjizi u Novom zavjetu odgovara poslanica Hebrejima; i njezina je tema približavanje čovjeka Bogu.

3. Osobitosti

Žrtve

Mnogim je čitateljima Biblije tesko shvatljiv starozavjetni sustav prinosenja žrtava. No Bog je tu misao predočio već i Adamu i Evi kad ih je odjenuo u odjeću od krzna (Post 3,21). Time im je pokazao da zbog osjećaja krivnje svoju golotinju ne mogu pokriti vlastitim naporima, već samo zastupničkom smrću neke životinje.

U Trećoj knjizi Mojsijevoj Bog svom narodu Izraelu ukazuje na krv žrtvenih životinja, sto je simbol polaganja života kao i jedini način ispastanja za počinjene grijehe (Lev 17,11). Stoga je prinosenje žrtava igralo vrlo značajnu ulogu u narodu Izraela. Treba razlikovati dvije vrste žrtava:

 -  Jedne su prinosili uvijek iznova u određeno doba. One su slike različitih vidova Kristova djela na križu (primjerice, pashalna žrtva, 1 Kor 5,7 i veliki Dan pomirenja, Heb 9,6-12).

 -  Bilo je i žrtava koje bi mogao prinositi svaki Izraelac ponaosob - i to dragovoljno - kao paljenicu, prinosnicu ili pomirnicu (Lev 1 - 3) ili pak, ako je sagrijesio, kao naknadnicu i žrtvu za grijeh (Lev 4 - 5). U tome je postojalo svojevrsno stupnjevanje, sto pokazuje da su te žrtve slika osobnog shvaćanja Kristove žrtve. Stoga su i krsćani potaknuti da Bogu prinose duhovne i materijalne žrtve - pa čak i same sebe na žrtvu. Sve je to, međutim, Bogu ugodno samo na osnovu Kristove žrtve (usp. 1 Pet 2,5; Fil 4,18; Rim 12,1).

4. Pregled sadržaja

I. Levitski zakonik (3.Mojsijeva) 1 - 7: Pet vrsta žrtava

Lev 1: Žrtva paljenica (1 Pet 2,5)

Lev 2: Žrtva prinosnica

Lev 3: Žrtva pomirnica (1 Kor 10,16-18)

Lev 4: Žrtva za grijeh (1 Iv 2,1-2)

Lev 5: Žrtva naknadnica

Lev 6: Zakoni za paljenicu, prinosnicu i žrtvu za grijeh

Lev 7: Zakoni za naknadnicu i pomirnicu

II. Levitski zakonik (3.Mojsijeva) 8 - 10: Postavljanje i posveta svećenika

Lev 8: Postavljanje svećenika (1 Pet 2,5.9; Otk 1,6)

Lev 9: Osmi dan postavljanja svećenika

Lev 10: Grijeh Nadaba i Abihua

III. Levitski zakonik (3.Mojsijeva) 11 - 15: Zakoni o čisćenju  naroda Izraelova

Lev 11: Čista jela

Lev 12: Očisćenje poslije poroda

Lev 13 - 14: Guba

Lev 15: Nečistoća muskarca ili žene (2 Kor 7,1-2)

IV. Levitski zakonik (3. Mojsijeva) 16: Veliki Dan pomirenja  (Heb 9 - 10)

V. Levitski zakonik (3. Mojsijeva) 17 - 22: Praktična čistoća i svetost

Lev 17: Vrijednost krvi (1 Pet 1,19)

Lev 18: Moralna nečistoća

Lev 19 - 20: Različiti propisi o svetosti

Lev 21 - 22: Položaj i ponasanje svećenika

VI. Levitski zakonik (3. Mojsijeva) 23: Jahvini blagdani

VII: Levitski zakonik (3. Mojsijeva) 24 - 27: Svetost Božjeg naroda

Lev 24: Svjetlo u Svetistu; psovanje u Božjem narodu

Lev 25: Subotna i jubilejska godina

Lev 26: Poslusnost i neposlusnost

Lev 27: Zavjetovanje i posvećene stvari

4. knjiga Mojsijeva - Brojevi (Numeri)

36 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Poput treće i četvrta se Mojsijeva knjiga nadovezuje na 2. knjigu Mojsijevu. Stoga i počinje Jahvinim govorom Mojsiju izrečenim prvoga dana drugoga mjeseca druge godine po izlasku iz Egipta (usp. Izl 40,17).

Gospodin Isus spominje četvrtu Mojsijevu knjigu kad svojim učenicima objasnjava sto o Njemu pise u "Zakonu Mojsijevu i Prorocima i Psalmima" (Lk 24,44).

2. Svrha pisanja

U četvrtoj Mojsijevoj knjizi (Numeri: "brojevi", "brojanje") opisano je Izraelovo četrdesetgodisnje putovanje pustinjom od Egipta do Kanaana. To je žalosna pripovijest u kojoj se spominje mnostvo neuspjeha. Dugo razdoblje od četrdeset godina bilo je Božja kazna zbog neposluha Njegovog naroda, a ne Njegova prvotna namjera.

Izraelovo putovanje pustinjom u Novom je zavjetu prikazano kao upozoravajući primjer za krsćane (1 Kor 10,1-22; Heb 3 - 4). Pustinja je prikaz ovozemaljskih okolnosti u kojima se iskusava vjera.

Leviti i njihova služba imaju značajnu ulogu u ovoj knjizi. To nam pokazuje da je i krsćanin u ovome svijetu, također, odgovoran svjedočiti o Kristu, svom Gospodinu.

Nakon sto je Izrael primio Zakon na Sinaju uslijedio je popis naroda koji je ponovljen i na svrsetku njegova putovanja (pogl. 1 i 16). Propisi o službi i posvećenju Levita i nazireja prethode opisu zastranjenja naroda (pogl. 1 - 10). Narod je ubrzo stigao do južne granice Kanaana, odakle su izaslali dvanaestoricu uhoda. Desetorica od njih imali su tako malo vjere da su obeshrabrili narod i potakli ga da odustane od ulaska u Obećanu zemlju. Za kaznu je uslijedio Božji odgovor: narod će morati ostati u pustinji jos trideset osam godina; tako dugo dok i posljednji muskarac koji je izisao iz Egipta (osim Josue i Kaleba) ne umre (pogl. 13-14). Zatim je uslijedila pobuna Levita Koraha i njegove družine (pogl. 16-17); neuspjeh Mojsija i Arona (pogl. 20); ponovno mrmljanje naroda i zmije otrovnice, kad je ono Mojsije morao podići mjedenu zmiju (pogl.21), sto je Gospod Isus u Ivanu 3,15 upotrijebio kao prikaz svoje smrti na križu. Potom Izrael dolazi u sukob s neprijateljima; najprije je to vrač Bileam (pogl. 22-25) koji je po želji Moabaca trebao prokleti Izraela, ali ga je na posljetku ipak morao blagosloviti. Nakon toga Izrael pobjeđuje razne narode istočno od Jordana i, konačno, pri svrsetku 4. knjige Mojsijeve stiže do obalā Jordana.

Paralela četvrtoj Mojsijevoj knjizi u Novom zavjetu jesu poslanice Korinćanima, koje opisuju uređenje i život Božje crkve.

3. Osobitosti

a) O četrdesetgodisnjem lutanju izraelskog naroda postoji vrlo malo izvjestaja. U Br 10,11 dvadesetoga dana drugoga mjeseca druge godine po izlasku iz Egipta tabor po prvi put kreće na put. U Br 20,1 nalazi se izvjestaj o četrdesetoj godini (usp. smrt Arona u Br 20,28 s Br 33,38).

Osim toga, opisani su različiti teski grijesi pojedinaca ili čitavog naroda:

- mrmljanje naroda (Br 11,1-2)

- jadanje svjetine zbog mane (Br 11,4-9)

- Mirjam i Aron govore protiv Mojsija (Br 12,1-16)

- desetorica uhoda ozloglasuju Izraelcima zemlju Kanaan (Br 13,31 - 14,10)

 - pobuna Koraha protiv Mojsija (pogl. 16)

-  mrmljanje naroda kod Meribe (pogl. 20)

-  mjedena zmija (pogl. 21)

 - blud s Moapkama (pogl. 25).

b) Zakonski propisi u četvrtoj Mojsijevoj knjizi u svezi su s putovanjem pustinjom i neuspjesima naroda, na primjer:

- zakon o nazirejima (pogl. 6) ukazuje na želju za potpunim predanjem Bogu usred naroda koji se udaljio od Njega.

- voda očisćenja (ili "prinos crvene junice", pogl. 19) bila je potrebna, jer je čovjek u neprestanoj opasnosti od onečisćenja.

4. Pregled sadržaja

I. Brojevi (4. Mojsijeva) 1,1 - 10,10: Tabor naroda Izraelova  na Sinaju

Br 1: Prebrojavanje naroda Izraela

Br 2: Poredak plemena na putu i u taboru

Br 3: Odvojenje i izbor Levijeva plemena

Br 4: Upute za službu Levitā

Br 5: Zakoni o nečistoći, naknadi stete i ženinoj nevjeri u braku

Br 6: Zakon o nazirejima

Br 7: Prinosi dvanaestorice Izraelovih glavara za Sator sastanka

Br 8: Svjetlo u Svetinji i posveta Levitā

Br 9: Pasha u pustinji; oblak kao vodilja naroda

Br 10,1-10: Dvije srebrne trublje

II. Brojevi (4. Mojsijeva) 10,11 - 20,29: Trideset osam godina lutanja pustinjom

Br 10,11-36: Prvo pokretanje tabora

Br 11: Mrmljanje Izraela zbog mane i Božja kazna; postavljanje sedamdesetorice starjesina

Br 12: Mirjam ogubavi zbog toga sto je govorila protiv Mojsija

Br 13: Izasiljanje dvanaestorice uhoda

Br 14: Mrmljanje naroda i Božja kazna: četrdeset-godisnje lutanje

Br 15: Različiti zakoni: propisi o prinosima u Kanaanu; povreda subote; ljubičasta vrpca

Br 16: Korahova pobuna i kazna (usp. Jd 11)

Br 17: Aron potvrđen kao veliki svećenik

Br 18: Položaj svećenstva u Izraelu

Br 19: Zakon o crvenoj junici, to jest, vodi očisćenja

Br 20: Mojsijev grijeh; umiru Mirjam i Aron

III. Brojevi (4. Mojsijeva) 21 - 22: Boravak na Jordanu

Br 21: Mjedena zmija (usp. Iv 3,14); pobjeda nad Sihonom i Ogom

Br 22: Balak poziva Bileama da prokune Izraela

Br 23 - 24: Četiri Bileamova blagoslova za Izrael

Br 25: Izraelov blud, idolopoklonstvo i Pinhasova revnost za Jahvu

Br 26: Drugi popis naroda Izraelova

Br 27: Selofhadove kćeri; Josua pozvan za Mojsijeva nasljednika

Br 28 - 29: Žrtve za Jahvine blagdane

Br 30: Zakoni o zavjetima

Br 31: Osveta nad Midjancima

Br 32: Dva i pol plemena (Ruben, Gad, Manase) ostaju s druge strane Jordana

IV. Brojevi (4. Mojsijeva) 33 - 36: Pregled izlaska i pogled u budućnost

Br 33:Pravac lutanja naroda Izraela

Br 34: Granice kanaanske zemlje

Br 35: Levitski gradovi i gradovi-utočista

Br 36: Selofhadove kćeri i bastina udanih žena

5. knjiga Mojsijeva - Ponovljeni zakon (Deuteronomium)

34 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Peta knjiga Mojsijeva posljednja je knjiga u Pentateuhu (grč. "Petoknjižje), to jest, Tori (hebr. "Zakon"). Od 19. stoljeća pa nadalje često je osporavana jedinstvenost pet Mojsijevih knjiga, kao i Mojsijevo autorstvo. Kritika je prije svega usmjerena na petu Mojsijevu knjigu, Ponovljeni zakon, koja je navodno napisana tek u doba Josije ili čak kasnije.

S obzirom da je "sve pismo od Boga dano" (2 Tim 3,16), i u Starom i u Novom zavjetu vidimo da je Mojsije smatran njezinim piscem; time je potvrđena i starost te knjige. Prema Ponovljenom zakonu 31,9.24-26 Mojsije je napisao, a zatim povjerio Levitima da čuvaju tu knjigu. Josua 8,32-35 se izričito poziva na Ponovljeni zakon 27,8-12 kao na naredbe Mojsija, sluge Jahvina. Kad se u 2. Ljetopisa 34,14 i Nehemiji 8,1 spominje Knjiga Mojsijeva zakona (Tora), u to je bila uključena i peta Mojsijeva knjiga - Ponovljeni zakon.

U Novom zavjetu (u Mateju 19,7) farizeji su se pozvali na petu Mojsijevu knjigu 24,1 sljedećim riječima: "Zasto je onda Mojsije zapovjedio .?" Gospodin Isus i sām u narednom stihu potvrđuje da je zapovijed bila predana po Mojsiju. Mojsije je kao pisac te knjige spomenut i u sljedećim stihovima Novog zavjeta: Matej 22,24 (Ponovljeni zakon 25,5); Djela 3,22; 7,37; (Ponovljeni zakon 18,15-16); Hebrejima 12,21 (Ponovljeni zakon 9,19). Ponekad se postavlja pitanje tko je napisao onaj dio Ponovljenog zakona 34 u kojem se opisuje Mojsijeva smrt i ukop. Vjerojatno je to bio Josua, Mojsijev prijatelj i nasljednik (Pnz 34,9), koji je pod vodstvom i nadahnućem Duha Svetog taj kratki dodatak dodao dovrsenom djelu svog velikog preteče.

Događaji opisani u petoj Mojsijevoj knjizi počinju se zbivati prvoga dana jedanaestog mjeseca četrdesete godine po izlasku iz Egipta (Pnz 1,3). Mjesto zbivanja su "Moapske poljane" na istočnoj obali Jordana.

2. Svrha pisanja

Naziv pete Mojsijeve knjige - Deuteronomium - znači "drugi zakon". Sama knjiga je, međutim, vise negoli puko ponavljanje zapovijedi zapisanih u drugoj, trećoj i četvrtoj Mojsijevoj knjizi, zapovijedi koje je Bog dao narodu Izraela na Sinaju. Od narastaja onih koji su prigodom izlaska iz Egipta bili stariji od dvadeset godina, osim Mojsija, živi su bili jos samo Josua i Kaleb (Br 14,29-30). Stoga je, poslije dugog vremena, bilo itekako potrebno ponoviti Zakon pred čitavim narodom. Glavna svrha te knjige je priprema izraelskog naroda za prijelaz preko Jordana i ulazak u od Boga obećanu zemlju Kanaan. Tema druge i treće Mojsijeve knjige jest susretanje s Bogom u Njegovu Svetistu. Svrha pete Mojsijeve knjige jest priprema naroda za primanje blagoslova koje im je Jahve nakanio podariti u zemlji Kanaan. Stoga u ovoj knjizi vrlo značajnu ulogu ima poslusnost. - Poslusnost Božjim zapovijedima dovodi k blagoslovu, dok neposlusnost povlači za sobom prokletstvo i osudu.

Sto se tiče karaktera, petoj Mojsijevoj knjizi u Novom bi zavjetu odgovarala poslanica Filipljanima. Kako je narodu Izraela, premda je jos bio u pustinji, bilo ukazano na blagoslove kanaanske zemlje, tako se i Pavao već na Zemlji bavio Kristom, Gospodinom, u Njegovoj slavi.

3. Osobitosti

a.) U Novom zavjetu nalazimo vise od trideset doslovnih navoda iz pete Mojsijeve knjige, kao i mnoga pozivanja na činjenice opisane samo u toj knjizi. Poslije Psalama i Knjige proroka Izaije, Ponovljeni zakon, peta Mojsijeva knjiga, spada u najčesće navođene knjige Starog zavjeta.

b.) Riječi: "Mjesto koje će Jahve odabrati" kao mjesto za stovanje, od Pnz 12,5 pojavljuju se dvadeset jedan puta. To mjesto je Jeruzalem, premda se u Petoknjižju ne spominje njegovo ime. Trebalo je proći vise od četiri stotine godina dok konačno David i Salomon nisu pronasli i pripremili to mjesto (usp. 1 Ljet 21,30 - 22,1; pogl. 28).

c.) Kad Sotona u pustinji iskusava Gospodina Isusa, On mu tri puta odgovara riječima: "pisano je" (Mt 4,4.7.10). Svaki put On navodi jedan stih iz pete Mojsijeve knjige (Pnz 8,3; 6,16; 6,13). To su božanski dokazi o vjerodostojnosti pete Mojsijeve knjige.

4. Pregled sadržaja

I. Ponovljeni zakon (5. Mojsijeva) 1 - 4: Prvi Mojsijev govor (povijesni)

Pnz 1: Osvrt na lutanje pustinjom (od Sinaja do Kadesa)

Pnz 2: Osvrt na lutanje pustinjom (od Kadesa do pobjede nad Sihonom)

Pnz 3: Pregled događaja s onu stranu Jordana

Pnz 4: Mojsijeve ozbiljne opomene narodu

II. Ponovljeni zakon (5. Mojsijeva) 5 - 26: Drugi Mojsijev govor (pravni)

Pnz 5: Ponavljanje Deset zapovijedi

Pnz 6: "Čuj, Izraele"

Pnz 7: Odvojenje od Kanaanaca

Pnz 8: Pouke iz putovanja pustinjom

Pnz 9: Podsjećanje na zlatno tele

Pnz 10: Podsjećanje na drugi Zakon i poziv na poslusnost

Pnz 11: Poslusnost kao preduvjet Božjeg blagoslova

Pnz 12: Mjesto za stovanje Boga u Kanaanu

Pnz 13: Postupanje u pogledu idolopoklonstva u izraelskom narodu

Pnz 14: Čista hrana; davanje desetine

Pnz 15: Subotna godina

Pnz 16: Glavni Izraelovi blagdani

Pnz 17: Zakon za kralja

Pnz 18: Svećenici i prorok

Pnz 19: Milost prema ubojici

Pnz 20: Zakoni o ratovanju

Pnz 21: Prolijevanje nedužne krvi i pravo prvorodstva

Pnz 22: Upozorenje o izopačenosti i nečistoći

Pnz 23: Čistoća kao nužni preduvjet za zajednistvo naroda s Bogom

Pnz 24 - 25: Različiti zakoni u vezi potiskivanja ljudske zloće

Pnz 26: Prinosenje prvina i desetine

III.Ponovljeni zakon (5. Mojsijeva) 27 - 30: Treći Mojsijev govor (proročki)

Pnz 27: Gerizim i Ebal: blagoslov i prokletstvo

Pnz 28: Božja vladavina: poslusnost donosi blagoslov, a neposlusnost prokletstvo

Pnz 29: Mojsije govori savjesti naroda

Pnz 30: Pretpostavljeno pokajanje i povratak naroda

IV.Ponovljeni zakon (5. Mojsijeva) 31 - 34: Zavrsni govor i Mojsijeva smrt

Pnz 31: Određivanje Josue za vođu i predavanje Zakona

Pnz 32: Mojsijeva pjesma

Pnz 33: Mojsije blagoslivlja dvanaest Izraelovih plemena

Pnz 34: Mojsijeva smrt

Knjiga Josuina

24 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Nigdje nije spomenuto da je Josua pisac knjige koja nosi njegovo ime, no Židovi su već od najstarijih vremena Josuu smatrali njezinim piscem. Talmud govori da je Josua napisao čitavu knjigu, osim posljednjeg stiha (Jos 24,29-33) kojeg je dodao Pinhas.

U Josui 24,26 pise: "Josua upisa te riječi u Knjigu zakona Božjega", sto znači da je napisao dokument koji je pridodan Knjizi zakona koju je Mojsije predao narodu. Taj podatak, kao i činjenica da su mnogi događaji opisani na način svojstven očevicu, potvrđuju istinitost o Josuinu autorstvu (usp. Jos 6,25 i 15,63).

Josua (njegovo ime znači: "Jahve je spasitelj") je bio najsposobniji za Mojsijeva nasljednika u zemlji Kanaan. Već je kao mladić bio uz njega, borio se protiv Amaleka (Izl 17,9), bio je s njim na brdu Horebu (Izl 24,13), kao jedan od dvanaestorice uhoda isao je u Kanaan, i na posljetku je po Božjoj zapovijedi bio pozvan za Mojsijeva nasljednika (Br 27,18; Pnz 31,1-8).

Josuina knjiga opisuje razdoblje od ulaska u zemlju Kanaan (oko 1406. godine prije Krista) do Josuine smrti, otprilike deset godina nakon toga.

2. Svrha pisanja

Josuina knjiga opisuje prijelaz naroda Izraela preko Jordana, pobjede nad Kanaancima kao i raspodjelu zemlje dvanaestorim plemenima.

Izrael je na temelju Božjeg obećanja danog Abrahamu (Post 13,14-17; 15,7.16) primio "zarečenu" (to jest, "obećanu") zemlju. No narodu je za to bila potrebna poslusnost vjere i snaga.

U ovoj knjizi slikovito je prikazano kako vjernik u sili Duha Svetog treba osvajati Božje blagoslove. Za razliku od Crvenog mora, Jordan predstavlja Kristovu smrt i uskrsnuća za vjernika kao i njegovo uskrsnuće s Kristom (Ef 2,6; Kol 3,1). Zemlja Kanaan slika je duhovnih blagoslova u nebesima (Ef 1,3). Stoga su ratovi Izraela protiv poganskih Kanaanaca slika borbe krsćana protiv zlih duhovnih sila u nebeskim prostorima (Ef 6,12).

Iz ovoga jasno proizlazi da je u Novom zavjetu Josuinoj knjizi srodna poslanica Efežanima.

3. Osobitosti

a) Istrebljenje Kanaanaca

Nekim je čitateljima Biblije tesko shvatiti činjenicu da je Jahve izdao Izraelu opću naredbu o istrebljenju svih Kanaanaca, jer takav nalog izgleda surov i nepojmljiv. Već je u Postanku 15,16 Bog rekao Abrahamu: "Jer mjera se zlodjela amorejskih jos nije navrsila". Amorejci su bili jedan od najvažnijih naroda u Kanaanu. Idolopoklonstvo Kanaanaca s njihovim božanstvima Baalom ("gospodar"), Molohom ("kralj") i Astartom ("božica") bilo je povezano sa najstrasnijim moralnim izopačenostima kao sto su žrtvovanje djece i prostitucija. Ipak, Bog je vise od četiri stoljeća bio milostiv tim narodima. No kad je Izrael usao u Kanaan, unistenje tih idolopokloničkih naroda postalo je neophodna duhovna zadaća. Tako je, na neki način, Bog upotrijebio Izraela da kazni bezbožnost tih naroda. S druge pak strane, jedino je na taj način Božji narod mogao ostati čist i očuvan od toga da ne prihvati te njihove gresne navike.

Izrael je bio oruđe za ispunjenje Božjih namjera (i Sodomu i Gomoru je Bog nekoć unistio iz istog razloga, samo bez ljudskog zahvata). Na žalost, neposlusnost je Izraela vodila k uvođenju idolopoklonstva u sām Božji narod. Krsćaninu je, također, zapovjeđeno da ukloni (istrijebi) sve zlo iz svog života (1 Kor 5,7; 2 Kor 7,1; Kol 3,5; 2 Tim 2,21).

b) Produljeni dan u Josui 10,7-14

Tijekom bitke s Amorejcima, Jahve je na Josuinu molbu dopustio da se zaustave sunce i mjesec, sve dok Josua ne pobijedi neprijatelja. Istodobno je s neba pala kamena tuča. Glede tih čudesa postoje različita objasnjenja:

Neki neosnovano smatraju da se radilo samo o prividnom produljenju dana u kojem su Izraelci, budući da nisu imali satove kojima bi mjerili vrijeme, podnijeli opterećenje za koje bi im inače trebalo mnogo vise vremena. Takvi ljudi misle da je to čudo bilo psiholoske naravi, pri čemu je Izraelcima pomogla snažna tuča.

U starim izvjestajima iz Kine, Indije i Egipta spominje se jedan osobito dugi dan, a u pripovijetkama južnoameričkih Indijanaca spominje se neobično duga noć. Ako je tuča doista bila kamena, možda se radilo o nekoj svemirskoj katastrofi uslijed koje se usporilo ili promijenilo okretanje Zemlje te je stoga jednoga dana sunce sjalo duže negoli obično (a na drugoj polutki Zemlje bila je dulja noć).

Oni koji vjeruju u nadahnuće čitave Božje riječi uopće ne sumnjaju da je Bog doista učinio ta čudesa. Samo nevjernik može smatrati da Stvoritelj i Održitelj svega ne bi bio u stanju izvesti takvo čudo. "Sto god se Jahvi svidi, to čini na nebu i na zemlji", kaže Psalam 135,6.

c) Gilgal

Značajno obilježje Josuine knjige jest stalno vraćanje naroda u Gilgal, mjesto obrezanja. Obrezanjem u kanaanskoj zemlji skinuta je s Izraela egipatska sramota. U Novom je zavjetu duhovno značenje obrezanja za krsćane objasnjeno u Filipljanima 3,3 i Kolosanima 3,5-11. Vraćanje u Gilgal znači svakodnevno ostvarivanje činjenice da, sto se tiče vjernika uskrslog s Kristom, gresno tijelo nema vise nikakva prava postojati. Vidi Js 5,1-10; 9,6; 10,6.7.9.15.43; 14,6.

4. Pregled sadržaja

I. Josua 1 - 12: Zauzimanje kanaanske zemlje

1. Poglavlja 1 - 5: Prijelaz preko Jordana

Jos 1: Josua, novi vođa Izraela

Jos 2: Rahaba i dvojica uhoda

Jos 3: Prijelaz preko Jordana

Jos 4: Postavljanje spomen-kamenja

Jos 5: Obrezanje u Gilgalu i svetkovanje Pashe

2. Poglavlja 6 - 12: Osvajanje zemlje Kanaan

Jos 6: Osvajanje Jerihona

Jos 7: Ahanov grijeh i njegove posljedice

Jos 8: Pobjeda nad Ajem; žrtvenik na gori Ebalu

Jos 9: Prijevara Gibeonaca

Jos 10: Pobjeda nad kraljevima u južnom Kanaanu

Jos 11: Pobjeda nad kraljevima u sjevernom Kanaanu

Jos 12: Popis pobijeđenih kraljeva s obje strane rijeke Jordan

II.Josua 13 - 22: Dioba kanaanske zemlje između dvanaest  plemena

Jos 13: Božja naredba; dva i pol plemena

Jos 14: Kaleb dobiva Hebron u bastinu

Jos 15: Bastina Judina plemena

Jos 16 - 17:  Bastina Josipovih sinova (Efraim i Manase)

Jos 18: Razapinjanje Satora sastanka u Silu; Benjaminova bastina

Jos 19: Bastina Simuna, Zebulona, Jisakara, Asera, Naftalija i Dana

Jos 20: Sest gradova-utočista za ubojice

Jos 21: Četrdeset i osam gradova za Levite

Jos 22: Povratak dva i pol plemena; žrtvenik na obali Jordana

III. Josua 23 - 24: Josuin svrsetak

Jos 23: Josuino opominjanje plemenskih starjesina

Jos 24: Josuin savez s narodom u Sekemu; Josuina smrt

Knjiga o Sucima

21 poglavlje

1. Pisac i doba nastanka

Kao i u mnogim drugim knjigama Starog zavjeta, pisac nije spomenut ni u Knjizi o sucima. Prema staroj židovskoj predaji to bi mogao biti prorok Samuel, koji je živio u doba kraljeva Saula i Davida, oko 1000. godine prije Krista.

Knjiga o Sucima opisuje razdoblje nakon Josuine smrti (Su 1,1; 2,8) pa sve do Samsona (Su 16,31).

Sljedeći podaci u Knjizi o Sucima ukazuju na to da je ta knjiga nastala početkom Saulova kraljevanja:

- U poglavlju 1,21 kaže: "... Jebusejci ostadose u Jeruzalemus Benjaminovim sinovima do dana danasnjega". Prema 2. Samuelovoj 5,6-8 tek je David zauzeo Jeruzalem. Stoga je ovo u Sucima 1,21 moralo biti napisano ranije.

- Često spominjanje činjenice da u to doba nije bilo kralja u Izraelu (Su 17,6; 18,1; 19,1; 21,25) ukazuje na to da je knjiga pisana tek kad su u Izraelu postavljeni kraljevi.

2. Svrha pisanja

Nakon Josuine smrti neuspjeh Izraela postajao je sve očigledniji: nisu držali Božje zapovijedi, nisu istrijebili Kanaance i sve su vise otpadali od Jahve te prihvaćali čak i kanaansko idolopoklonstvo. Jedinstvo Izraelova naroda bilo je naruseno. Bog je kažnjavao izraelska plemena predajući ih pod jaram njihovih neprijatelja. No kao odgovor na njihov vapaj, poslao im je dvanaest sudaca i izbavitelja.

Knjiga o Sucima govori nam o ljudskim neuspjesima, ali i o Božjem poticanju i spasavanju. Josuina knjiga tipoloski opisuje blagoslove Božjega naroda kao i zadobivanje tih blagoslova. U Knjizi o Sucima opisan je prvi pad tog naroda. Crkva je, također - nakon kratkog procvata u početku - ubrzo zapala u grijeh i u zablude, a Bog joj je često slao "izbavitelje" koji su donosili kratka duhovna probuđenja.

3. Osobitosti

a.) Sedam padova i spasenje

Suci 3,8-11: Tlačenje Kusana Risatajima i izbavljenje po Otnielu

Suci 3,12-31: Ehud i Samgar izbavljaju Izraela od Moabaca i Filistejaca

Suci 4 - 5: Debora i Barak pobjeđuju Jabina

Suci 6,1 - 8,32: Gideon pobjeđuje Midjance

Suci 8,33 - 10,5: Tola i Jair

Suci 10,6 - 12,15: Jiftah, Ibsan, Elon i Abdon

Suci 13 - 16: Samson i Filistejci

b.) Razdoblja od četrdeset godina (razdoblja provjere)

 -  četrdeset godina mira u doba Otniela (Suci 3,11)

 -  osamdeset (2 x 40) godina mira u doba Ehuda (Suci 3,30)

 -  četrdeset godina mira u doba Debore (Suci 5,31)

 -  četrdeset godina mira u doba Gideona (Suci 8,28)

 -  četrdeset godina nevolje pod Filistejcima (Suci 13,1)

 (u to spada jos i četrdeset godina otpadnistva u doba velikog svećenika Elija; 1 Sam 4,18)

c.) Kronologija razdoblja sudaca

Različiti povijesni podaci o razdoblju sudaca najbolje se mogu objasniti na sljedeći način:

-Povijesni podaci u Knjizi o Sucima ne smiju se jednostavno samo zbrajati, jer su se neki događaji odvijali usporedno (usp. Su 10,7-9 i 13,1).

-U doba Jiftaha Izrael je već gotovo tri stotine godina bio nastanjen u Hesbonu, na obali Jordana (Su 11,26).

-Onih 480 godina koje se spominju u 1 Kr 6,1 počinju izlaskom Izraela iz Egipta, a zavrsavaju četvrte godine Salomonova vladanja. Oduzmemo li od toga četrdeset godina lutanja pustinjom, razdoblje Josue te vladavinu Saula i Davida (svaki je vladao po četrdeset godina), za razdoblje sudaca preostaje nam tek kratkih 350 godina.

-Prema iskazu najboljih rukopisa Novog zavjeta, četiri stotine i pedeset godina spomenutih u Djelima 13,19-20 ne odnose se na razdoblje sudaca, nego na ranije razdoblje. Grčki Novi zavjet (Nestle-Aland, 26. izdanje) u doslovnom prijevodu kaže ovako: "I nakon sto on unisti sedam naroda u zemlji Kanaan, dopusti im da bastine njihovu zemlju, za otprilike četiri stotine i pedeset godina. Potom im dade suce, sve do Samuela, proroka". To znači, da razdoblje od četiri stotine i pedeset godina zavrsava početkom razdoblja sudaca, a započinje u doba patrijarhā. Druga pak je mogućnost da tih četiri stotine i pedeset godina započinje izlaskom iz Egipta, a zavrsava Samuelovim životom.

4. Pregled sadržaja

I. Suci 1,1 - 3,7: Uvod - neuspjeh Izraela nakon Josuine smrti

Suci 1: Izrael iskazuje sve veću slabost u borbi protiv Kanaanaca

Suci 2: Izraelov otpadanje nakon Josuine smrti

II.

Suci 3,8 - 16,31: Glavni dio - sedam podjarmljivanja i izbavljenja

Suci 3,8-11: Podjarmljenost pod Kusanom Risatajimom i izbavljenje po Otnielu

Suci 3,12-31: Ehud i Samgar izbavljaju Izraela od Moabaca i Filistejaca

Suci 4 - 5: Debora i Barak pobjeđuju Jabina

Suci 6,1 - 8,32: Gideon pobjeđuje Midjance

Suci 8,33 - 10,5: Abimelekova vladavina nasilja;
Tola i Jair

Suci 10,6 - 12,15: Jiftah potuče Amonce; Ibsan, Elon i
Abdon

Suci 13 - 16: Samson i Filistejci

III.Suci 17 - 21: Dodatak - idolopoklonstvo i moralno propadanje u Izraelu

Suci 17 - 18: Mikino idolopoklonstvo; Danovo pleme

Suci 19 - 21: Nemoral u Gibei i bratoubilački rat Izraela protiv Benjaminova plemena

Knjiga o Ruti

4 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Knjiga o Ruti povezuje Knjigu o Sucima s dvjema Samuelovim knjigama. U prvom se stihu spominje razdoblje sudaca, a u posljednjem kralj David.

Pisac se u knjizi ne spominje. Budući da rodoslovlje u Ruti 4,17.22 seže sve do Davida, ta je kratka knjiga napisana u njegovo doba (to jest, oko 1000. godine prije Krista). Prema babilonskom Talmudu, pisac Knjige o Ruti trebao bi biti prorok Samuel. Tog su misljenja i mnogi biblijski stručnjaci.

2. Svrha pisanja

Knjiga o Ruti opisuje Božju milost. Usprkos svemu grijehu i otpadnistvu naroda Izraela tijekom razdoblja sudaca, Jahve je djelotvoran u ostvarivanju svojih obećanja o budućem Mesiji.

Moapka Ruta koja, budući da je bila poganka pa sto se tiče Zakona nije imala nikakva prava u Božjem narodu (Pnz 23,3), vjerom je potražila zastitu Izraelova Boga koji ju je po milosti prihvatio u svoj narod. Sklopivsi brak s Boazom, skrbnikom i "izbaviteljem" (hebr. go'el), ona dobiva svoje mjesto na obiteljskom stablu kralja Davida, a time i Mesije - Isusa iz Nazareta (Ruta 4,22; Mt 1,5).

Gledano tipoloski, Knjiga o Ruti opisuje kako će Bog uoči svrsetka povijesti ponovno prihvatiti vjerni Ostatak Izraelova naroda. Noemi predstavlja izraelski narod, koji je napustio svoju zemlju i ostao bez svega. Ruta je prikaz Ostatka koji u doba svrsetka, upravo kao ni pogani, nema nikakvih prava na Božja obećanja. Njezin najbliži rođak (Rut 3,12; prikaz Zakona sa Sinaja) nije mogao otkupiti Rutu; no za nju se zauzeo Boaz, koji je predak i predslika Isusa Krista.

S druge strane, Knjiga o Ruti prikazuje korake vjere i stupnjeve razvoja duse, koja Božjom milosću biva spasena, nahranjena, vođena i dovedena u potpuno zajednistvo sa Kristom.

3. Osobitosti

a) Izbavitelj

No glavni lik u Knjizi o Ruti zapravo je Boaz, njezin skrbnik. Njegovo se ime pojavljuje gotovo dvostruko česće negoli Rutino! Skrbnik je u Izraelu imao značajnu ulogu i predslika je Krista, pravog Skrbnika i Izbavitelja.

Skrbnik je imao tri zadaće:

-Mogao je otkupiti imovinu osiromasenog Izraelca
(Lev 25,25).

- Mogao je otkupiti svog osiromasenog brata (Lev 25,47-49).

- Morao je izvrsiti osudu nad ubojicom (Br 35,19).

Ovdje u Knjizi o Ruti nalazimo i četvrti zadatak izbavitelja. Dužnost Izraelca po Pnz 25,5 da oženi udovicu svoga brata ako ona nema djece, kako bi se sačuvalo bratovo ime, očito je namijenjena go'elu, koji je mogao biti i daljnji srodnik. U kasnijem židovstvu ova praksa nije vise bila uobičajena.

Svaku je tu zadaću pravi go'el, Gospodin Isus Krist, ispunio u duhovnom smislu. On je Izbavitelj iz sužanjstva Đavlu (Heb 2,15), Darovatelj vječnog života (Iv 1,4.12-13), Otkupitelj bastine (Ef 1,11-14), a jednog će dana biti božanski "krvni osvetnik" i pravedni Sudac (Iv 5,27).

b) Značenje imenā

Za razumijevanje Knjige o Ruti osobito je važno poznavanje značenja hebrejskih imena koja se u njoj spominju:

Elimelek: "moj Bog je kralj"

Mahlon: "bolest"

Kiljon: "iznemoglost"

Boaz: "u njemu je snaga"

Noemi: "ugodna"

Mara: "gorčina"

Orpa: "njezina leđa"

Ruta: "ljepota", "zadovoljstvo"

3. Pregled sadržaja

I. Ruta donosi odluku

Ruta 1: Odlazak u Moab i povratak u Betlehem

II. Ruta je spremna služiti

Ruta 2: Ruti dopusteno pabirčiti, susreće Boaza

III. Ruta nalazi mir

 Ruta 3: Ruta se s vjerom obraća svom skrbniku Boazu

IV. Ruta prima nagradu

Ruta 4: Udavsi se za Boaza, Ruta je postala Davidov predak

1. i 2. knjiga o Samuelu

31 poglavlje i 24 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Obje Samuelove knjige izvorno su bile jedna cjelina. Tek su je u Septuaginti prevoditelji prvi put podijelili u dva djela. Tako prva Knjiga o Samuelu zavrsava Saulovom smrću, a druga započinje Davidovom vladavinom. Iz Septuaginte je ta podjela prenesena u Vulgatu (latinski prijevod Biblije iz 4. stoljeća poslije Krista), a nakon Daniela Bomberga (1517. godine) prenesena je i u izdanja hebrejske Biblije. U Septuaginti i Vulgati obje knjige o Samuelu spadaju u knjige o Kraljevima. Taj naziv i nije posve nepriličan, jer je u knjigama o Samuelu opisano kraljeva- nje Saula i Davida, a u knjigama o Kraljevima opisana je vladavina Izraelovih i Judinih vlastodržaca. No ipak je izvorni hebrejski naziv Samuel pogodniji, budući da obje knjige opisuju život proroka Samuela kao i vladavinu dvojice kraljeva koje je on sām pomazao.

Time jos nije rečeno nista o samom piscu, koji nije spomenut ni u jednoj od te dvije knjige. Prema židovskoj predaji iz Talmuda, Samuel se smatra piscem 1. - 24. poglavlja prve Samuelove, to jest izvjestaja o razdoblju u kojem je živio. Poglavlja 25 - 31 i čitavu drugu Knjigu o Samuelu napisali su proroci Gad i Natan. Povod za to misljenje daje nam 1. Ljetopisa 29,29: "Djela kralja Davida, od prvog do posljednjeg, zapisana su u povijesti vidioca Samuela, u povijesti proroka Natana i u povijesti vidioca Gada". Neki smatraju da činjenica spomenuta u 1. Samuelovoj 27,6, to jest da Siklag pripada kraljevima Jude "do danasnjega dana", ukazuje na to da je ta knjiga nastala nakon podjele kraljevstva pod kraljem Roboamom.

I dok Prva knjiga o Samuelu obuhvaća razdoblje koje je trajalo oko devedeset godina - dakle od Samuelova rođenja (oko 1100. godine prije Krista) pa sve do tragične smrti kralja Saula (oko 1010. godine prije Krista) - Druga knjiga o Samuelu opisuje razdoblje Davidove vladavine (otprilike 1010.-970. godine prije Krista).

2. Svrha pisanja

Knjige o Samuelu prikazuju prijelaz iz razdoblja sudaca u razdoblje kraljeva. Samuel, glavni lik prve knjige, ujedno je posljednji sudac i prvi prorok (Dj 3,24; 13,20).

Kao i u Knjizi o Sucima, najprije je opisan Izraelov neuspjeh. Sudstvo se raspalo u doba Elija i njegovih sinova (1 Sam 2,22-25; 4,17-18), ali i u doba obojice Samuelovih sinova (1 Sam 8,1-2). Neuspjeh u Elijevu domu jos je teži jer je time bilo pogođeno i svećenstvo, koje je inače bilo zaduženo za posredovanje između Boga i naroda. Neprijatelj je oteo Kovčeg zavjeta, najsvetiji predmet u Satoru sastanka i simbol Jahvina prijestolja.

U takvom stanju Bog im u Samuelu salje prvog proroka, koji pred narodom Izraela nastupa kao Jahvin predstavnik. Samuel je ustanovio kraljevstvo; najprije je po želji naroda postavio kralja Saula, čovjeka po tijelu, a potom Davida, čovjeka po Božjem srcu (1 Sam 13,14).

David je od Jeruzalema stvorio političko i vjersko srediste Izraela (2 Sam 5,6-12; 6,1-17). U Jahvinim riječima zapisanim u 2. Samuelovoj 7,4-16, kao i u Davidovim riječima u 2. Samuelovoj 23,1-7, istaknut je značaj kraljeva koje postavlja Bog i proročki je ukazano na Mesijinu tisućgodisnju vladavinu.

3. Osobitosti

a) Tipolosko značenje knjiga o Samuelu

Samuelova proročka služba prije uvođenja vladavine kraljeva prikaz je Božjeg djelovanja u sadasnjem razdoblju milosti. Nakon njega najprije kraljuje Saul, čovjek po tijelu, dok je David, pomazani kralj po Božjoj namisli - kao onaj koji prikazuje Krista - odbačen i progonjen. David preuzima vlast tek nakon smrti svog protivnika. No njegovu vladavinu, za razliku od vladavine njegova sina Salomona, ne obilježava mir nego borbe. Stoga je Salomon predslika Gospodina Isusa u Tisućgodisnjem kraljevstvu mira; dok David prikazuje Krista koji je sada odbačen, ali će suditi kad se ponovno vrati na Zemlju (usp. Ps 110).

b) Molitva

Molitva igra osobito značajnu ulogu u Prvoj Samuelovoj.

-Samo ime Samuel znači: "od Boga uslisan" (ili pak možda: "Božje ime"). Samuelova majka Ana molila je da dobije dijete (1 Sam 1,10-18.26-27), a kad je dobila sina zahvalila je Bogu za njega (1 Sam 2,1-10).

-Na Samuelovu molbu Jahve je Izraelu podario pobjedu nad Filistejcima (1 Sam 7,5.9).

-Kad je Izrael svojeglavo zahtijevao kralja Samuel se pomolio Bogu, a Bog mu je odgovorio (1 Sam 8,6-9).

-Molitelj Samuel dobio je otkrivenja od Boga (1 Sam 9,15).

-Samuelu bi bio grijeh kad se ne bi molio za svoj narod, Izrael (1 Sam 12,19.23).

c) Kovčeg saveza

Kovčeg saveza s poklopcem zvanim Pomiriliste bio je Jahvino prijestolje usred Njegova naroda, svjedočanstvo Njegove prisutnosti. Povijest Kovčega saveza u obje knjige o Samuelu jasno ukazuje na stanje naroda u Božjim očima. U Prvoj knjizi Samuelovoj 3,3 Kovčeg je bio u Silu gdje je živio i Samuel. U četvrtom poglavlju Kovčeg je iz Sila bio prenesen u vojni tabor Izraelaca, zbog zadobivanja pobjede nad Filistejcima. No Filistejci otimaju Kovčeg, veliki svećenik Eli umire kad čuje tu vijest, a Bog kažnjava Filistejce (1 Sam 5). U 1. Samuelovoj 6,1 - 7,2 Kovčeg prenose u Kirjat Jearim, gdje ostaje dvadeset godina. Tek ga David odnosi na Sion, mjesto koje je Jahve odabrao da u njemu prebiva Njegovo ime, mjesto gdje će kasnije Salomon sagraditi Hram (1 Kr 6 - 8).

4. Pregled sadržaja

I. 1. Samuelova 1 - 7: Samuel kao Božji sudac i prorok

1 Sam 1,1 - 2,11: Samuelovo rođenje

1 Sam 2,12-36: Propadanje svećenstva

1 Sam 3: Pozivanje Samuela za proroka

1 Sam 4: Filistejci otimaju Kovčeg saveza

1 Sam 5: Kovčeg saveza u zemlji Filistejaca

1 Sam 6: Povratak Kovčega u Izrael

1 Sam 7: Izraelovo obraćenje i pobjeda

II. 1. Samuelova 8 - 15: Samuel i Saul

1 Sam 8: Izrael zahtijeva kralja

1 Sam 9 - 10: Saul postaje kralj Izraela

1 Sam 11: Saulova pobjeda nad Amoncima

1 Sam 12: Samuelov posljednji govor Izraelu

1 Sam 13: Saulov prvi promasaj

1 Sam 14: Jonatanova pobjeda i daljnji Saulovi
neuspjesi

1 Sam 15: Saulova neposlusnost i odbačenje

III. 1. Samuelova 16 - 31: Saul i David

1 Sam 16: David pomazan za kralja

1 Sam 17: Davidova pobjeda nad Golijatom

1 Sam 18: U Saulu se budi ljubomora na Davida

1 Sam 19: Saul nastoji ubiti Davida

1 Sam 20: David bježi od Saula

1 Sam 21: Davidov bijeg k svećenicima u Nob i Gat

1 Sam 22: David u spilji Adulam i Saulova osveta nad Filistejcima

1 Sam 23: David u Keili i u pustinji Zif

1 Sam 24: David stedi život Saulu u Engadskoj
pustinji

1 Sam 25: Nabal i Abigajila

1 Sam 26: David po drugi put stedi Saula

1 Sam 27: David bježi k Akisu, filistejskom kralju

1 Sam 28: Saul kod vračare u En Doru

1 Sam 29: Davidov neuspjeh kod Filistejaca

1 Sam 30: Siklag: Davidova kazna i obnova

1 Sam 31: Saulova i Jonatanova smrt

IV. 2. Samuelova 1 - 10: Uspon Davidova kraljevstva

2 Sam 1: Davidovo žaljenje za Saulom i Jonatanom

2 Sam 2 - 4: Davidova borba protiv Isbaala i Abnera

2 Sam 5: David zauzima Jeruzalem

2 Sam 6: Kovčeg saveza prenesen u Jeruzalem

2 Sam 7: Božje obećanje i savez s Davidom

2 Sam 8: Davidova pobjeda nad Sirijcima

2 Sam 9: Davidova milost prema Mefibozetu

2 Sam 10: Nove pobjede nad Amonom i Sirijom

V. 2. Samuelova 11 - 20: Propadanje Davidova kraljevstva

2 Sam 11: Davidov grijeh s Bat-Sebom

2 Sam 12: Davidovo pokajanje i ukor

2 Sam 13: Amnonov grijeh i smrt

2 Sam 14: Absalomov povratak

2 Sam 15 - 16: Absalomova pobuna i Davidov bijeg

2 Sam 17: Ahitofel i Husaj

2 Sam 18:Absalomov svrsetak

2 Sam 19: Davidov povratak

2 Sam 20: Pobuna Sebe

VI. 2. Samuelova 21 - 24: Dodatak

2 Sam 21: David i Gibeonci; ratovi s Filistejcima

2 Sam 22,1 - 23,7: Davidov psalam pobjede i njegove
posljednje riječi

2 Sam 23,8-39: Davidovi junaci

2 Sam 24: Popis naroda, kazna i milost

1. i 2. knjiga o Kraljevima

22 i 25 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Obje knjige o Kraljevima u hebrejskoj su Bibliji u početku bile jedna knjiga. Podjelu je prvi uveo neki od prevoditelja Septuaginte (grčki prijevod Starog zavjeta, oko 200. prije Krista), a kasnije je preuzeta i u Vulgatu (latinski prijevod Biblije, oko 400. poslije Krista). U hebrejskim rukopisima Starog zavjeta ta se podjela prvi put pojavljuje u 15. stoljeću. Daniel Bomberg preuzeo ju je 1517. u hebrejsko izdanje Biblije. U Septuaginti i Vulgati knjige o Kraljevima nazivaju se 3. i 4. knjiga o Kraljevima.

Pisac knjiga o Kraljevima nije spomenut. Po židovskoj predaji zapisanoj u Talmudu to bi trebao biti prorok Jeremija. Treba primijetiti da je sadržaj 2. Kraljevima 24,18 - 25,30 gotovo doslovce ponovljen u Jeremiji 52.

Upadljivo je, također, sto u životopisima kraljeva Jojakima i Sidkije nema Jeremijina imena, premda se spominje Izaija kao i drugi proroci koji su djelovali prije njega.

Na vise mjesta ukazuje se na knjige u kojima su zapisani prosireni izvjestaji o pojedinim kraljevima, na koje se mogao osloniti i pisac knjiga o Kraljevima. Tako je, primjerice, ukazano na knjigu Povijesti Salomonove (1 Kr 11,41), zatim vise puta na knjigu Ljetopisa kraljeva izraelskih (1 Kr 14,19 - 2 Kr 15,31) i knjigu Ljetopisa kraljeva judejskih (1 Kr 14,29 - 2 Kr 24,5). Osim toga, izvjestaj o životu Ezekije iz Izaije 36 - 39, većim je dijelom ponovljen u 2. Kraljevima 18 - 20. Pisac knjiga o Kraljevima mogao je, dakle, pri pisanju svog božanski nadahnutog djela pod vodstvom Svetog Duha upotrijebiti ove njemu dostupne "izvore".

Događaji opisani u obje knjige o Kraljevima obuhvaćaju razdoblje od posljednjih Davidovih dana (oko 970. prije Krista) pa sve do trideset sedme godine Jojakinova zatočenistva u Babilonu (oko 561. prije Krista), sto ukupno iznosi oko četiri stotine godina. Knjige o Kraljevima mogle su dakle nastati ili biti dovrsene najranije u doba babilonskog sužanjstva.

2. Svrha pisanja

Obje knjige o Kraljevima, zajedno s knjigama o Josui, Sucima te 1. i 2. Samuelovom, kronoloski su nastavak Izraelove povijesti u Kanaanu (Palestini). Opisi kraljevstava u Izraelu koji su započeti u knjigama o Samuelu nastavljaju se sve do babilonskog sužanjstva. Pritom knjige o kraljevima vise izvjesćuju o kraljevstvu koje je tvorilo deset plemena (Izrael), dok 2. knjiga Ljetopisa vise opisuje kraljevstvo preostalih dvaju plemena (Juda).

Poslije Davidove smrti kraljem Izraela postao je Salomon (hebrejski: "mir"), koji je slika Krista, pravog Kralja mira. David je prikaz odbačenog Krista, a Salomon slika proslavljenog Krista u kraljevstvu mira. Nakon Salomonove smrti izraelsko se kraljevstvo raspalo na dva djela. U sjevernoj Palestini nastalo je pod Jeroboamom kraljevstvo od deset plemena (Izrael), dok su na jugu pod vladavinom Salomonova sina Roboama preostala dva plemena, Juda i Benjamin, čije je sjediste bilo u Jeruzalemu (Juda)

Povijest devetnaestorice izraelskih i judejskih kraljeva (bez kraljice Atalije) izvjesće je o drugoj propasti Božjeg naroda. Nakon sto je Izrael bio spasen iz Egipta te pod Mojsijem, Aronom i Josuom usao u Kanaan, usprkos djelovanju svećenstva i sudaca narod je sve vise otpadao od Boga. Za Davidova kraljevanja Bog je sa svojim narodom ponovno krenuo ispočetka, no ubrzo je uslijedilo novo propadanje. Dok je prvo razdoblje zavrsilo time sto je narod odbacio Jahvu (1 Sam 8,7), na svrsetku drugog razdoblja Bog je morao odbaciti Izraela (2 Ljet 36,16).

Bog je narodu uvijek iznova slao proroke koji su ga pozivali na obraćenje. Među njima osobito treba spomenuti Iliju, proroka osude (spomenuto je osam njegovih čudesa), Elizeja, proroka milosti (i njegovih sesnaest čudesa) te Izaiju, mesijanskog proroka. Izraz "čovjek Božji" u knjigama o Kraljevima pojavljuje se vise od pedeset puta. Stoga te knjige imaju osobiti proročki karakter, a knjige Ljetopisa svećenički karakter.

Za svu devetnaestoricu kraljeva sjevernog kraljevstva važila je Božja osuda: "Činio je sto bijase zlo", dok su neki od Judinih kraljeva ipak bili vjerni Jahvi, osobito Josafat, Ezekija i Josija. Probuđenja koja su oni ostvarili u Božjem narodu, usporediva su s probuđenjima u krsćanskom svijetu (npr. Restauracija, to jest Obnova u 18. i 19. stoljeću).

3. Osobitosti

a) Moapski kamen (2 Kr 3)

Njemački misionar Klein je 1868. godine istočno od Jordana, nedaleko od moapskog grada Dibona, pronasao kamen s urezanim napisom moapskog kralja Mese (vidi 2 Kr 3). Starohebrejskim pismom Mesa je obznanio svoj razlaz s izraelskim kraljem Joramom. Taj kamen iz 840. godine prije Krista sada se nalazi u pariskom Louvru i najstarije je vanbiblijsko pisano svjedočanstvo koje potvrđuje potpunu točnost izvjesća Starog zavjeta o povijesnim događajima.

b) Kraljevi Izraela i Jude nakon podjele kraljevstva

Kralj Izraela

Vlada

Kralj Jude

Vlada

Druga kraljevstva

Jeroboam I.

931.-910.

Roboam

931.-913.

Sesonk, oko 924.
(Egipat)

Nadab

910.-909.

Abijam

913.-911.

Basa

909.-886.

Asa

911.-870.

Ben-Hadad I., oko 900.
 (Sirija)

Ela

886.-885.

Zimri

885.

Omri

885.-874.

Ahab

874.-853.

Josafat*

872.-848.

Ahazja

853.-852.

Salmanasar III.
859.-824. (Asirija)

Joram

852.-841.

Joram

848.-841.

Jehu

841.-814.

Ahazja

841.

Atalija

841.-835.

Joahaz

814.-798.

Joas

835.-796.

Joas

798.-782.

Amasja

796.-767.

Ben-Hadad II.
796.-770. (Sirija)

Jeroboam II*

793.-753.

Azarja*
(Uzija)

791.-740.

Zaharija

753.-752.

Salum

752.

Menahem

752.-742.

Jotam*

750.-732.
(751.-735.)

Tiglat-Pileser III.
745.-727. (Asirija)

Pekahja

742.-740.

Pekah*

740.-732.
(752.-732.)

Ahaz

735.-716.
(742.-726.)

Salmanasar V.
727.-722. (Asirija)

Hosea

732.-722.

Ezekija

716.-687.
(728.-697.)

Sargon II.
722.-705. (Asirija)

722. / 721.:
Asirsko
sužanjstvo

Manase*

697.-642.

Sanherib
704.-681. (Asirija)

sužanjstvo

Amon

642.-640.

Asarhadon
680.-669. (Asirija)

Josija

640.-609.

Joahaz

609.

Nabukodonozor
605.-562. (Babilon)

Jojakim

609.-598.

1. odvođenje u Babilon
 (605.)

Jojakin

598.-597.

2. odvođenje u Babilon
 (597.)

Sidkija

597.-586.

3. odvođenje u Babilon
 (586.)

586.

Razorenje Jeruzalema

* Istodobna vladavina s prethodnikom odnosno s nasljednikom

( ) Godine u zagradama su alternativno računanje

c) Podrijetlo Samarijanaca (2 Kr 17)

Nakon sto je deset Izraelovih plemena 722. godine prije Krista odvedeno u Asirsko sužanjstvo, asirski je kralj u zemlju doveo strane narode te ih nastanio u samarijskim gradovima (2 Kr 17,24). Oni su se pomijesali s preostalim Izraelcima i zadržali svoje idolopokloničke običaje. Po naredbi asirskoga kralja iz Sužanjstva je doveden jedan izraelski svećenik kako bi te poganske doseljenike uputio na Jahvu. No oni nisu odustali od stovanja svojih bogova, pa stoga imaju sva obilježja mjesanog naroda. Kasnije su Samarijanci sagradili vlastito svetiste na brdu Gerizim i preuzeli pet Mojsijevih knjiga kao obvezujuće sveto Pismo.

Nakon babilonskog sužanjstva Samarijanci su htjeli pomoći Židovima pri izgradnji Hrama, no Židovi im to nisu dopustili (Ezr 4,2-3). I u evanđeljima Novog zavjeta često se spominje netrpeljivost i neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca.

Jos i danas oko četiri stotine "Samaritanaca", kako se sada nazivaju, živi u Nablusu (sadasnji arapski naziv za stari Sekem).

4. Pregled sadržaja

I. 1. Kraljevima 1 - 11: Salomonovo kraljevstvo

1 Kr 1 - 2: Salomon postaje kralj; David umire

1 Kr 3: Salomonova molitva za mudrost

1 Kr 4: Salomonovi namjesnici

1 Kr 5: Pripreme za gradnju Hrama

1 Kr 6 - 7: Gradnja Hrama i izrada opreme

1 Kr 8: Posvećenje Hrama i Salomonova molitva

1 Kr 9: Salomonova veličina

1 Kr 10: Kraljica od Sabe

1 Kr 11: Salomonov neuspjeh i smrt

II.1. Kraljevima 12 - 2. Kraljevima 17: Razdijeljeno kraljevstvo

1 Kr 12: Roboam i Jeroboam: podjela kraljevstva

1 Kr 13: Božji čovjek iz Judeje i prorok iz Betela

1 Kr 14: Vladavina Jeroboama i Roboama

1 Kr 15:Vladavina Abijama i Ase u Judeji te Nadaba i Base u Izraelu

1 Kr 16: Ela, Zimri, Omri i Ahab vladaju u Izraelu

1 Kr 17: Ilija na potoku Keritu i kod udovice u Sarfati (usp. Lk 4,25-26)

1 Kr 18: Ilija na Karmelu

1 Kr 19: Ilija na Horebu

1 Kr 20: Ahabovi ratovi sa Sirijom

1 Kr 21: Ahab i Nabotov vinograd

1 Kr 22: Ahabov posljednji rat sa Sirijom i njegova smrt

2. Kraljevima

2 Kr 1: Ilija i Ahazja

2 Kr 2: Ilijino uznesenje

2 Kr 3: Joramov rat s Moabom

2 Kr 4: Četiri Elizejeva čuda

2 Kr 5: Elizej ozdravlja gubavca Naamana

2 Kr 6 - 7: Rat Sirijaca protiv Izraela

2 Kr 8: Elizej i Hazael

2 Kr 9 - 10: Vladavina Jehua

2 Kr 11: Atalijina vladavina u Judeji

2 Kr 12: Joasevo kraljevanje u Judeji

2 Kr 13: Joahazovo i Joasevo kraljevanje u Izraelu

2 Kr 14: Vladavina Amasje u Judeji i Jeroboma II.
u Izraelu

2 Kr 15: Vladavina Azarje (Uzije) i Jotama u Judeji te Zaharije, Saluma, Menahema, Pekahje i Pekaha u Izraelu

2 Kr 16: Ahazovo kraljevanje u Judeji

2 Kr 17: Hoseino kraljevanje i propast sjevernog kraljevstva

III.2. Kraljevima 18 - 25: Judejsko kraljevstvo do babilonskog sužanjstva

2 Kr 18 - 19: Ezekijina vladavina i prijetnje Asiraca

2 Kr 20: Ezekijina bolest i smrt

2 Kr 21: Vladavina Manasea i Amona

2 Kr 22: Josijina vladavina i otkriće Knjige Zakona u Hramu

2 Kr 23: Josija čisti zemlju od idolopoklonstva

2 Kr 24: Babilon pokorio posljednje judejske kraljeve

2 Kr 25: Razorenje Jeruzalema

1. i 2. knjiga Ljetopisa

29 i 36 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Obje knjige Ljetopisa na posljednjem su mjestu u hebrejskom Starom zavjetu. Izvorno su, poput Samuela i Kraljeva, bile samo jedna knjiga. Njihova podjela izvrsena je u Septuaginti, grčkom prijevodu Starog zavjeta. Otada je preuzimana u kasnije prijevode Svetog pisma, a na posljetku i u hebrejsku Bibliju (prvi put je to učinio Daniel Bomberg 1517. godine).

Na osnovi 1 Ljet 3,19; 9,1-2 te 2 Ljet 36,22-23 može se zaključiti da su knjige Ljetopisa napisane ili upotpunjene tek nakon babilonskog sužanjstva. Kako su zaključni stihovi 2. Ljetopisa doslovce isti kao i prvi stihovi Ezrine knjige, a Ezrina je knjiga povijesni nastavak knjiga Ljetopisa, već su židovski učenjaci, pisci Talmuda, njezinim piscem smatrali Ezru. Na to ukazuje i precizno rodoslovlje na početku knjige (1 Ljet 1 - 9). Nakon babilonskog sužanjstva Židovima su rodoslovlja postala osobito važna (usp. Ezr 2,62).

Poput većina spisa Starog zavjeta, ni ovdje nije spomenut pisac. Međutim, svećenički karakter knjige odgovara Ezri, koji je i sām bio svećenik (Ezr 7,1-5.11). Po tome bi doba pisanja knjigā Ljetopisa bilo oko 450.-400. prije Krista.

U njezinim izvjestajima naveden je čitav niz povijesnih djela na koja se pisac mogao osloniti (1 Ljet 5,17; 9,1; 23,27; 27,24; 29,29; 2 Ljet 9,29; 12,15; 13,22; 24,27; 26,22; 27,7; 33,19; 35,25). Za one koji Bibliju prihvaćaju kao od Boga nadahnutu knjigu nisu najvažnija ta vanjska obilježja, nego pouka koju nam Bog želi saopćiti time sto je na taj način dao napisati knjige Ljetopisa (usp. 1 Kor 10,6.11).

2. Svrha pisanja

Knjige Ljetopisa nisu samo puko ponavljanje knjiga o Kraljevima. Bog je imao osobitu namjeru kad je dao da se napisu te knjige. To je vidljivo već iz opsirnog uvodnog rodoslovlja naroda Izraela, osobito Davidova doma, koje započinje s Adamom, prvim čovjekom. Knjige Ljetopisa su božanski pregled Izraelove i ljudske povijesti te Božjeg postupanja s Izraelom. Pritom nam upada u oči sličnost s Mojsijevom petom knjigom koja, također, nije samo puko ponavljanje teksta prethodnih knjiga.

Knjige Ljetopisa osobito opisuju judejsko kraljevstvo, to jest, kraljevstvo dvaju plemena nastalo nakon podjele izraelskog naroda. U knjigama o Kraljevima u prvom se planu nalazi sjeverno kraljevstvo od deset plemena. Ovdje se ono spominje samo kad je u vezi s Judom.

Glavna tema tih knjiga jest kraljevstvo Davida, Salomona i njihovih nasljednika. Oba spomenuta kralja služe kao predslika (tip) Krista kao odbačenog, napaćenog i proslavljenog Kralja. Stoga se u knjigama Ljetopisa ni ne spominju njihovi pogresni koraci, primjerice Davidov preljub s Bat-Sebom i ubojstvo njezina muža Urije, kao ni Salomonovo idolopoklonstvo. Knjige o Kraljevima uglavnom sadrže moralne pouke i bave se ljudskom odgovornosću. Knjige Ljetopisa, naprotiv, uglavnom sadrže tipoloske pouke povezane s Božjom milosću.

Druga važna tema jest Hram i njegova izgradnja. U knjigama Ljetopisa posvećeno mu je mnogo vise prostora negoli u 1. o Kraljevima. U 1. Ljetopisa (u poglavljima 21 - 29) opisano je Davidovo zanimanje za Hram, Božje Prebivaliste usred Njegova naroda, a u 2. Ljetopisa 2 - 7 gradnja i posvećenje Hrama pod kraljem Salomonom. Kasnije se u vise navrata spominje obnova hramskog bogoslužja (Josija, Ezekija). Knjige Ljetopisa prikazuju duhovnu stranu života, to jest službu Božju u judejskom kraljevstvu, te su stoga prožete svećeničkim karakterom. Knjige o Kraljevima, naprotiv, imaju vise proročko obilježje.

U knjigama o Kraljevima i u Ljetopisima opisuje se skora propast izraelskog naroda. U judejskom se kraljevstvu ta propast ipak nakratko odgađala zbog probuđenja nekolicine bogobojaznih kraljeva (osobito Josafata, Ezekije i Josije). Opis povijesti Božjeg naroda zavrsava tako da ga Jahve odbacuje te dopusta Babiloncima da odvedu Judejce u sužanjstvo (605.-586. godine prije Krista). Babilon pak je slika svjetovne sile u religijskom obličju (usp. Post 11 i Otk 17 - 18).

No pri svrsetku ovih knjiga opisano je kako Bog budi srce perzijskom kralju Kiru da vrati Judejce u Palestinu. U tome se ponovno očituje Božja milost.

3. Osobitosti

Hram

Uz već spomenute razlike između knjigā o Kraljevima i knjigā Ljetopisa, uočljive su i značajne razlike u opisu Hrama. U 1. Kraljevima 6,5-10 spomenuta je dogradnja, a to nedostaje u 2. Ljetopisa. U 2. Ljetopisa 3,14 govori se o hramskom zastoru, a u 2. Ljetopisa 4,1 o tučanom (mjedenom) žrtveniku, sto pisac 1. Kraljevima ne spominje. Te i druge sitne razlike pojasnjuju da je u 1. Kraljevima opisano Božje Prebivaliste i unutarnje zajednistvo naroda sa Njim, a u 2. Ljetopisa opisano je mjesto na kojem čovjek pristupa Bogu kako bi mu iskazivao stovanje.

4. Pregled sadržaja

I. 1. Ljetopisa 1 - 9: Rodoslovlje

1 Ljet 1: Od Adama do Edoma

1 Ljet 2,1 - 4,23: Juda, osobito Davidov dom

1 Ljet 4,24 - 8,40: Ostala Izraelova plemena

1 Ljet 9: Stanovnici Jeruzalema

II. 1. Ljetopisa 10 - 29: Davidova vladavina

1 Ljet 10: Svrsetak kralja Saula

1 Ljet 11: Kralj David i njegovi junaci

1 Ljet 12: Davidovi vjerni pristase

1 Ljet 13: David i Kovčeg saveza

1 Ljet 14: Davidova pobjeda nad Filistejcima

1 Ljet 15 - 16: Prijenos Kovčega saveza u Jeruzalem

1 Ljet 17: David želi sagraditi Hram

1 Ljet 18 - 20: Davidovi ratovi

1 Ljet 21: Prebrojavanje naroda i kazna

1 Ljet 22: Pripreme za gradnju Hrama

1 Ljet 23: Dužnosti Levitā

1 Ljet 24: Dužnosti svećenikā

1 Ljet 25: Dužnosti pjevačā

1 Ljet 26: Dužnosti vratarā i ostalih službenika

1 Ljet 27: Vojničko i građansko uređenje

1 Ljet 28: Ustoličenje Salomona

1 Ljet 29: Davidove posljednje riječi i smrt

III. 2. Ljetopisa 1 - 9: Salomonova vladavina

2 Ljet 1: Salomon stupa na vlast

2 Ljet 2 - 4: Gradnja Hrama

2 Ljet 5 - 7: Posvećenje Hrama

2 Ljet 8 - 9: Salomonova slava i smrt

IV. 2. Ljetopisa 10 - 36: Judejsko kraljevstvo do Izgnanstva

2 Ljet 10 - 12: Podjela kraljevstva i Roboamova vladavina

2 Ljet 13: Abija

2 Ljet 14 - 16: Asa

2 Ljet 17: Josafat

2 Ljet 18: Josafatov savez s Ahabom

2 Ljet 19: Josafat postavlje suce

2 Ljet 20: Spas od Moaba

2 Ljet 21: Joram

2 Ljet 22: Ahazja

2 Ljet 23: Atalija

2 Ljet 24: Joas: revnost i otpad

2 Ljet 25: Amasja

2 Ljet 26: Uzija (Azarja)

2 Ljet 27: Jotam

2 Ljet 28: Ahaz

2 Ljet 29: Ezekija čisti Hram

2 Ljet 30: Ezekija svetkuje Pashu

2 Ljet 31: Daljnji Ezekijin rad na obnovi

2 Ljet 32: Napad asirskog kralja Sanheriba

2 Ljet 33: Manase

2 Ljet 34: Josija: čisćenje Hrama i nalaz Knjige Zakona

2 Ljet 35: Josijina proslava Pashe

2 Ljet 36: Joahaz, Jojakim, Jojakin, Sidkija i pad Jeruzalema

Knjiga Ezrina

10 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Ako posljednja dva stiha iz Druge knjige Ljetopisa (2 Ljet 36,22-23) usporedimo s prvim stihovima Ezrine knjige (Ezr 1,1-3), utvrdit ćemo da su potpuno isti. Ezra (njegovo ime znači "pomoć") sadržajno se i povijesno nadovezuje na Drugu knjigu Ljetopisa. Ipak, između tih je dviju knjiga sedamdesetogodisnje babilonsko sužanjstvo (usp. Jer 25). Ono započinje prvim odvođenjem Judejaca za vladavine kralja Jojakima (606./605. prije Krista), a zavrsava naredbom perzijskog kralja Kira (537./536. prije Krista) kojom se Židovi imaju vratiti u Palestinu te u Jeruzalemu ponovno sagraditi razoreni hram.

U hebrejskim Biblijama, jednako kao i u Septuaginti, Ezrina i Nehemijina knjiga tvore svojevrsnu cjelinu. One su u Septuaginti, a kasnije i u Vulgati, ipak odijeljene ili se barem međusobno razlikuju. U ponekim suvremenim izdanjima Septuaginte i Vulgate ponekad se nalaze i dvije nenadahnute knjige koje ne spadaju u kanon Svetog pisma a koje, također, nose Ezrino ime. Kako to ne bi zbunilo neke od čitatelja, poslužit ćemo se sljedećom tablicom:

 

Vulgata (lat.)

Septuaginta (grč.)

Ezra                             Ezdra I                        Ezdra II

Nehemija                     Ezdra II

3. Ezrina (apokrif)       Ezdra III                     Ezdra I

4.Ezrina(pseudo-         Ezdra IV                     Ezra-Apokalipsa

   epigraf)

Autorstvo Ezrine knjige od starine je pripisivano pismoznancu Ezri. On se u Jeruzalem vratio s drugom skupinom povratnika, oko 458. godine prije Krista (Ezra 7). Stoga od Ezre 7 nadalje, pisac pise i u prvom licu (Ezra 7,1.28). Poglavlja 4,18 - 6,18 i poglavlje 7,12-26 nisu napisana na hebrejskom nego na aramejskom jeziku. Aramejski je semitski jezik kao i hebrejski te se u perzijskom kraljevstvu upotrebljavao kao službeni i međunarodni jezik. Navedeni odlomci sadrže službene dokumente napisane od strane perzijskog dvora, odnosno njemu upućene.

Proroci Hagaj i Zaharija spomenuti u Ezri 5,1 i 6,14 bili su suvremenici Zerubabela i Jesue. Oni u svojim spisima potvrđuju i nadopunjuju činjenice opisane u Ezrinoj knjizi.

2. Svrha pisanja

Propasću izraelskog sjevernog kraljevstva (kraljevstvo od deset plemena) 722. godine prije Krista i odvođenjem naroda u asirsko sužanjstvo, te odvođenjem južnog kraljevstva (Juda) u babilonsko sužanjstvo, 605.-586. godine prije Krista, prestaje teokracija u Božjem narodu. Jahvino prijestolje nije vise u Jeruzalemu (1 Ljet 29,23). Slava Jahvina napustila je Hram prije njegova razorenja (usp. 2 Ljet 7,2 s Ez 9,3; 10,18; 11,23). Bog je predao vlast u ruke poganskih kraljeva (Jer 27,6; Dan 2,37-38; Ezr 1,2). Nastupilo je "razdoblje poganā" (Lk 21,24). Bog vise ne prebiva ni ne vlada u Jeruzalemu, nego u svojoj providnosti predaje vlast u ruke četirima velikim svjetskim kraljevstvima: Babilonu, Perziji, Grčkoj i Rimu, o kojima osobito proriče prorok Daniel.

Nakon sedamdesetgodisnjeg sužanjstva, Jahve u svojoj milosti ponovno oživljuje mali dio, to jest, Ostatak svog naroda. No On to postiže preko Kira (usp. Iza 44,28), vladara perzijskog kraljevstva. Ponovno je trebalo sagraditi hram u Jeruzalemu i obnoviti bogostovlje. Na slavnom Kirovom peharu, koji opisuje njegovu pobjedu nad Babilonom, klinastim je pismom napisano i sljedeće: ". Bogove, koji u njima (to jest, u gradovima) stanovahu, vratih natrag na njihova mjesta . sve njihove stanovnike sabrah i dopustih im da se vrate u svoja prebivalista ."

Biblija izvjesćuje o tri skupine povratnika. Prvi povratak zbio se oko 536. godine prije Krista. Njegovi su pokretači bili Zerubabel, potomak kralja Davida, i Jesua (ili: Josua), potomak velikog svećenika Arona (Ezr 1 - 6). Najprije je ponovo izgrađen žrtvenik za paljenice u hramskom dvoristu, a potom i sām Hram.

Druga je skupina stigla godine 458. godine prije Krista, a predvodio ju je svećenik i pismoznanac Ezra (Ezr 7). On se osobito priklonio proučavanju Jahvina Zakona, Božje riječi, te ga nastojao ponovno približiti narodu.

Treća skupina povratnika vratila se s Nehemijom, 445. godine prije Krista. Ti su događaji opisani u istoimenoj knjizi. Nehemija je svojom dužnosću smatrao ponovnu izgradnju zidina i vratiju razorenog Jeruzalema.

Ezrina i Nehemijina knjiga opisuju od Boga pokrenuto probuđenje manjeg broja Židova koji su se, vrativsi se u Obećanu zemlju, okupili u Jeruzalemu na mjestu koje je Jahve izabrao za prebivaliste svom Imenu (Pnz 12,5; 1 Kr 11,36). Zbog toga su morali biti oslobođeni iz Babilona, područja svjetske religijske moći. Ipak, nije bilo dovoljno samo naći se na ispravnom mjestu, neophodno je bilo i ispravno razmisljanje kao i strah Božji. Mnogima od njih upravo je to nedostajalo. I sa strane je bilo protivljenjā koja je valjalo nadvladati.

Povijest probuđenja i povratka Židovā iz babilonskog sužanjstva u Palestinu (Kanaan) sadrži važne i ozbiljne pouke za sve nas krsćane. Kolika li je samo probuđenja Bog proveo u krsćanskom svijetu, osobito u 19. stoljeću! Žrtvenik, to jest stol Gospodnji (usp. Mal 1,7.12; 1 Kor 10,21), te Hram, to jest zajednica (ekklesia) kao kuća i Božje prebivaliste (1 Kor 3,10-17), trebali bi biti važni i dragocjeni svakom vjerniku.

3. Osobitosti

a) Proroci suvremenici

Knjige proroka Hagaja i Zaharije napisane su u doba izgradnje Hrama, a Ezrinu knjigu nadopunjuju u dvostrukom smislu. Hagaj s pravom opominje Židove sto ne služe Jahvi svim srcem. U takvim okolnostima Zaharija proriče o dolasku Mesije.

b) Obilježja probuđenja

Probuđenje židovskog Ostatka opisano u Ezrinoj knjizi ima sedam obilježja:

- Svijest o vlastitoj slabosti (Ezr 2 i 9)

- Poslusnost Božjoj riječi (Ezr 7)

- Povratak u božansko srediste (Ezr 3)

- Odvojenje od svijeta (Ezr 4)

- Duh predanja i spremnosti na žrtvu (Ezr 2,68-69)

- Svijest o jedinstvu Božjeg naroda (Ezr 3,1; 6,17; 8,35)

- Proročka služba i očekivanje Mesije (Ezr 5,1; 6,14)

c) Kronoloski pregled

Perzijsko kraljevstvo

                               Židovski narod 

558.-529.

Kir II., Veliki
(Ezr 1,1)    

539.           osvojenje
                  Babilona

                             538./537.ukaz o gradnji
                             Hrama (Ezr 1,2)

                                                                               536.početak gradnje
                                                                               Hrama (Ezr 3,8)

529.-523.Kambiz II.
               (Ahasver; Ezr 4,6)

523.-522.Smerd/ Bardija   
                (Artasasta; Ezr 4,7;

                općenito poznat kao Otimač)

522.-485.Darije I., Veliki
                (Ezr 4,5)

                            520. Hagaj i Zaharija
                                    (Hag 1,1; Zah 1,1) 

                                                                               516.zavrsetak izgradnje
                                                                                      Hrama (Ezr 6,15)

485.-464.Kserks I.
               (Ahasver)                                                      Kraljica Estera
                                                                                      (Est 1,1)

464.-424.Artakserks I. Du-
                goruki (Artasasta;
                Ezr 7,1)                                                  458.  Ezrin povratak
                                                                                         (Ezr 7,1.8) 

                                                                               445.  Nehemijin povratak
                                                                                          (Neh 2,1)      

                                                                        oko 435.vjerojatno doba 

                                                                                       Malahijina službovanja

4. Pregled sadržaja

I. Ezra 1 - 6: Prvi povratak Židovā sa Zerubabelom

Ezr 1: Probuđenje zbog ukaza kralja Kira

Ezr 2: Popis povratnika

Ezr 3: Ponovna izgradnja žrtvenika i Hrama

Ezr 4 - 5: Protivljenje Judinih neprijatelja

Ezr 6: Pismo kralja Darija i dovrsenje Hrama

II. Ezra 7 - 10: Drugi povratak pod Ezrom

Ezr 7: Ezra i pismo kralja Artakserksa

Ezr 8: Ezrino putovanje u Jeruzalem

Ezr 9: Ezrina poniznost

Ezr 10: Odvojenje Židovā od zla

Knjiga Nehemijina

13 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Nehemija (sto znači: "Jahve tjesi") zajedno s Ezrinom knjigom u hebrejskoj Bibliji tvori jednu cjelinu (vidi podatke za Ezru). Usprkos različitih naslova obje se te knjige nadovezuju jedna na drugu; pritom se podaci o povratnicima, koji su zajednički za obje knjige, nalaze pri svrsetku Nehemije. Upitno je ipak je li to i od starine bila samo jedna knjiga. S obzirom da je u Ezri 2 i u Nehemiji 7 gotovo istovjetan popis židovskih povratnika, tesko je shvatiti čemu to ponavljanje u istom književnom djelu. Ako su pak knjige nastale zasebno, onda je važnost rodoslovlja nakon Izgnanstva dobra osnova za njegovo spominjanje u obje knjige. Kasnije su te knjige ponovno razdvojene onako kako to nalazimo u suvremenim izdanjima Biblije.

Prvi stih same knjige glasi: "Povijest Nehemije, sina Hakalijina". U daljnjem tekstu knjige pisac uglavnom pise u prvom licu (Neh 1,1 - 7,5; 12,31 - 13,31). Poglavlje 7, kao i 10 - 12, sadrže popis imena na koji se pisac Nehemija mogao osloniti.

Prema vlastitom izvjesću, Nehemija je dva puta dolazio iz Suse u Jeruzalem. Prvo putovanje zbilo se dvadesete godine kraljevanja perzijskog kralja Artakserksa I. i trajalo je do trideset druge godine njegove vladavine (Neh 2,1; 5,14; 13,6). Potom je Nehemija jos jedanput putovao u Jeruzalem (Neh 13,6-7). Kralj Artakserks I. vladao je od 464.-424. godine prije Krista. Prvi Nehemijin boravak trajao je dakle od 445.-433. godine, a drugi se zbio nedugo nakon toga. Stoga je Nehemijina knjiga mogla biti napisana oko 400. godine prije Krista.

2. Svrha pisanja

Kao nastavak Ezrine knjige, Nehemijina knjiga izvjesćuje o trećem povratku u Jeruzalem, oko 445. godine prije Krista. Ezra ističe vjersku obnovu Ostatka pisući o podizanju žrtvenika, izgradnji Hrama i o Zakonu Jahvinu, to jest, Božjoj riječi.

Nehemijina je zadaća bila da ponovno izgradi jeruzalemske zidine i vrata. Grad je prikaz zajedničkog života Božjeg naroda. Svakodnevni život vjernika treba, također, biti pod neprestanim utjecajem Božje riječi i Njegove volje. Neprijatelji izvana i protivnici iznutra ispriječili su se na putu vjernom Božjem sluzi Nehemiji. Njega to nije spriječilo da ponovno jasno objelodani razliku između svetog i nesvetog (slikovito: zidine; usp. Ez 42,20), te uspostavi načela za ulaženje i izlaženje, to jest, življenje (slikovito: vrata; usp. Iv 10,9). Jeruzalemske zidine čuvale su, stitile i odvajale stanovnike grada od svih napada i utjecaja izvana. Isto značenje ima većina praktičnih opomena koje se nalaze pri svrsetku poslanica Novog zavjeta.

3. Osobitosti

a) Molitva

Nehemija je bio čovjek molitve: vidi Nehemija 1,5-11; 2,4; 4,4.9; 5,19; 6,9.14; 13,14.22.29.31.

b) Pronalazak papirusa kod Elefantine

U doba babilonskog izgnanstva utemeljena je židovska vojna kolonija u Elefantini, gradu nedaleko Asuana na sjeveru Egipta. Tamo su 1903. godine pronađeni takozvani Elefantinski papirusi, koji sadrže dijelove pisama koja su tamosnji Židovi primali iz domovine. Na jednom od tih papirusa, napisanom aramejskim jezikom, iz 408./407. prije Krista, spominje se upravitelj Samarije Sanbalat te Johanan, potomak velikog svećenika Elijasiba. Oba se ta imena pojavljuju i u Nehemijinoj knjizi (Neh 2,10; 4,1-2; 12,23).

4. Pregled sadržaja

I. Nehemija 1 - 2: Nehemijino putovanje u Jeruzalem

Neh 1: Nehemijina poniznost: unutarnja priprema za službu

Neh 2: Nehemijino putovanje i objava: vanjska priprema

II. Nehemija 3 - 7: Gradnja jeruzalemskih zidina

Neh 3: Gradnja zidina i vratiju

Neh 4: Protivljenje izvana

Neh 5: Smetnje iznutra

Neh 6: Neprijateljevo lukavstvo i Nehemijin odgovor

Neh 7: Popis povratnika

III. Nehemija 8 - 10: Preuređenje duhovnog života

Neh 8: Čitanje Knjige Zakona

Neh 9: Poniznost naroda

Neh 10: Odluka za Boga

IV. Nehemija 11 - 13: Preuređenje građanskog života

Neh 11: Raspored stanovnika

Neh 12: Posvećenje zida

Neh 13: Nehemijin drugi posjet i novo obraćenje naroda

Knjiga o Esteri

10 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Kao i u većini drugih knjiga Starog zavjeta, pisac knjige o Esteri (to ime znači "zvijezda") nije spomenut. Židovski povjesničar Josip njezinim piscem smatra Mordokaja. Tome se protivi Est 10,2-3; jer tesko je da bi pisac sām o sebi govorio na takav način. S druge pak se strane u 9,20 izričito veli da je Mordokaj opisao sve "te događaje". Neki drugi izvori tu knjigu pripisuju Ezri ili Nehemiji.

U svakom slučaju, pisac knjige o Esteri bio je neki Židov kojemu je snažno prirasla srcu sudbina Božjeg naroda. Osim toga, poznavao je stanje i odnose na kraljevskom dvoru, koji su kasnije u potpunosti potvrđeni, kako od strane grčkog povjesničara Herodota tako i iskopinama u posljednjih stotinjak godina.

Događaji iz knjige o Esteri zbivaju se za kraljevanja kralja Ahasvera (perzijski: Ksajaras), to jest, Kserksa I., koji je vladao od 485.-464. godine prije Krista. Njegov prethodnik bio je kralj Darije (522.-485. prije Krista), koji se spominje u Ezr 4,5. Nasljednik mu je bio Artasasta, koji je u Ezri 7,1 i Nehemiji 2,1 nazvan Artakserks I. Događaji opisani u Esteri spadaju dakle između Ezre 6 i 7. Zbog toga mnogi smatraju da je ta knjiga napisana u drugoj polovici petog stoljeća prije Krista.

2. Svrha pisanja

U hebrejskoj se Bibliji knjiga o Esteri nalazi u trećem dijelu, "Pismima" (hebr. Ketubim). Ona spada u pet takozvanih "Svitaka" (hebr. Megilloth), koji se i danas za osobite blagdane čitaju u sinagogama. Esteru se čita na blagdan Purim, 14.-15. Adara (veljača/ožujak). Stoga Estera spada u najpoznatije starozavjetne knjige te ima najvise starih prijepisa. Židovskom je narodu sve do danas služila kao oslonac nacionalnih nada, osobito u razdobljima progonstava.

Ta nam knjiga na osobit način pokazuje skrivenu Božju skrb za pripadnike Njegova naroda koji su odlučili ostati u zemlji sužanjstva, premda im je perzijski kralj Kir (vidi Ezrinu knjigu) pružio mogućnost povratka u kanaansku zemlju (Palestina). Svojom golemom skrbi i dobrotom bdio je Jahve i nad tim golemim dijelom židovskog naroda, kojeg pred svijetom vise nije mogao priznati svojim narodom. Zapravo se sakrio od njih. Stoga se Bog u toj knjizi uopće ne spominje. Židovi su već od starine ovo uočljivo obilježje smatrali ispunjenjem proročanstva iz Ponovljenog zakona 31,18.

Bog u svojoj providnosti dovodi na perzijski dvor mladu Židovku Hadasu (Estera). Ona uspijeva spriječiti namjeru velikog vezira Hamana da istrijebi i unisti sve njezine sunarodnjake. Haman zavrsava na vjesalima a njezin rođak Mordokaj, pobožni Židov i Hamanov protivnik, zauzima njegovo mjesto. Nakon osvete Židova nad njihovim neprijateljima ustanovljen je blagdan Purim kao podsjećanje na te događaje (od perzijskog pur, osloboditi).

Gledano tipoloski, kraljica Vasti predstavlja ženu iz (poganskih) narodā, koja je odbačena zato sto se nije vladala u skladu sa svojim položajem. Potom čast pripadne Esteri, Židovki koja je postala kraljicom umjesto nje (usp. Rimljanima 11). U Mordokaju vidimo prikaz Krista - najprije kao prezrenog i omraženog, a potom kao poglavara svog naroda, Izraela, i čitavog svijeta.

3. Osobitosti

a) Tri blagdana u knjizi o Esteri:

.     Ahasverova gozba na kojoj je odbačena Vasti (pogl. 1)

.     Esterina gozba na kojoj je odbačen Haman (pogl. 7)

.     Židovski blagdan Purim, podsjećanje na izbavljenje
židovskog naroda (pogl. 9).

b) Haman, Agađanin

Prema četvrtoj Mojsijevoj knjizi, Brojevima, 24,7 i 1. Samuelovoj 15 izgleda da je Agag bilo ime amalečkoga kralja. Saul, sin Kisov, postedio je amalečkoga kralja Agaga i zbog neposlusnosti bio odbačen od Boga (1 Sam 15). Mordokaj, također sin Kisov (Est 2,5), izazvao je smrt Hamana, Agađanina (Est 3,1). Time je izvrsio Božji sud i zadobio goleme počasti.

4. Pregled sadržaja

I. Estera 1 - 3: Židovi u opasnosti

Est 1: Ahasver odbacuje Vasti

Est 2: Ahasver postavlja Esteru za kraljicu

Est 3: Hamanovo promaknuće i plan za unistenje
Židovā

II. Estera 4 - 10: Spas Židovā

Est 4: Mordokaj uvodi Esteru

Est 5: Esterin poziv na gozbu

Est 6: Haman mora uzvisiti Mordokaja

Est 7: Hamanov pad i smrtna kazna

Est 8,1 - 9,16: Osveta Židovā

Est 9,17-32: Blagdan Purim

Est 10: Zavrsna riječ

Knjiga o Jobu

42 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka        

U Knjizi o Jobu nalazimo svega nekoliko zemljopisnih naziva mjesta, ali ni jedan povijesni podatak. Stoga je znatno otežano pobliže povijesno odrediti tu osobitu knjigu.

Njezinim mogućim piscima tijekom povijesti smatralo se: samoga Joba, Mojsija, Salomona, Izaiju, Ezekiela i Baruha. No sve su te pretpostavke nesigurne. Po najranijim shvaćanjima ta je knjiga nastala u doba Mojsija ili čak ranije. U svakom slučaju, događaji opisani u njoj ukazuju na njezin vrlo rani nastanak. Najznačajnije su sljedeće činjenice:

 - visoka Jobova starost (Job 42,16)

 - ne spominje se Izraelski narod

 - običaj prinosenja žrtava kod kuće (samo žrtva paljenica!)

 - spominjanje novca "kesita" (Job 42,11), koji se inače spominje jos samo u Postanku 33,19 i Josui 24,32

 -kao i Abraham, Job i njegovi prijatelji poznavali su Boga kao "Svemogućeg".

Te i neke druge pojedinosti ukazuju na doba patrijarhā.

Općenito se smatra da se zemlja Us (Job 1,1) nalazila istočno od Jordana, na granici s Arabijom - u zemlji Edom (usp. Tuž 4,21) ili blizu nje. U Septuaginti (grčki prijevod Starog zavjeta) Job je čak poistovjećen s Jobabom, drugim edomskim kraljem (Post 36,33).

Jobovo postojanje potvrdio je Sveti Duh time sto ga spominje kao povijesnu osobu, kako u Starom (Ez 14,14.20) tako i u Novom zavjetu (Jak 5,11).

2. Svrha pisanja

U suvremenim izdanjima Biblije Knjiga o Jobu spada u "poetske knjige" (Job, Psalmi, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama). U hebrejskoj Bibliji Job spada u "Pisma" (hebrejski: Ketubim), treći dio Starog zavjeta.

Knjiga o Jobu je pripovijetka čiji je početak (Job 1 - 2) i svrsetak (Job 42,7-17) u proznom obliku, dok su govori napisani u obliku osobite hebrejske poezije. Hebrejska se poezija znatno razlikuje od zapadnjačke. Nije obilježena duljinom stiha ni rimom na kraju stiha, nego slikovitim izražavanjem, paralelizmom te djelomice ritmom i aliteracijom (usporedi s poglavljem "Psalmi", odjeljak 3a: "Hebrejska poezija", str. 90). Tema Knjige o Jobu jest Božje postupanje s čovjekom u Njegovu načinu vladanja svijetom u koji je Božji neprijatelj, Satan, uveo grijeh, patnju i smrt. To Božje postupanje s čovjekom uvijek vodi na dobro (usp. Rim 8,28).

Job je bio bogat, ali pravedan i bogobojazan čovjek. Bog je dopustio Satanu da oduzme Jobu bogatstvo, obitelj i zdravlje. Sa svoja tri prijatelja Job raspravlja o tome zbog čega Bog dopusta patnju pravednog i nedužnog čovjeka. Tri Jobova prijatelja, Elifaz, Bildad i Sofar, nisu razumjeli te Božje putove. Smatrali su da Bog kažnjava Joba zbog nekog grijeha, ne shvaćajući da Bog patnju upotrebljava za prosvijetljenje i odgoj vjernikā.

U svoja tri govora Elifaz moralizira oslanjajući se na ljudsko iskustvo (Job 4,8).

Bildad, koji se također tri puta obraća Jobu, svoje filozofske zaključke temelji na predaji, to jest, tradiciji  (Job 8,8).

I konačno Sofar, s ponesto uznositosti i pomalo zakonski (legalistički), Jobovu patnju pripisuje njegovoj nedovoljnoj poslusnosti Božjim zahtjevima (Job 11,5-16).

No nasuprot njima, Job se nepokolebljivo drži svoje pravednosti i ispravnosti. On misli da Bog s njim postupa nepravedno, ali se ipak nada da će ga na posljetku ponovo prihvatiti.

Zatim nastupa Elihu, Gospodinova slika i poslanik (Job 32,8; 33,4). On izlaže da Bog kori čovjeka kako bi ga prosvijetlio i približio k sebi. Time Elihu rasvijetljuje tamu i dovodi Joba u Božju prisutnost. Osnov svih Jobovih pogresnih zaključaka jest neshvaćanje da ga je Bog htio podvrgnuti dubljem iskusavanju.

Kad potom sām Bog razgovara s Jobom, ovaj napokon priznaje: "Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidjese. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu" (Job 42,5-6). Tek tada je Bog mogao ponovno blagosloviti Joba.

Knjiga o Jobu knjiga je za sva vremena; knjiga koja obrađuje svuda prisutan problem ljudske patnje, osobito među vjernicima. Činjenica da se u njoj ne radi o temi vezanoj za određeno mjesto ili vrijeme (kao sto je već spomenuto) potvrđena je izostavljanjem bilo kakvih povijesnih podataka.

Knjigu o Jobu oduvijek se smatralo jednim od najboljih svjetskih književnih djela. Martin Luther naziva je "veličanstvenom i najuzvisenijom od svih biblijskih knjiga". Mnogi su patnici u svojim nevoljama utjehu i snagu pronasli upravo u toj knjizi.

3. Osobitosti

a) Izbavitelj

Mi danas znamo da je na Jobovo pitanje: "Kako čovjek može biti prav pred Bogom?" (Job 9,2; 25,4) odgovoreno tek u Novom zavjetu. Ipak, važno je primijetiti da se na vise mjesta u Knjizi o Jobu ukazuje na budućeg Izbavitelja:

Job 9,33: Sudac

Job 16,19: Svjedok

Job 19,25: Izbavitelj

Job 33,23: Poslanik i Tumač

b) Protivnik

Satan, neprijatelj Boga i čovjeka, javlja se nekoliko puta u 1. i 2. poglavlju. Kao pali vođa anđelā (usp. Iza 14,12-15 i Ez 28,14-19) jos uvijek ima pristup Božjem prijestolju u nebesima. Tamo nastupa kao "optužitelj braće" (Otk 12,10). Njegova moć je, međutim, skrsena golgotskim križem (Heb 2,14). U doba Tisućgodisnjeg kraljevstva bit će svezan i na posljetku zauvijek bačen u ognjeno jezero (Otk 20,1-3.10). U Starom zavjetu ime Satan spominje se jos samo u 1. Ljetopisa 21,1 i Zahariji 3,1-2.

4. Pregled sadržaja

I. Job 1 - 2: Jobova kusnja

Job  1: Job gubi sve

Job  2 : Job se razboli

II. Job 3 - 31: Job i njegova tri prijatelja

1.) Poglavlja 3 - 14: Prvi razgovor

Job  3: Jobov prvi govor

Job  4 - 5: Elifazov prvi govor

Job  6 - 7: Jobov odgovor

Job  8: Bildadov prvi govor

Job  9 - 10: Jobov odgovor

Job  11: Sofarov prvi govor

Job  12 - 14: Jobov odgovor

2.) Poglavlja  15 - 21: Drugi razgovor

Job  15: Elifazov drugi govor 

Job  16 - 17: Jobov odgovor

Job  18: Bildadov drugi govor

Job  19: Jobov odgovor

Job  20: Sofarov drugi govor

Job  21: Jobov odgovor

3.) Poglavlja  22 - 31: Treći razgovor

Job  22: Elifazov treći govor

Job  23 - 24: Jobov odgovor

Job  25: Bildadov treći govor

Job  26: Jobov odgovor

Job  27 - 31: Jobovo samoopravdavanje

III. Job 32 - 42: Jobovo stovanje

1.) Poglavlja 32 - 37 Elihuov govor

Job  32: Elihu uzima riječ

Job  33: Elihuova kritika

Job  34 - 35: Elihu odbacuje Jobove žalbe

Job  36 - 37: Božja veličina

2.) Poglavlja 38,1 - 42,6: Božji odgovor

Job  38 - 39: Veličina u stvaranju

Job  40 - 41: Božja veličina

Job  42,1-6: Jobova samoosuda

3.) Poglavlje  42,7-17: Jobova blagoslovljenost

Knjiga Psalama (Psaltir)

150 Psalama

1. Pisci i doba nastanka

Knjiga Psalama zacijelo je najpoznatiji dio Starog zavjeta. To je zbirka od sto pedeset pjesama različitih autora koja je, slično Pentateuhu (pet Mojsijevih knjiga), podijeljena u pet knjiga.

Sedamdeset tri psalma, uglavnom u prvoj, drugoj i petoj knjizi, potječu od Davida. Uz dvanaest psalama vezano je ime Asafa, Davidova "hramskog zborovođe" (1 Ljet 16,7; 2 Ljet 29,30). To su Psalmi 50 te 73 - 83. Deset psalama potječe od sinova Korahovih (Ps 42, 44 - 49, 84, 85 i 87), dva su Salomonova (Ps 72 i 127) te po jedan Mojsijev (Ps 90), Etanov (Ps 89) i Hemanov (Ps 88; njegov bi naslov trebao glasiti: "Za sinove Korahove"). Pisac preostalih pedeset Psalama je nepoznat.

U Novom zavjetu Davidu su pripisani i Psalam 2 (Dj 4,25) te Psalam 95 (Heb 4,7). Dakle, zajedno s onima koji inače nose Davidovo ime ukupno ih je sedamdeset i pet, sto znači da je sām David spjevao točno polovicu Psaltira.

David je bio vrlo podoban za to. Bio je sposoban kao pjesnik, svirač i pjevač (1 Sam 16,18; 2 Sam 23,1), ispunjen Božjim Duhom (1 Sam 16,13; 2 Sam 23,2), a u životu vjere imao je mnogo iskustva s Bogom. Davidova djelatnost na području poezije i glazbe potvrđena je na mnogim mjestima u Svetom pismu (npr. 1 Sam 18,10; 2 Sam 1,17-18; 6,5; 1 Ljet 6,31; 16,7; 25,1; 2. Ljet 7,6; 29,30; Ezr 3,10; Neh 12,24.36.45; Am 6,5).

Ponekad David u naslovu psalma otkriva koji ga je poticaj ili splet okolnosti naveo na pisanje tog psalma (Psalam 3, 7, 18, 34, 51, 52, 54, 56, 57, 59, 60, 63, 142). Jedan takav splet okolnosti prikazan je u 2. Samuelovoj 22. Istovjetnost s Psalmom 18 gotovo je doslovna.

Najstariji je, svakako, Psalam 90: "Molitva Mojsija, čovjeka Božjeg". Mojsije je živio u 15. stoljeću prije Krista. Većina je psalama ipak nastala u doba Davida koji je uveo i hramsko pjevanje (1 Ljet 25). U doba Ezekije (2 Ljet 29,25-30) pjevali su se Davidovi i Asafovi psalmi. Zacijelo su bili uvezani u neku vrst zbirke. U Ezrino doba (5. stoljeće prije Krista) spjevani su posljednji psalmi. Psalam 137 očigledno ukazuje na babilonsko sužanjstvo. Prema misljenju stručnjaka konačnu je zbirku psalama, pod vodstvom Svetog Duha, napravio svećenik i pismoznanac Ezra (usp. Ezr 3,10).

2. Svrha pisanja

a) Općenito

Knjiga Psalama prva je i najvažnija knjiga u trećem dijelu hebrejske Biblije - "Pismima" (hebr. Ketubim). Stoga Luka (Lk 24,44) pod Psalmima podrazumijeva čitav treći dio Starog zavjeta. Hebrejski naziv za tu knjigu jest Tehillim (od hebrejskog hillil "slaviti"; usp. Halleluja) i znači "hvalospjevi". Naziv "psalam" potječe iz grčkog jezika, a značio je "pjevanje uz pratnju, to jest, uz sviranje na žičanom instrumentu".

Psalmi na osobit način govore čitatelju Biblije jer su u njima vise negoli u drugim knjigama kroz molitvu, priznavanje, hvalospjev ili bol izraženi osjećaji bogobojaznih ljudi. Čitatelj Biblije uvijek se iznova zna naći u mnogim istovjetnim okolnostima pa mu stoga Psalmi postaju naročito bliski i govore mu na osobit način.

b) Proročki karakter psalama

No to nije sav sadržaj psalama. Psalmisti ne opisuju samo vlastite osjećaje; u njima djeluje Kristov Duh koji sudjeluje u njihovim nevoljama i radostima te se s njima poistovjećuje (usp. Iz 63,9; 1 Pet 1,11). To objasnjava zasto Krista nalazimo spomenutog posvuda u psalmima, a ne samo u onima poznatim kao "mesijanski psalmi"(poput Psalama 16, 22, 24, 40, 68, 69 i 118). U njima se On doista pojavljuje na osobit način; no u Novom se zavjetu mnogi psalmi, koji inače nisu mesijanski, odnose na Krista. Pritom treba osobito spomenuti:

Psalam 2,7: "Ti si moj sin, ja te danas rodih" (Dj 13,33).

Psalam 8,6: "Sve si mu pod noge podložio" (Heb 2,6-10).

Psalam 41,9: "Koji jede kruh sa mnom, petu na me podiže" (Iv 13,18).

Psalam 45,6: "Prijestolje je tvoje, o Bože, u vijeke vjekova" (Heb 1,8).     

Psalam 110,1: "Reče Gospodin Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna ...' " (Mt 22,44).

Ovom popisu mogli bismo dodati jos neke od stihova. Gotovo polovica mesijanskih navoda Novog zavjeta potječe iz psalama.

Uočavajući tu duhovnu povezanost Krista s vjernim Izraelcima koji su pisali psalme dobivamo pravi smisao knjige, a on je proročki. Kristov Duh poistovjećuje se s iskustvima i osjećajima tih vjernih Izraelaca. Stoga su patnje i osjećaji Gospodina, kao istinskog čovjeka, opisani na vrlo potresan način i dokazuju Njegovo zanimanje za Njegov zemaljski narod.

Proročki karakter Psalama odražava se i u opisu židovskog Ostatka pri svrsetku vremena; no ponovno se tu ne radi o vanjskim okolnostima, nego o nutarnjim osjećajima. To će pojedinim čitateljima bolje pojasniti tesko objasnjive molitve za kažnjavanje ili osvetu nad neprijateljem (npr. Ps 137,9). Osjećaji izraženi u tim psalmima jesu osjećaji vjernika, ali ne i krsćana iz razdoblja milosti (usp. Rim 12,17-21) nego vjernih Židova iz budućeg razdoblja svrsetka; onih koji će očekivati Božje spasenje i kaznu nad svojim tlačiteljima, osobito nad Antikristom.

c) Podjela Knjige Psalama

S proročkog gledista nameće se jasna podjela čitave knjige. Sve su ostale podjele manje-vise nezadovoljavajuće. Uočljiva je i sličnost u podjeli između Knjige Psalama i Pentateuha, pri čemu je moguće utvrditi određenu istovjetnost. Prvi psalam svake spomenute knjige sadrži određeni naslov, a posljednji psalam svake knjige zavrsava hvalospjevom.

1. Knjiga

Prva od knjiga koje tvore Knjigu Psalama prikazuje načelo odvajanja pravednikā od nepravednikā u Božjem narodu. U svezi s tim Mesija je prikazan kao Sin Božji (Ps 2), Sin čovječji (Ps 8), trpeći Sluga (Ps 22) i prava žrtva (Ps 40). Prevladavajuće Božje ime u toj knjizi jest Njegovo ime u pogledu Saveza - Jahve (pojavljuje se otprilike dvjesto sedamdeset pet puta).

2. Knjiga

U drugoj knjizi opisane su patnje pravednikā koji, odvojeni od svakog blagoslova, žive u velikoj nevolji te zazivaju Boga (ime Elohim pojavljuje se dvjestotinjak puta).

3. Knjiga

Treća knjiga opisuje obraćenje Izraela kao naroda i Božju dobrotu prema njemu.

4. Knjiga

Četvrta knjiga započinje Jahvinim vladanjem (Jahve je spomenut oko sto puta) nakon sto dovede svog Prvorođenca na Zemlju. Time, nakon spasenja sveg Izraela, počinje razdoblje vladavine proslavljenog Sina čovječjeg u Mileniju - Tisućgodisnjem kraljevstvu .

5. Knjiga

Peta knjiga sadrži sažetak svih Jahvinih postupanja s Njegovim narodom, Izraelom, kao i s pripadajućim hvalospjevom zbog Njegove dobrote (Ps 111 - 113; 146 - 150).

3. Osobitosti

a) Hebrejska poezija

U klasičnoj europskoj poeziji važnu ulogu imaju rima, ritam i duljina stiha te, djelomice, podjela po strofama (kiticama). Hebrejska je poezija sasvim drugačija. U njoj nema rime ni duljine stiha, kao ni podjele na strofe kakvu mi danas poznajemo; no postoji podjela kakvu nalazimo u Psalmu 119, u čija dvadeset dva odjeljka svaki od osam pripadajućih stihova započinje istim slovom hebrejske abecede. Tako stihovi 1-8 započinju slovom aleph, stihovi 9-16 s beth, itd. (to se naziva akrostih).

Time smo, zapravo, već naveli jedan od stilova hebrejske poezije, aliteraciju, gdje ne zvuče jednako zavrseci nego počeci riječi. Od tog stila odstupaju Psalmi 9, 10, 25, 34, 37, 111, 112, 145 te Izreke 31,10-31 i Tužaljke 1 - 4, gdje svaki stih započinje sa slijedećim rednim slovom hebrejske abecede (usp. i Ps 119). Jos jedan element u hebrejskoj poeziji jesu česte slikovite usporedbe (Ps 1,3; 22,12-16).

Ipak, njezino najvažnije obilježje jest paralelizam. On služi za naglasavanje ili prosirivanje već rečenoga, i to kroz ponavljanje. Razlikujemo tri vrste paralelizama:

 -  istovrsni paralelizam (sinonimi), npr. Psalam 49,1: "Poslusajte ovo, svi narodi, čujte svi stanovnici zemlje". Ista misao dvaput je izražena različitim riječima.

 -  suprotni paralelizam (antiteza), npr. Psalam 1,6: "Jer Jahve zna put pravednih, a propast će put opakih". Osnovna misao naglasena je kroz suprotnost dodatne misli.

 -  povezujući paralelizam (sinteza), npr. Psalam 22,4: "U tebe se nasi očevi uzdase, uzdase se, i ti ih izbavi". Dodatna rečenica dopunjuje i prosiruje misao izraženu u osnovnoj rečenici.

b) Naslovi Psalama

Svi psalmi, osim nekoliko iznimaka, imaju neki naslov. Bez naslova su sljedeća trideset četiri psalma: 1, 2, 10, 43, 71, 91, 93 - 97, 99, 104 - 107, 111 - 119, 135 - 137, 146 - 150 (riječi "hvalite Jahvu" na početku nekih psalama, zapravo, nisu naslovi nego spadaju u sām tekst).

Najvažniji naslovi su:

- Maskil

Taj naslov nosi trinaest psalama (Ps 32, 42, 44, 45, 52 - 55, 74, 78, 88, 89, 42). Maskil vjerojatno znači "poučavanje" ili "naučavanje".

Pjesma

Psalmi 16 i 56 - 60 nose naslov "Pjesma" (hebr. Miktam).

-  Pjesma za penjanje

Psalmi 120 - 134 su pjesme za penjanje, odnosno uzlaženje. Smatra se da ih se pjevalo prigodom putovanja na velike blagdane u Jeruzalem, ili pak pri uspinjanju na hramsko brdo.

- Zborovođi

Taj naslov nosi pedeset pet psalama iz Davidova doba. Zborovođa je zacijelo bio voditelj pjevanja u Hramu. To nam ukazuje na Gospodina Isusa, koji sām predvodi hvalospjeve usred onih koji mu pripadaju (usp. Ps 22,22; Heb 2,12).

Ostale izraze ili nije potrebno posebno objasnjavati ili pak su već objasnjeni u većini biblijskih izdanja.

4.  Pregled sadržaja

I. Knjiga (Psalmi 1 - 41): Odvajanje pravednika od  nepravednika

Ps 1: Pravednik i bezakonik

Ps 2: Božji kralj: Mesija

Ps 3: Davidovo pouzdanje u nepromjenjivog Boga

Ps 4: Davidovo pouzdanje u osobitu Božju skrb

Ps 5: Jahve čuje vapaje svoje djece

Ps 6: Molba za milosrđe

Ps 7: Molitva za pravedno kažnjavanje tlačitelja

Ps  8: Vladavina Sina čovječjega

Ps 9: Hvaljenje Boga zbog pobjede nad neprijateljem

Ps 10: Molba za spasenjem od bezakonikā

Ps 11: Pravednik među bezakonicima

Ps 12 i 13: Pravednikovo pouzdanje u Boga i Njegovu
riječ

Ps 14: Opća iskvarenost čovječanstva

Ps 15: Obilježja prave pobožnosti

Ps 16: Krist kao savrseni čovjek

Ps 17: Pravednikova molitva za zastitu

Ps 18: Hvalospjev Bogu

Ps 19: Božje svjedočanstvo u stvaranju

Ps 20: Pomoć iz Svetinje

Ps 21: Kraljeva pobjednička pjesma

Ps 22: Kristove patnje i slava

Ps 23: Krist, Dobri Pastir

Ps 24: Krist, Kralj Slave

Ps 25: Molba za spas i oprostenje

Ps 26: Molitva nedužnog

Ps 27: Čežnja za Božjom blizinom

Ps 28: Vapaj u nevolji

Ps 29: Božja sila je nad svime

Ps 30: Zahvala za Božju pomoć

Ps 31: Spas od neprijatelja

Ps 32: Blagoslov oprostenja

Ps 33: Stovanje Stvoritelja

Ps 34: Iskustva onih koji ljube Boga

Ps 35: Molba potlačenog za pomoć

Ps 36: Naum bezbožnika i Božja dobrota

Ps 37: Pouzdanje u Boga u opakom svijetu

Ps 38: Patnja vjernikā zbog vlastitih grijeha

Ps 39: Nistavnost svakog tijela

Ps 40: Krist, poslusan Božji sluga

Ps 41: Pouzdanje, izdaja i pobjeda

II. Knjiga (Psalmi 42 - 72): Patnje pravednika

Ps 42: Čežnja  pobožnoga za  Bogom

Ps 43: Nastavak Psalma 42

Ps 44: Božji narod u nevolji priziva Boga

Ps 45: Krist, Kralj i Zaručnik

Ps 46: Bog je utočiste i sila

Ps 47: Bog vlada kao Kralj

Ps 48: Božji grad

Ps 49: Ispraznost zemaljskog bogatstva

Ps 50: Pravedni Božji sud

Ps 51: Priznanje grijeha i pokajanje

Ps 52: Osuda bezbožnika

Ps 53: Otpadnistvo  bezbožnika

Ps 54: Pobožni  zaziva  u pomoć

Ps 55: Očuvanje u kusnji

Ps 56: Pouzdanje u Božju vjernost

Ps 57: Pouzdanje  u  Božje  spasenje

Ps 58: Bog se objavljuje kroz osudu

Ps 59: Pomoć bespomoćnom

Ps 60: Tužaljka u velikoj nevolji

Ps 61: Bog je pravo utočiste

Ps 62: Jedino Bog spasava

Ps 63: Čežnja za Bogom

Ps 64: Sudbina neprijatelja

Ps 65: Bogatstvo Božjeg blagoslova

Ps 66: Spoznaja Božjih pravednih zahvata

Ps 67: Zahvalnica za blagoslov

Ps 68: Dovrsenje oslobođenja

Ps 69: Tužaljka odbačenog Mesije

Ps 70: Vapaj  za  spas

Ps 71: Oživljavanje Božjeg naroda

Ps 72: Najava Kraljevstva mira

III. Knjiga (Psalmi 73 - 89): Obraćenje naroda i Božja  dobrota

Ps 73: Zagonetka i njezino rjesenje

Ps 74: Razorenje Svetinje

Ps 75: Božji zahvat kroz osudu

Ps 76: Božja pobjedonosna moć

Ps 77: Razmisljanje nad Izraelovom proslosću

Ps 78: Božji postupci u Izraelovoj povijesti

Ps 79: Molitva za opustoseni Jeruzalem

Ps 80: Molitva naroda u nevolji

Ps 81: U narodu se budi nada

Ps 82: Bog sudi sucima

Ps 83: Molitva prigodom napada neprijatelja

Ps 84: Radost u  Jahvinoj svetinji

Ps 85: Božji narod uživa obećani blagoslov

Ps 86: Pobožna dusa u poniznosti moli Boga
(jedini Davidov psalam u trećoj knjizi)

Ps 87: Sion, Božji grad

Ps 88: Molitva u velikoj nevolji

Ps 89: Božji  Savez i njegova vjernost

IV. Knjiga (Psalmi 90 - 106): Jahvina vladavina u
     Tisućgodisnjem kraljevstvu

Ps 90: Vječni Bog i smrtnici (Mojsijev psalam;
vjerojatno najstariji od psalama)

Ps 91: Slikoviti opisi čovjekova pouzdanja u Boga

Ps 92: Hvalospjev u Svetinji

Ps 93: Jahve vlada zaodjeven u veličanstvenost

Ps 94: Vapaj za pravednosću i osvetom

Ps 95: Pohvala Bogu kao Stvoritelju i  Spasitelju
svog naroda

Ps 96: Pohvala Bogu kao Stvoritelju i Sucu sve Zemlje

Ps 97: Dolazak Jahve kao Kralja

Ps 98: Hvalospjev Kralju Jahvi

Ps 99: Jahvina vladavina

Ps 100: Stovanje Jahve po svoj Zemlji

Ps 101: Načela Jahvine vladavine

Ps 102: Bog objavljen u tijelu

Ps 103: Izraelova zahvala zbog Božjih putova

Ps 104: Pohvala Bogu Stvoritelju

Ps 105: Povijesni pregled: Božja vjernost prema Izraelu

Ps 106: Povijesni pregled: Izraelova nevjernost
prema Bogu

V. Knjiga (Psalmi 107 - 150): Sažetak Jahvina postupanja s  vlastitim narodom

Ps 107: Jahve spasava čovjeka iz svake nevolje

Ps 108: Buduće spasenje

Ps 109: Neprijateljstvo prema Kristu

Ps 110: Krist - Kralj i Svećenik

Ps 111: Pohvala prekrasnim Božjim djelima

Ps 112: Jahvin blagoslov za pobožne

Ps 113: Pohvala Jahvinu imenu

Ps 114: Moć Boga Jakovljeva

Ps 115: Čast pripada jedino Bogu

Ps 116: Hvalospjev Bogu za pomoć u nevolji

Ps 117: Hvalospjev narodā (najkraći Psalam)

Ps 118: Izrael prepoznaje pravi Kamen ugaoni
(najčesće navođeni psalam u Novom zavjetu)

Ps 119: Pohvala Božjoj riječi (najduži psalam)

Ps 120: Osamljenost pobožnog čovjeka

Ps 121: Bog - Izraelov čuvar

Ps 122: Božja kuća i grad

Ps 123: Izvor Izraelove pomoći u nevoljama

Ps 124: Spasenje u nevolji

Ps 125: Savrsena zastita

Ps 126: Sjetva u suzama i žetva u radosti

Ps 127: Blagoslov u kući

Ps 128: Blagoslov u obitelji

Ps 129: Snažna Božja ruka

Ps 130: Pokajanje i oprostenje

Ps 131: Mir i zadovoljstvo

Ps 132: Jahvino prebivaliste na Sionu

Ps 133: Blagoslov bratskog zajednistva

Ps 134: Stovanje u Svetinji

Ps 135: Spoznaja i obožavanje pravoga Boga

Ps 136: Pohvala vječnoj Božjoj dobroti

Ps 137: Sjećanje na izgnanstvo

Ps 138: Pohvala Bogu za njegovo spasenje

Ps 139: Božja prisutnost ispituje srca

Ps 140: Jahve, izvor pomoći pravednome

Ps 141: Molitva pravednika među bezbožnicima

Ps 142: Jahve, utočiste osamljenomu

Ps 143: Molitva u velikoj nevolji

Ps 144: Pravi izvor snage

Ps 145: Hvalospjev Bogu u Mileniju

Ps 146: Osobni hvalospjev pravednika

Ps 147: Hvalospjev Božjeg naroda

Ps 148: Hvalospjev cjelokupnog Stvorenja

Ps 149: Hvalospjev novom pjesmom

Ps 150: Zavrsni hvalospjev Bogu

Knjiga  Izreka

31 poglavlje

1. Pisac i doba nastanka

Knjiga Izrekā ima nadahnut naslov: "Mudre izreke Salomona, sina Davidova" (Izr 1,1). I u Izr 10,1 te u 25,1 Salomon je spomenut kao pjesnik.

U Izr 22,17 te 24,23 izreke koje slijede nakon njih nazivaju se "Riječi mudraca". Na posljetku, u Izr 30,1 te Izr 31,1 kao pisci izreka spominju se Agur i Lemuel; ali osim toga o njima ne znamo nista.

Kao sto je David bio velik pjesnik, pisac psalama, Salomon je bio velik pisac izreka. U 1. Kraljevima 4,29-34 (ili 5,9-14) pise: "Jahve je dao Salomonu mudrost i veliku razboritost, i srce siroko kao pijesak na obali morskoj. Mudrost je Salomonova bila veća od mudrosti svih sinova Istoka i od sve mudrosti Egipta. Bio je mudriji od svih ljudi, od Etana Ezrahanina, od Hemana, Kalkola i Darde, sinova Maholovih; njegovo se ime pronosilo među svim narodima unaokolo. Izrekao je tri tisuće izreka, a njegovih je pjesama bilo tisuću i pet. Zborio je o drveću: od cedra sto je na Libanonu pa do izopa sto klija na zidu; raspravljao je o životinjama, o pticama, o gmazovima i o ribama. Dolazili su od sviju naroda da čuju mudrost Salomonovu, od svih zemaljskih kraljeva koji su čuli glas o njegovoj mudrosti."

Otprilike tisuću njegovih izreka božanskim je nadahnućem i brigom sabrano i uvrsteno u ovu knjigu. Neke od Salomonovih izreka prikupljene su tek vise od dvjesto godina poslije njegovog života, u doba kralja Ezekije; čiji su ih pisari i sabrali (vidi Izreke 25,1). Jasno je da sām Salomon nije napisao bas sve izreke, nego je preuzeo neke već dobro poznate izreke mudraca (usp. Izr 22,17; 24,23). Isto vrijedi i za Izreke 30 - 31, gdje se pojavljuju imena Agur i Lemuel. Vjerojatnije je da je Salomon sabrao izreke tih ljudi negoli da ih je netko kasnije pridodao. Salomon je vladao oko 970.-931. prije Krista a Ezekija, u čije je doba obnovljeno mnogo toga iz starine, oko 716.-687. prije Krista. Time je određen početak i svrsetak nastajanja Knjige Izrekā.

2. Svrha pisanja

Od starine su mudre izreke imale značajnu ulogu. Na Istoku je to jos i danas tako. U ono doba kad nije svaki čovjek znao čitati i pisati, učenje mudrih izreka na pamet bio je osobit oblik poučavanja.

Stoga je utvrđena izvjesna sličnost Izreka 22,17 - 23,11 s Amenemhetovom egipatskom knjigom mudrosti. Taj pronalazak potvrđuje rasprostranjenost i omiljenost zbirki izreka na starom Istoku. Istodobno se uočava i golema razlika: svjetovne, poganske mudre izreke mjesavina su moralnog poučavanja i slučajnih razmisljanja, dok biblijska knjiga Salomonovih izreka ukazuje na strah Jahvin, koji je početak svake prave mudrosti.

Knjiga Izrekā pokazuje za čime bi bogobojazan čovjek trebao težiti a čega se kloniti u ovome svijetu. Ona, također, naučava da čovjek, neovisno o duhovnim blagoslovima koje uživa pod Božjom vladavinom, uvijek žanje ono sto je posijao. Ta knjiga sadrži savjete božanske mudrosti za svakodnevni život bogobojaznog čovjeka u teskoćama, iskusenjima, opasnostima, kao i u radostima.

Salomon, kralj mira, napisao je knjigu koja na neki način sadrži načela Božjeg Kraljevstva, koja Gospodin Isus izlaže u Mateju 5 - 7, u takozvanoj Propovjedi na gori. Često spominjana božanska mudrost, koja u poglavljima 8 - 9 govori čitatelju čak i u poosobljenom obliku, u Novom zavjetu je potpuno izražena u osobi Krista, Sina Božjega (1 Kor 1,30).

3. Osobitosti

a) Strah Gospodnji

"Strah Gospodnji" ključni je izraz iz ove knjige. To je početak spoznaje (Izr 1,7) i mudrosti (Izr 9,10; 15,33), označava odvratnost prema zlu (Izr 8,13; 16,6) i izvor je života (Izr 14,27; 19,23). Usporedi i sljedeće stihove: Izr 1,29; 2,5; 3,7; 10,27; 14,2.26; 15,16; 22,4; 23,17; 24,21; 31,30.

b) Božje ime

Ime "Bog" u Izrekama se pojavljuje samo pet puta, a ime "Jahve" otprilike osamdeset i pet puta. Ime "Jahve" označava Božji odnos s Njegovim vlastitim stvorenjem - čovjekom - ali i osobiti odnos s vlastitim narodom - Izraelom (vidi objasnjenja uz Knjigu postanka, stranica 24).

c) Pjesnički oblik

Knjiga Izreka napisana je u pjesničkom obliku (vidi objasnjenja uz Knjigu Psalama, stranica 90). Izreke 31,10-31 napisane su u akrostihu, to jest, prvo slovo svakog sljedećeg stiha redoslijedom odgovara hebrejskoj abecedi.

4. Pregled sadržaja

I. Izreke 1 - 9: Uvod

1. Izr 1,1-7: Naslov i svrha knjige

2. Izr 1,8 - 9,18: Pohvala mudrosti

Izr 1,8-33: Kloniti se gresnika, poziv mudrosti

Izr 2:Staza mudrosti

Izr 3: Pouka mudrosti

Izr 4: Težnja za mudrosću

Izr 5: Čistoća u življenju

Izr 6: Upozorenje na različite grijehe

Izr 7: Opomena protiv bludnosti

Izr 8: Personificirana mudrost

Izr 9: Mudrost i ludost

II. Izreke 10,1 - 22,16: Salomonove izreke: Život u Božjem strahu i mudrosti

Izr 10 - 17: Različit način življenja pravednika i bezbožnika

Izr 18 - 19: Odnos prema bližnjemu

Izr 20,1 - 22,16: Osobno vladanje

III. Izreke 22,17 - 24,34: Različite izreke mudraca

Izr 22,17-29: Uvod i različite opomene

Izr 23: Osobna upozorenja

Izr 24: Mudrost i ludost

IV. Izreke 25 - 29: Salomonove izreke prikupljene u doba kralja Ezekije

Izr 25: Preporuka Božjeg straha i mudrosti       

Izr 26: Upozorenje protiv ludosti, lijenosti i zlobe

Izr 27: Mudro vladanje u ophođenju s drugima

Izr 28 - 29: Obilježja bezakonika i pravednika

V. Izreke 30 - 31: Riječi Agurove i Lemuelove

Izr 30: Agurovo priznanje i pouke

Izr 31: Lemuelove pouke; vrsna žena    

Propovjednik

12 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

U samoj knjizi nije spomenuto ime pisca. Prema staroj židovskoj predaji, piscem se drži kralja Salomona. No Salomonovo je autorstvo često dovođeno u pitanje; ponajprije zbog književnog stila, a i stoga sto se u knjizi ne pojavljuje ime Jahve. No oba ta razloga nisu ni dovoljno utemeljena ni uvjerljiva (vidi treću točku: "Osobitosti").

U Propovjedniku 1,1.12 pisac sebe naziva sinom Davidovim i kraljem u Jeruzalemu. U stihu 16 govori o svojoj velikoj mudrosti koju je, prema 1. Kraljevima 3,12; 4,2; 10,1, posjedovao samo kralj Salomon. U poglavlju 12,9 spominje da je napisao mnoge izreke. I ta činjenica govori u prilog jedino Salomonu (vidi 1 Kr 4,32; Izr 1,1).

Različiti izrazi u knjizi Propovjednika ukazuju na to da je Salomon tu knjigu napisao tek u starosti (Prop 1,12 - 2,11; 11,9 - 12,7). On se osvrće unatrag na svoj dugi život, na sva svoja razmisljanja i djela, te upozorava mladež ukazujući im na starost.

Kralj Salomon vladao je oko 970.-931. prije Krista. Stoga je Knjiga Propovjednikova nastala pri kraju tog razdoblja.

2. Svrha pisanja

U hebrejskoj Bibliji Propovjednik pripada posljednjem dijelu, Pismima (hebr. Ketubim), i to u pet takozvanih Svitaka (hebr. Megillot), koji se i danas čitaju za vrijeme židovskih blagdana. Propovjednika se čita u sinagogama na blagdan Sjenicā.

Stihovi 2-3 prvog poglavlja govore o sadržaju i svrsi knjige: "Ispraznost nad ispraznosću! Veli Propovjednik; ispraznost nad ispraznosću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?" Riječ "ispraznost" pojavljuje se u knjizi najmanje trideset sedam puta! To je hebrejska riječ hevel, koju je inače prvi bračni par upotrijebio nadjenuvsi ime svom drugom sinu, Abelu (Post 4,2), nakon sto je zbog njihove neposlusnosti grijeh usao u svijet. Izraz "pod suncem" pojavljuje se dvadeset devet puta i ističe karakter knjige. To je prikazivanje života na Zemlji s gledista palog čovjeka, kojeg se stoga s pravom i predočuje kao posljedicu prokletstva zbog pada u grijeh (usp. Post 3,17-19).

U osnovi se Propovjednik bavi iskonskim pitanjem, koje glasi: Kako na najbolji način proživjeti život? Većina odgovora iz te knjige ljudsko je glediste. Stoga i prevladava utisak da je pisac dosta daleko od božanske istine. Neki njegovi pogresni zaključci su Prop 3,19-22; 7,16-17; 8,15 i 9,6.10.

Takvi bi izrazi mogli u nekih čitatelja pobuditi pitanje: kako to uopće može stajati u Božjoj riječi? Objasnjenje, zapravo, i nije tesko. Ovakvi ljudski zaključci nisu božanska otkrivenja (kao sto je to npr. Poslanica Efežanima u Novom zavjetu), ali su po božanskom nadahnuću uvrsteni u Bibliju. Salomonova iskustva i razmisljanja izražavaju općenito čovjekovo razočaranje životom, premda se u njima čovjek ne promatra kao biće u stvarnom odnosu s Bogom (premda je svaki čovjek kao stvorenje odgovoran svom Stvoritelju). Stoga se Propovjednika često nazivlje knjigom skeptičnog ili pesimističnog karaktera. I doista, nema u Propovjedniku ni jedne pohvale Bogu, ni spomena o milosti i izbavljenju. Kad se spominje Božje ime to nikad nije Jahve, nego samo Elohim (vise od četrdeset puta).

Izravno božansko naučavanje javlja se tek u Prop 12,11-14. Te zaključne riječi Propovjednika mogu se smatrati prikladnim uvodom u Izreke, koje u nasoj Bibliji prethode Propovjedniku premda su u duhovnom smislu naprednije.

Propovjednik je među rijetkim knjigama Starog zavjeta koje nisu navođene u Novom zavjetu, premda postoje neka usporedna razmisljanja (npr. Prop 5,1 i Mt 6,7; Prop 12,14 i 2 Kor 5,10; Prop 7,9 i Jak 1,19).

3. Osobitosti

a) Naslov

Naziv "Propovjednik" prijevod je hebrejske riječi ženskoga roda, qohelet, koja je inače izvedena iz glagola qahal ("okupljanje"). Riječ qohelet pojavljuje se sedam puta u Propovjedniku (pogl. 1,1.2.12; 7,27; 12,8-10), i nigdje drugdje u Bibliji. Prevoditelj Septuaginte preveo ju je s Ekklesiastes (od ekklesia - "skupstina"). Riječ qohelet, koju je inače tesko prevesti, prvi je kao "Propovjednik" preveo Martin Luther. No to značenje ipak je dvojbeno. Drugo tumačenje poziva se na značenje osnovne riječi "javno okupljanje". Po tome je mudrost opisana u knjizi Propovjednika mudrost dostupna svim ljudima; ona koju se, za razliku od skrivene mudrosti Svetinje objavljivane samo vjernicima, naučavalo u predvorju Hrama (usp. Ps 73,17). Ta je mudrost opisana u Izrekama koje su, po onome sto naučavaju, pravi "nastavak" Propovjednika.

b) Božje ime

Značajno je sto se u toj knjizi ni jednom ne spominje ime Jahve, dok se Elohim (Bog) pojavljuje vise od četrdeset puta. U proučavanju pet Mojsijevih knjiga i Psalama uočili smo da naziv Elohim označava Boga kao neograničenog i svemoćnog Stvoritelja. Jahve pak je Božje ime koje izražava Njegovu milost i odnos prema čovjeku, a osobito prema Njegovu narodu s kojim je u Savezu - Izraelu. Činjenica da se u knjizi Propovjednika uopće ne pojavljuje naziv Jahve, ukazuje na to da u njoj tema nije čovjek ili pak narod u savezu ili vjerničkom odnosu prema Bogu, nego sām čovjek koji je kao pojedinac odgovoran svom Bogu Stvoritelju (Prop 11,9; 12,1).

4. Pregled sadržaja

I. Propovjednik 1,1-11: Uvod - ispraznost života bez Boga

II. Propovjednik 1,12 - 6,12: Sto je smisao svega sto se zbiva

Prop 1,12-18: Traženje

Prop 2: Ishod traženja: beskorisnost svakog truda

Prop 3: Svijest o smrti

Prop 4: Uspoređivanje različitih životnih okolnosti

Prop 5: Ispravan stav prema Bogu i bližnjemu

Prop 6: Nistavnost različitih životnih okolnosti

III. Propovjednik 7,1 - 12,10: Dobri savjeti

Prop 7: Različiti vidovi mudrosti

Prop 8: Tlačenje čovjeka

Prop 9: Jednaka sudbina za sva živa bića

Prop 10: Ljudska djela i njihove posljedice

Prop 11,1: do 12,10

Nistavnost čovjekova života od mladosti do starosti

IV. Propovjednik 12,10-14: Zaključak - život u svjetlu vječnosti

Pjesma nad pjesmama

8 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Pjesma nad pjesmama jedinstvena je i jedna od najtežih knjiga Starog zavjeta. U njoj se Božje ime spominje samo jedanput (Pj 8,6; Jahve), a u Novom zavjetu se iz nje ne navodi. Ljubav između muskarca (Salomon) i žene (Sunamka) opisana snažnim izrazima mnoge je stručnjake, osobito u novije doba, navela na pogresne zaključke. Oni sumnjaju u Salomonovo autorstvo, u cjelovitost književnog djela; a čak se i pitaju je li toj knjizi uopće mjesto u kanonu  Svetog  pisma!

No Židovi ne postavljaju takva pitanja, premda se po predaji Talmuda piscem te knjige smatra Ezekiju (to je razumljivo, jer su u njegovo doba obnovljene mnoge stare predaje iz razdoblja prvih kraljeva, usp. 2 Ljet 30,26; Izr 25,1). No Pjesma nad pjesmama oduvijek je spadala u hebrejski kanon Starog zavjeta, u njegov treći dio - Pisma (hebr. Ketubim). Ta knjiga spada i u Svitke (hebr. Megillot) za osobite blagdane i čita se osmog dana blagdana Pashe.

Naziv "Pjesma nad pjesmama" u hebrejskom je apsolutni superlativ koji, zapravo, znači: "najljepsa pjesma". U njezinom prvom stihu kao pisac spomenut je Salomon koji se pod tim imenom pojavljuje sedam puta (Pj 1,1.5; 3,7.9.11; 8,11.12), a pod nazivom "kralj" tri puta (Pj 1,4.12; 7,6). Prema 1. Kraljevima 4,32-33 Salomon je spjevao 1005 pjesama te je vrlo dobro poznavao prirodu. Sačuvana je samo ta njegova pjesma; u njoj su poimence spomenute dvadeset dvije biljke i petnaest životinja. Budući da je Salomon vladao oko 970.-931. prije Krista ta je pjesma mogla nastati sredinom 10. stoljeća prije Krista.

Da je čitava Pjesma nad pjesmama cjelovito književno djelo očigledno je već i po tome sto se u njoj uvijek iznova pojavljuju ista lica: zaručnik, zaručnica i kćeri jeruzalemske. Istovrsne "rime preokreta" nalaze se na početku, odnosno pri zavrsetku određenog odlomka (Pj 2,7; 3,5; 8,4 i  3,6; 6,10; 8,5). Tu spada i sedmerostruko spominjanje Salomonova imena.

2. Svrha pisanja

Misljenja u pogledu karaktera Pjesme nad pjesmama različita su u starijih tumača i u tumača novijeg doba. Neki misle da se u njoj radi o opisu kraljeve ljubavi (Salomon) prema siromasnoj pastirici. Jedna od mogućnosti koju zagovaraju pobornici ovakvog misljenja jest da je spomenuta djevojka već bila obećana nekom pastiru, kojem je ostala vjerna usprkos kraljevoj upornosti. Drugi pak misle da je riječ o zbirci od čak tridesetak različitih ljubavnih ili svadbenih pjesama; a postoji čak i misljenje da Pjesma nad pjesmama potječe iz hvalospjevā kulta babilonskog boga Tamuza, dakle iz idolopoklonstva.

O  Sulamki (Pj 6,13) također postoje različite pretpostavke kojima, međutim, nedostaje čvrsta biblijska osnova. Iz onoga sto je objavljeno u Pismu zaključujemo da Salomonu, premda je imao tisuću žena (1 Kr 11,3), srce nije bilo zadovoljno. Samo mu je jedna jedina, jednostavna pastirica, pružila ljubav, radost i zadovoljstvo kakvo bi prema Božjim namislima i trebalo krasiti odnos između muskarca i žene (Post 2,18.24).

Time smo, u stvari, dosli do pitanja svrhe; to jest, sto to Sveti Duh nastoji postići ovom knjigom. I o tome ima različitih shvaćanja, koja ćemo samo ukratko spomenuti. Židovi su od starine u Pjesmi nad pjesmama vidjeli Jahvinu ljubav prema Njegovu narodu - Izraelu. U ranokrsćanskom razdoblju crkveni su oci to objasnjenje primijenili na Kristovu ljubav prema njegovoj Zajednici, to jest, Crkvi (ekklesia). Drugo tumačenje jest da se radi o različitim pjesmama kojima se veličalo bračnu ljubav.

Potpuno neovisno o vanjskim poticajima prigodom njezina pisanja, tema te knjige može biti jedino opis odnosa vjernog Izraelovog Ostatka prema njegovu Kralju - Mesiji. Premda je i Božja Crkva zaručnica, ona je nesto vise; ona je Zaručnica, Žena Jaganjčeva (Otk 19,7; 21,2.9). Između nje i Zaručnika odnos je od samog početka čvrst - zasnovan na Kristovu djelu i unutarnjem prebivanju Svetog Duha - premda će on, izvanjski, savrseno biti izražen tek prigodom Jaganjčeve svadbe.

U Pjesmi nad pjesmama kralj Salomon prikaz je Gospodina Isusa Krista, pravog Kralja mira. Sām sadržaj Pjesme nad pjesmama pokazuje da u njoj opisana zaručnica jos uvijek nema čvrst odnos s Kraljem, nego čezne za zajednistvom s Njime kao i za Njegovom ljubavlju.

Pjesma nad pjesmama uglavnom se sastoji od niza razgovora između zaručnice i zaručnika. Osim njih, spominju se i druge osobe: kćeri jeruzalemske, gradski čuvari, braća i zaručničina sestrica. No svi oni imaju sporednu ulogu.

Ponajprije je opisana ljubav zaručnika, a zatim sve veća ljubav zaručnice čiji odnos prema zaručniku jača sve vise i vise dok, napokon, ne prijeđe u potpuno uživanje u njegovoj ljubavi. Taj razvoj  ljubavi  i pouzdanja kao i dozrijevanje iskustva izraženi su u sljedećim riječima koje izgovara zaručnica:

1. "Dragi moj pripada meni, a ja njemu; on pase
       među ljiljanima" (Pj 2,16)

2. "Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni;
       on pase među ljiljanima" (Pj 6,3) 

3. "Ja pripadam dragome svome, i on je željan mene" (Pj 7,10)

Naravno da ta knjiga sadrži pouke i za vjernike naseg doba pa je se može primijeniti na osobni odnos vjernika pojedinca prema njegovu Gospodinu.

3. Osobitosti

a) Jezik Pjesme nad pjesmama

U pravovjernih je Židova jos uvijek na snazi prastari običaj da muskarci mlađi od trideset godina ne smiju čitati Pjesmu nad pjesmama. Istodobno tu knjigu svrstavaju među svoje najsvetije knjige te je nadasve cijene. Taj stav trebao bi važiti i za nas. U samoj se knjizi radi o istočnjačkoj poeziji s osobito bogatim slikovitim jezikom. Taj je slikoviti jezik ljubavi pun kićenih, osjećajnih i djelom otvoreno izazovnih izraza. Ali nijedan istočnjak ili Hebrej nikada ne bi tu knjigu smatrao vrhunskim opisom tjelesne žudnje! Takvo je shvaćanje usvojila takozvana krsćanska civilizacija u kojoj je inače do sredine 20. stoljeća bio potpuno tabuiziran svaki oblik spolnosti (usp. s odjeljkom: "Hebrejska poezija", stranica 90).

b) Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama

Proroci Starog zavjeta često su izraelski narod nazivali ženom Jahvinom (Jer 31,32), ženom koja mu je bila nevjerna te je stoga odbačena (usp. Iz 54,6-7; Jer 3,1-5; Hos 1 - 3). Podjelom Izraela koja se zbila nakon Salomonove smrti nastala su dva kraljevstva: južno kraljevstvo sa sjedistem u Jeruzalemu i sjeverno kraljevstvo sa sjedistem u Samariji. Ta dva bratska kraljevstva nastala iz matičnog kraljevstva nazvana su "kćeri jedne majke" u Ezekielu 23 (usp. Jer 3,6-14). U Pjesmi nad pjesmama spomenute su i zaručničina majka  (Pj 1,6; 3,4; 8,2) i sestra (Pj 8,8).

Dakle, u Starom zavjetu  nalazimo dvije različite slike Izraela. S jedne je strane obraćenje sveg izraelskog naroda Jahvi u posljednjim danima uspoređeno s ponovnim prihvaćanjem nevjerne supruge (Iz 54,6). S druge strane, vjerni židovski Ostatak prikazan je kao prelijepa, mlada zaručnica koja se sjedinjuje s kraljem, Mesijom. U Knjizi o Ruti majka Noemi također je slika nevjernog izraelskog naroda dok mlada Ruta, udana za Boaza, praoca Kralja mira, predstavlja vjerni židovski Ostatak (usp. Ps 45; Iz 62,3-5).

Znači li to da Krist ima dvije zaručnice, vjerni židovski Ostatak i nebesku Ženu - Crkvu? Takav zaključak nije opravdan, i to na osnovu sljedećih činjenica. Kao prvo, radi se o prikazu različitih odnosa u sasvim različitim razdobljima - pod Zakonom u Starom zavjetu i pod milosću u Novom zavjetu. Zatim, u Starom zavjetu Zaručnik je Jahve, odnosno njegov pomazanik - Mesija; dok je to u Novom zavjetu - Jaganjac. Osim toga, sjedinjenje Mesije i njegove zemaljske zaručnice događa se na Zemlji, dok se svadba Jaganjčeva održava u Nebu prije tog događaja.

4. Pregled sadržaja

I. Pjesma nad pjesmama 1,1 - 2,7: Izvjesnost ljubavi

II. Pjesma nad pjesmama 2,8 - 3,5: Čežnja za ljubavlju

III. Pjesma nad pjesmama 3,6 - 5,1: Zajednistvo u ljubavi

IV. Pjesma nad pjesmama 5,2 - 6,9: Obnovljena ljubav

V. Pjesma nad pjesmama 6,10 - 8,4: Svjedočanstvo ljubavi

VI. Pjesma nad pjesmama 8,5 - 14: Trajnost ljubavi

Proročke knjige Starog zavjeta

U razdoblju starog Zavjeta Bog je svom zemaljskom narodu, Izraelu, poslao mnoge proroke; bili su to, npr.: Samuel, Natan (2 Sam 7,2), Semaja (1 Kr 12,22), Božji čovjek iz Judeje (1 Kr 13), Ahija (1 Kr 11,29), Adon (2 Ljet 12,15), Azarja (2 Ljet 15,1), Hanani (2 Ljet 16,7), Jehu (1 Kr 16,1), Ilija (1 Kr 17,1), Jahaziel (2 Ljet 20,14), Mihej (1 Kr 22,8), Eliezer (2 Ljet 20,37), Elizej (1 Kr 19,16), Zaharija (2 Ljet 24,20), Zaharija (2 Ljet 26,5) i Oded (2 Ljet 28,9).

Samo dvanaestorica daljnjih proroka ostavili su nadahnute spise koji su uvrsteni u kanon Starog zavjeta.

Činjenica da je Božjem zemaljskom narodu bila potrebna proročka služba dokaz je duhovnog propadanja tog naroda. Uvijek iznova javljaju se u proročkim knjigama pozivi na pokajanje i obraćenje, kako bi se Jahve ponovno mogao okrenuti svom narodu. Tako su većina proroka bili tek glasnici koji su stajali pred licem Božjim, poput Ilije (1 Kr 17,1), te govorili Božju riječ za tadasnje vrijemeokolnosti.

No kroz  tadasnje okolnosti  proroci su ukazivali i na budućnost Izraela vezanu uz budućeg Mesiju (jedina je iznimka bio Jona). Spominju se i ostali narodi Zemlje, ukoliko su povezani sa putovima ostvarivanja Božjeg nauma. Taj naum je vladavina Mesije nad čitavim svijetom u Tisućugodisnjem kraljevstvu u kojem će Izraelu pripasti osobita uloga. Proroci, dakle, objavljuju Božje naume sa Stvorenjem, to jest, sa svime sto je stvoreno. To je ujedno i objasnjenje zasto Crkva Božja nije predmet proročanstava Starog zavjeta. Ona je naime predmet vječnih, nebeskih Božjih nauma koji su objavljeni u Novom zavjetu tek nakon sto je Krist izvrsio svoje djelo (usp. Ef 3,1-12).

Razdoblja u kojima su djelovali proroci Starog zavjeta

(Proroci po kronoloskom slijedu)

Joel  . . . . : u 9. stoljeću prije Krista

Obadija . . .: u 9. stoljeću prije Krista, ili nakon 586. prije Krista

Jona  . . . . : 800.-790. prije Krista

Hosea  . . . : 772./752.-722. prije Krista

Izaija . . . . : 767.-697. prije Krista

Amos . . . .: 767.-753. prije Krista

Mihej  . . . : 750.-700. prije Krista

Nahum  . . .: 663.-612. prije Krista

Jeremija . .: 627.-586. prije Krista

Sefanija  . .: 622.-606. prije Krista

Habakuk . . : 612.-605. prije Krista

Daniel . . . .: 605.-536./535. prije Krista

Ezekiel  . . .: 593.-571. prije Krista

Hagaj  . . . .: oko 520. prije Krista

Zaharija . .: 520.-480. prije Krista

Malahija . .: 450.-425. prije Krista

Prorok Izaija

66 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Prorok Izaija (ime mu znači "Jahve je spasenje") prema Iz 1,1 sin je Amosa koji bi po staroj židovskoj predaji trebao biti brat kralja Amasje. U svakom slučaju, Izaija je imao slobodan pristup na kraljevski dvor u Jeruzalemu (Iz 7,3; 38,1; 39,3). Bio je oženjen i imao dva sina; prvi je bio  Sear Jasub (hebr. "Ostatak će se obratiti", Iz 7,3) i  Maher Salal Has Baz (hebr. "brz grabež, hitar plijen", Iz 8,3).

Izaijina proročka služba odvijala se u doba vladavinā kraljeva Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije. Uzijina je vladavina započela oko 767. prije Krista, a Ezekija je umro oko 697. prije Krista. U to razdoblje pada, dakle, služba proroka Izaije. Prema židovskoj predaji, bezbožni Ezekijin sin, kralj Manase, progonio ga je te položio u suplje stablo i prepilio na dvoje (usp. Heb 11,37).

U srednjem vijeku prvi put je iznesena pretpostavka da Izaija nije napisao svih sezdeset sest poglavlja istoimene knjige. Koncem 18. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva, teoloski tragatelji i sumnjičavci na sve moguće načine pokusavaju dokazati da Izaija nije mogao napisati čitavu knjigu. Počelo je tako da su poglavlja 40 - 66 pripisana  nekom piscu iz 6. stoljeća prije Krista (tzv. "Deutero-Izaija"). U 19. i 20. stoljeću komadanje knjige se nastavilo pa su prvih trideset i devet poglavlja pripisali drugim piscima, a poglavlja 55 - 66 nekom "Trito-Izaiji" koji je, navodno, živio na prijelazu iz 6. u 5. stoljeće prije Krista. Osnove za tu kritiku su  različitost tematike te navodno neujednačen stil pojedinih odlomaka, a ponajvise spominjanje kralja Kira (Cir) gotovo dvije stotine godina prije njegove vladavine (Iz 44,28; 45,1).

Prijeđemo li na pojedinosti napadā biblijskih kritičara, izisli bismo iz zadanih okvira. Treba samo kazati da se tematske i stilske različitosti mogu utvrditi i u djelima gotovo svih svjetskih pisaca, pa ipak nitko zbog toga ne sumnja u njihovo autorstvo. Nedostatna je tvrdnja da se previse razlikuje stil pojedinih odlomaka. I sličnosti su isto toliko česte, primjerice to sto se  Boga naziva "Svecem Izraelovim" (vidi 3. odjeljak: "Osobitosti").

Spominjanje Kirova imena prije doba u kojem je on živio jedan je od stotinā primjera u Božjoj riječi koji dokazuju da Bog po svojim prorocima već od samog početka objavljuje svrsetak (Iz 46,10). Upravo je obilježje proroka da od Božjeg Duha dobiva i objave o budućim događajima. Božji čovjek iz Judeje spomenuo je kralju Jeroboamu ime kralja Josije otprilike tri stotine godina prije negoli se ovaj rodio (1 Kr 13,2). Ali Izaija nije izrekao samo mnoga proročanstva o Kiru, nego i o Mesiji; i to proročanstva koja su dijelom već ispunjena, a dijelom tek čekaju ispunjenje. Židovski povjesničar Josip Flavije pise (Židovske starine XI 1.1-2) kako je perzijski kralj Kir s čuđenjem čitao Izaijine izjave o sebi te je stoga i izdao naredbu o povratku Judejaca (usp. Ezra 1,1-4).

U Novom zavjetu se knjiga proroka Izaija navodi oko sezdeset puta - vise negoli svi ostali proroci zajedno. Čak dvadeset osam navoda potječe iz poglavljā 40 - 66, pri čemu se jedanaest puta spominje ime Izaija (Mt 3,3; 8,17; 12,17; Lk 3,4; 4,17; Iv 1,23; 12,38; Dj 8,28-33; Rim 10,16.20-21). Osobito značajan navod iz ovog niza jest onaj iz Ivana 12,38-41gdje se navodi Izaija 53 i 6, a Izaijino ime spomenuto je tri puta! Time sama Božja riječ potvrđuje cjelovitost Izaijine knjige!

Sljedeći očigledan dokaz o cjelovitosti Knjige proroka Izaije pružaju spisi pronađeni kod Mrtvog mora. Između ostalog, 1947. godine u Qumranu je pronađen oko sedam metara dugačak kožni svitak s čitavim tekstom Izaijine knjige iz 2. st. prije Krista. To je najstariji potpuno sačuvani rukopis neke od knjiga Starog zavjeta. O takvom je svitku riječ u Luki 4,17-20 (usp. Dj 8,28-35).

U to je doba na judejsko kraljevstvo navaljivalo nekoliko vanjskih neprijatelja: Edom, Sirija, Izrael i Filisteja. Bezbožni kraljevi sjevernog izraelskog kraljevstva povezali su se sa Sirijom i sve česće napadali Judu (2 Kr 15,37; 16,5-6; 2 Ljet 28,5-6). Umjesto da se pouzdaju u Jahvu, judejski kraljevi tražili su zastitu od Asirije (2 Kr 16,7; 2 Ljet 28,16) no pravu pomoć nisu dobili (2 Ljet 28,20; 32,1). Izaija je doživio sklapanje saveza sjevernog kraljevstva s Egiptom za rat protiv Asirije; no ono je na posljetku ipak bilo poraženo i 722./721. prije Krista odvedeno u asirsko sužanjstvo (2 Kr 17). Kad su Judejci pod Ezekijom tražili oslobođenje od Asirske vlasti, Jahve im je prispio u pomoć (2 Kr 18,7; 2 Ljet 32). No ubrzo zatim Izaija je morao osuditi njihov prijateljski savez s jednom drugom velikom silom, Babilonom, te navijestiti buduće babilonsko sužanjstvo judejskog kraljevstva koje će uslijediti nakon sto godina (2 Kr 18,7; 20,12-19).

2. Svrha pisanja

U redoslijedu proročkih knjiga Izaijina je knjiga na prvom mjestu, kako u suvremenim izdanjima tako i u hebrejskom izdanju Biblije gdje je Izaija prvi od "kasnijih proroka". On zapravo nije bio prvi prorok, ali njegova proročanstva tvore najdužu i najopsežniju proročku knjigu Svetog pisma. On najiscrpnije pise o obećanom Mesiji (samo su Psalmi mesijanskiji) te se zato naziva "evanđelistom među prorocima". Stoga s pravom predvodi skupinu od četiri takozvana "velika proroka".

Izaijina knjiga sastoji se od dva dijela (Iz 1 - 35 i 40 - 66) međusobno odijeljena povijesnim dijelom (Iz 36 - 39). Prvi dio njegove knjige sadrži vanjsku, a drugi dio unutarnju povijest Božjeg naroda.

Prvi dio knjige  (poglavlja 1 - 35) ponajprije sadrži proročanstva o posljednjim vremenima i o Božjem postupanju s Judejom, Izraelom i narodima s kojima su oni u dodiru (Iz 1 - 12). Nakon sesterostrukog "jao" slijedi opis stanja u Tisućugodisnjem kraljevstvu (Iz 28 - 35).

Između prvog i drugog dijela dolazi povijesni odlomak o životu kralja Ezekije (Iz 36 - 39). U njemu je opisan napad Asiraca na Judeju i njihov poraz, te Ezekijina bolest i ozdravljenje. Premda su povijesna, ta poglavlja u kontekstu ističu proročanstvo o Izraelovim neprijateljima i o spasenju Ostatka.

Drugi dio (Iz 40 - 66) obrađuje odnos Božjeg naroda prema svom Mesiji (Kristu) te zavrsava s opisom Kristove vladavine u Tisućgodisnjem kraljevstvu. U poglavljima 40 - 48 opisano je izbavljenje iz Babilona, a u poglavljima 49 - 57 patnje i slava Sluge Jahvinog. Poglavlja 58 - 66 sadrže sažetak Božjih namisli i postupanja s Njegovim zemaljskim narodom, Izraelom.

Jezik i način pisanja proroka Izaije bogat je te obiluje snažnim izražajnim sredstvima. Osim nekih odlomaka (uglavnom poglavljā 36 - 39), Izaijina je knjiga pisana u stihovima na način hebrejske poezije (vidi: "Hebrejska poezija" na stranici 90).

3. Osobitosti

a) "Svetac Izraelov"

Među raznim Božjim imenima spomenutim u Izaijinoj knjizi, osobito mjesto  zauzima naziv "Svetac Izraelov". Taj se naziv  u toj knjizi pojavljuje točno dvadeset osam puta (Iz 1,4; 5,19.24; 10,17.20; 12,6; 17,7; 29,19.23; 30,11.12.15; 31,1; 37,23; 41,14. 16.20; 43,3.14.15; 45,11; 47,4; 48,17; 49,7; 54,5; 55,5; 60,9.14). U ostalom dijelu Starog zavjeta to se ime pojavljuje jos samo u 2. Kraljevima 19,22; Psalmima 71,22; 78,41; 89,18; Jeremiji 50,29; 51,5 i Ezekielu 39,7 ("Svetac u Izraelu").

Upada u oči da to Božje ime potvrđuje cjelovitost Izaijine knjige: ono se pojavljuje u oba njezina dijela, poglavljima 1 - 39 i 40 - 66 i to po četrnaest puta. To je svjedočanstvo osobito potvrđeno kad Izaija u 2. Kraljevima 19,22 upotrebljava to ime u svom govoru Ezekiji!

Ime "Svetac Izraelov" znači da je Izraelov Bog posve odvojen od svakog zla, jer njegove su oči prečiste da bi gledale zlo. To iskazuju i serafimi u Izaiji 6,3 kad pred Njegovim prijestoljem kliču: "Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama" (usp. Otk 4,8).

b) Spasenje

Druga ključna riječ u Izaijinoj knjizi jest "spas" ili "spasenje" (na hebrejskom je to jesu'a, odnosno jesa ili tesu'a, iz čega je izvedeno ime Jehosua, Josua - grč. Isus). Ta riječ pojavljuje se na sljedećim mjestima: Izaija 12,2.3 (izvori spasenja); 17,10 (Bog spasenja); 25,9 (radost spasenja); 26,1 (zidovi spasenja) i 18; 33,2.6; 45,8.17 (vječno spasenje); 46,13; 49,6.8 (dan spasenja); 51,5.6.8; 52,7 (navjestitelj spasenja) i 10; 56,1; 59,11.17 (kaciga spasenja); 60,18; 61,10 (haljina spasenja); 62,1.11.

Premda je prorok u tom spasenju uglavnom vidio blagoslove Tisućgodisnjeg kraljevstva, ipak su neki njegovi izrazi u Novom zavjetu primijenjeni na vječno spasenje u sadasnjem razdoblju milosti (usp. Dj 13,47; Rim 10,15; 2 Kor 6,2; Ef 6,17). Često spominjanje spasenja zacijelo je doprinijelo tome da se Izaiju naziva "evanđelistom među prorocima".

c) Mesijanska proročanstva

Osim Psalama, ni jedna druga knjiga Starog zavjeta ne sadrži tolika proročanstva o Gospodinu Isusu kao Izaijina. Kao da je taj prorok neprestance imao Krista pred očima (usp. Iz 6 i Iv 12,38-41). Njezini najznačajniji odlomci su:

- obećani Izbavitelj jest sām Jahve: stihovi 47,4; 48,17

- utjelovljenje Sina Božjega: stihovi 7,14; 9,2.6; 11,1-2; 48,16

- Njegovo poniženje: stihovi 4,2; 42,1; 50,4-5; 53,1-2

- Odbacivanje Sina Božjega: stihovi 8,14; 49,4; 53,3

- Njegovo trpljenje: stihovi 50,6; 52,14; 53,3-7.10-12; 63,9

- Njegova slava: stihovi 9,7; 11,3-10; 25,8; 28,16; 32,1; 49,6; 52,15; 53,9-12; 58 - 66.

U toj knjizi, uz navedene, jos mnogi drugi stihovi govore o Mesiji, Izbavitelju Isusu Kristu.

4. Pregled sadržaja

I. Izaija 1 - 35, 1. dio: Izvanjska povijest Izraela

1. Poglavlja 1 - 12: Juda i Jeruzalem

Iza  1: Žalosno stanje Jude i Jeruzalema

Iza  2: Obnova Jude i Jeruzalema

Iza  3 - 4: Osuda i slava Siona

Iza  5: Izrael, neplodan Jahvin vinograd

Iza  6: Nalog Izaiji

Iza  7: Mesija i Asirci

Iza  8: Napad Asiraca

Iza  9: Nada i upozorenje Izraelu

Iza  10: Asirija, siba Božjeg kažnjavanja

Iza  11 - 12: Kraljevstvo mira

2.         Poglavlja 13 - 27: Deset govora o narodima

Iza  13 - 14: Govor o Babilonu i  Filisteji

Iza  15 - 16: Govor o Moabu

Iza  17: Govor o Damasku

Iza  18: Izraelov povratak

Iza  19: Govor o Egiptu

Iza  20: Povijesni dodatak

Iza  21: Govori o Babilonu, Edomu i Arapima

Iza  22: Govor o Dolini viđenja (Jeruzalem)

Iza  23: Govor o Tiru

Iza  24: Osuda nad čitavim Stvorenjem

Iza  25: Blagoslovi Kraljevstva mira

Iza  26: Judina pjesma spasenja

Iza  27: Kazna i spasenje

3. Poglavlja 28 - 35: Sesterostruki "jao"

Iza  28: Jadikovanje nad Efraimom

Iza  29: Jadikovanje nad Jeruzalemom; tesko onima koji preziru Boga

Iza  30: Jadikovanje zbog saveza s Egiptom

Iza  31: Jadikovanje zbog pouzdavanja u čovjeka

Iza  32: Pogled u Kraljevstvo mira

Iza  33: Jadikovanje nad Asirijom

Iza  34: Sud nad Edomom i njegovim saveznicima

Iza  35: Blagoslov Kraljevstva mira

II. Izaija 36 - 39, povijesni umetak: Ezekija i Izaija

Iza  36 - 37: Napad i poraz Asiraca

Iza  38: Ezekijina bolest i ozdravljenje

Iza  39: Ezekijino zakazivanje i najava osude

III. Izaija 40 - 66, 2. dio: Unutarnja povijest Izraela

1. Poglavlja 40 - 48: Jahve uslisuje svoj narod

Iza  40: Utjeha Izraelu

Iza  41: Izrael, sluga Jahvin

Iza  42: Pravi Sluga Jahvin

Iza  43: Božje oprostenje

Iza  44: Jahve hrabri svoj narod

Iza  45: Jahve navjesćuje spasenje

Iza  46 - 47: Pad Babilona

Iza  48: Božja ljubav prema nevjernom narodu

2. Poglavlja 49 - 57: Odbacivanje Sluge Jahvina i Njegove patnje

Iza  49 - 50: Pravi Sluga Jahvin

Iza  51: Ohrabrenje vjernom Ostatku

Iza  52: Buđenje Siona i dolazak Sluge Jahvina

Iza  53: "Ali On je ponio grijehe mnogih"

Iza  54: Klicanje Jeruzalemu

Iza  55: Milost narodima

Iza  56: Odbačeni bivaju prihvaćeni

Iza  57: Žalosno stanje Izraela

1. Poglavlja 58 - 66: Obnova i slava Izraela

Iza  58: Optužba protiv Izraela

Iza  59: Otpad i priznanje

Iza  60: Slava Kraljevstva mira

Iza  61: Mesija i Njegov narod

Iza  62: Slava Siona

Iza  63: Veliki Osvetnik

Iza  64: Molitva

Iza  65 - 66: Božji odgovor

Prorok Jeremija

52 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Jeremijina knjiga započinje ovako: "Riječi Jeremije, sina Hilkijina", a u Jer 51,64 kaže: "To su riječi Jeremijine". Usprkos tim jednostavnim i jasnim uvodnim i zaključnim riječima, te usprkos činjenici da ni o jednom proroku Starog zavjeta nije objavljeno toliko osobnih podataka o životu i službi kao o Jeremiji, suvremeni kritičari te knjige smatraju da veći dio proročanstava iz Jeremijine knjige ne potječe od njega. Ipak, ne postoji ni jedna razumna osnova za takvu sumnju.

Po Jeremijinu se izvjesću može pretpostaviti da je rođen u doba vladavine bezbožnog kralja Manasea (696.-642. prije Krista). Potekao je iz Aronove svećeničke obitelji. Njegov rodni grad bio je Anatot na području Benjaminova plemena, nedaleko od Jeruzalema (Jer 1,1). Jos kao mladića, u trinaestoj godini Josijine vladavine (640.-609.), dakle 627. godine prije Krista, Jahve ga poziva u proročku službu (Jer 1,4-10). Ta je služba trajala sve do razorenja Jeruzalema od strane Nabukodonozora (586. godine prije Krista), dakle vise od četrdeset godina (Jer 39). Po Božjoj zapovijedi, Jeremija je ostao neženja (Jer 16,2).

U početku je Jeremija živio u Anatotu, no ubrzo je izbila mržnja tamosnjih stanovnika protiv njega (Jer 11,18-23). Proročanstva zapisana u Jeremiji 1,2 i 3,6 potječu iz doba kralja Josije (640.-609. prije Krista). Nakon sto je Josija umro, Jeremija mu je spjevao žalopojku (2 Ljet 35,25; usp. Jer 22,10). Protiv Josijina sina Saluma (ili Joahaza) Jeremija prorokuje u Jer 22,11. U kasnijem razdoblju vladavine Jojakima (609.-598. prije Krista) Jeremija prorokuje o predstojećoj propasti Jeruzalema. Zbog toga su ga svećenici nastojali ubiti (Jer 26). U četvrtoj godini kralja Jojakima prorekao je Jeremija sužanjstvo Judejaca u Babilonu (Jer 25,11-12; 36,1; 45,1). U to su doba Babilonci pod Nabukodonozorom u bitci kod Karkemisa porazili egipatsko kraljevstvo (606. prije Krista); nakon toga je opkoljen Jeruzalem a dio njegovih stanovnika odveden u Babilon (to je prvo odvođenje u Babilon, 605. godine prije Krista). Jeremija dobiva nalog od Boga da sva svoja proročanstva zapise u knjigu, sto je i učinio uz pomoć svog pisara Baruha (Jer 36,1-4). Kad je Baruh pročitao te riječi u Hramu, gnjevni je kralj Jojakim naredio da se svitak pokida i spali (Jer 36,20-26). Potom je Bog zapovjedio Jeremiji da sve to ponovno napise, a Jeremija je k tome dopisao "jos mnogo onakvih riječi" (Jer 36,27-32).

Sljedeći kralj, Jojakin ili Je(Konija), vladao je samo tri mjeseca i 597. prije Krista odveden je u Babilon (drugo odvođenje). Nasljednik mu je bio Sidkija, treći Josijin sin (597.-586. prije Krista). Jeremija je savjetovao Sidkiju da se u protivljenju Babiloncima ne oslanja na Egipat (Jer 37,6), nego da se pokori babilonskom kralju (Jer 27,12-22). Kad je Jeremija htio otići u zemlju Benjaminovu uhvaćen je i bačen u nadsvođeni podrum (prazna cisterna - Jer 37,11 - 38,6). Kad su Babilonci napokon zauzeli Jeruzalem, Jeremija je oslobođen iz tamnice. Nasavsi se pred izborom da, po Nabukodonozorovoj želji, ode u Babilon ili pak ostane u zemlji, odlučuje se za ovo drugo (Jer 39 - 40). Nakon sto je ubijen Gedalija, Nabukodonozorov namjesnik nad zemljom, Židovi usprkos Jeremijinih upozorenja bježe u Egipat bojeći se osvete Babilonaca te njega i Baruha prisiljavaju da pođu s njima (Jer 41 - 43). Ondje, u gradu Tafnisu, Jeremija nastavlja proročku službu (Jer 43,8 - 44,30). Prema predaji, pet godina nakon razorenja Jeruzalema kamenuju ga Židovi. Biblija presućuje smrt tog velikog proroka čija je služba obilježila posljednjih četrdeset godina judejskog kraljevstva.

2. Svrha pisanja

Jeremija, drugi od četvorice velikih proroka, s pravom je nazvan "prorokom plača" (usp. Jer 9,1.10; 13,17; 14,17; 15,10; 20,14). Nijedan prorok nije doživio toliko protivljenje i mržnju od svog naroda. Premda je Jeremija za života morao pretrpjeti mnogo boli od svojih sunarodnjaka, nakon sto je umro nadasve su ga postivali (usp. Mt 16,14). Premda je uvijek iznova morao koriti Židove zbog njihove nepravednosti i otpadnistva od Boga, Jeremija je volio svoj narod do samog svrsetka (usp. Jer 17,16; 18,20).

Sadržaj i svrha Jeremijine poruke uvijek su iznova bili poticaji savjesti stanovnika judejskog kraljevstva: da spoznaju svoje lose moralno stanje te se obrate Bogu od svog otpadnistva i idolopoklonstva. Pritom je Jeremija na umu neprestance imao osudu - razorenje koje je Jeruzalemu prijetilo od strane Babilonaca.

No Jeremija uvijek iznova govori i o Božjem milosrđu prema Njegovu narodu. Sužanjstvo u Babilonu trajat će samo sedamdeset godina (Jer 25,11-12; 29,10). Nakon toga, narod se treba vratiti u svoju Zemlju.

Na posljetku, Jeremija donosi i poruku utjehe koja jos i danas tek čeka svoje ispunjenje, jer se nije ispunila nakon sedamdesetgodisnjeg sužanjstva. Nakon "razdoblja nevolje za Jakova" (Jer 30,4-7) sklopit će Jahve novi Savez sa svojim narodom (Jer 31,31-34), te će nastupiti slavno doba tisućgodisnjeg Kraljevstva mira pod kraljem Mesijom (Jer 23,5-8; 33,14-18). Nakon sto je Jeremija bio odbačen od svojih židovskih sunarodnjaka, ta nada u buduće blagoslove te sila Božjeg Duha osnažili su ga i ohrabrili u njegovoj žalosnoj službi.

3. Osobitosti

a) Sedamdesetogodisnje sužanjstvo Judejaca u Babilonu

Jeremija na dva mjesta spominje razorenje koje se nadvilo nad Jeruzalem, kao i to da će narod biti odveden u Babilon - sto je trebalo zavrsiti povratkom Ostatka nakon sedamdeset godina (Jer 25,11-12; 29,10).

Prijeteća Božja kazna ispunila se tijekom vladavine babilonskog kralja Nabukodonozora. Za vladavine kralja Jojakima, 605. godine prije Krista, on prvi put napada Jeruzalem i dio Židova odvodi u Babilon; između ostalih i Daniela (Dan 1,1). Za kratke Jojakinove vladavine uslijedio je (597. prije Krista) drugi napad te je deset tisuća ljudi odvedeno u Babilon. Na posljetku, u doba kralja Sidkije (586. godine prije Krista) razoren je Jeruzalem i Hram, a u Babilon je odveden sav preostali narod. Jeremijino se proročanstvo ispunilo (2 Ljet 36,21).

Perzijski kralj Kir je 539. godine prije Krista pokorio Babilon, a Darija Medijca proglasio svojim nasljednikom (Dn 6,1). Druge godine Darijeve vladavine (prva godina prema perzijskom računanju) Daniel čitajući Pisma otkriva da se predviđenih sedamdeset godina opustosenja Jeruzalema, prema riječi koju je Jahve uputio Jeremiji, primiču kraju (Dn 9,1-2). To, zapravo, vrlo jasno ukazuje na bogomdano priznanje nadahnuća Svetog pisma Starog zavjeta - i to prije nastanka samog Kanona! Kad se zatim Daniel ponizio u molitvi, od anđela Gabriela primio je daljnja proročanstva o sedamdeset godisnjih sedmica koje se protežu od ponovne izgradnje Jeruzalema pa sve do dolaska Mesije, odnosno do svrsetka vremena (Dn 9,20-27).

Pisac 2. Ljetopisa 36,22 i Ezre 1,1 također se poziva na Jeremijino proročanstvo o sedamdesetogodisnjem opustosenju Jeruzalema. Po zapovijedi perzijskog kralja Kira oko četrdeset dvije tisuće Judejaca kreću na put prema Jeruzalemu da ponovno sagrade Hram (oko 536. prije Krista). I prorok Zaharija, koji prorokuje kratko po povratku Judejaca, u svojoj se knjizi poziva na sedamdeset godina Jahvina gnjeva nad Jeruzalemom i Judinim gradovima (Zah 1,12).

Prema kojem od tri Nabukodonozorova vojna pohoda na Jeruzalem valja računati sedamdeset godina? Neki stručnjaci smatraju da treba poći od razorenja Hrama (586. prije Krista) te zaključuju da brojku 70 ne treba shvatiti doslovno, jer je do povratka Ostatka (536. prije Krista) moglo proći najvise 50 godina. Drugi pak, da bi dosli do brojke 70, na osnovu Ezre 5,1; 6,14 i Zaharije 1,12 konačnim datumom smatraju dovrsenje Hrama (oko 516. prije Krista).

Ipak je najvjerojatnije i najjednostavnije, na osnovu 2. Kraljevima 24,1-4 i 2. Ljetopisa 36,20-23, uzeti prvi napad na Jeruzalem (605. prije Krista) kao polaznu, te povratak Judejaca (oko 536. prije Krista) kao krajnju točku u izračunavanju razdoblja od 70 godina.

b) Redoslijed poglavlja u Jeremijinoj knjizi

Sadržaj Jeremijine knjige nije uvijek poredan po kronoloskom redoslijedu. Općenito se smatra da su poglavlja 1 - 20 nastala za Josijine vladavine (premda se njegovo ime spominje samo u Jer 1,1 i 3,6). Ne spominju se nikakvi podaci iz doba Joahaza. Za poglavlja 25 - 26, 35 - 36, 45 - 49 obično se smatra da su nastala u doba vladavine Jojakima, premda su vremenski određena samo poglavlja 25, 26, 35, 36 i 45. Razdoblju kralja Sidkije pripisuju se poglavlja 21 - 24, 27 - 34 i 37 - 42; povijesne podatke nalazimo u poglavljima 21, 27, 28, 29, 32, 33, 34 i 37. U Egiptu je Jeremija izgovorio riječi iz Jer 43,7-8 i 44. poglavlja. Poglavlje 52 je dodatak koji se gotovo doslovce podudara s 2 Kr 24,18 - 25,30. Možda ga je i sām Jeremija pod vodstvom Svetog Duha dodao toj knjizi.

U Septuaginti, grčkom prijevodu Starog zavjeta, ispusteni su neki stihovi: 10,6-10; 17,1-4; 27,1.7.13 i djelomice 17 - 22; 29,16-20; 33,14-26; 39,4-13; 51,44-49; 52,28-30 te jos neka druga mjesta. Poglavlja 46 - 51 u izmijenjenom redoslijedu slijede nakon 25,13. Mnogi stručnjaci, međutim, dijele zajedničko misljenje da su aleksandrijski prevoditelji, skolovani u grčkoj misli, nastojali "pojednostavniti" složenu hebrejsku konstrukciju Jeremijine knjige. Stoga hebrejski mazoretski tekst ove knjige svakako zaslužuje prednost.

b) Proročki simboli

Simboličke postupke i znake susrećemo kod mnogih proroka, na primjer u Ezekielu 2,8 - 3,3; Hosei 1,2-9; Zahariji 11,7-17. Nigdje, međutim, nema toliko proročkih simbola kao u Jeremijinoj knjizi.

- Laneni pojas (Jer 13,1-11): odbacivanje Izraela

- Lončar i glina (Jer 18,1-10): Božja strpljivost

- Glineni vrč (Jer 19,1-13): razorenje

- Jaram (Jer 27,2-11; 28,2.10-14): pokornost

- Kupnja njive (Jer 32,6-15): vjera i nadanje

- Ugrađeno kamenje (Jer 43,8-13): poniženje

- Potopljena knjiga (Jer 51,59-64): unistenje Babilona

4. Pregled sadržaja

I. Jeremija 1: Poziv proroka Jeremije

II. Jeremija 2 - 25: Bog potiče savjest naroda

Jer 2: Izraelovo otpadnistvo

Jer 3: Navijestena osuda

Jer 4: Poziv na obraćenje

Jer 5: Judino otvrdnuće

Jer 6: Navjestenje zauzeća Jeruzalema

Jer 7: Razlozi za kažnjavanje

Jer 8: Nerazumijevanje naroda

Jer 9: Prorokova tužaljka

Jer 10: Jahve i idoli

Jer 11: Izrael je prekrsio Savez

Jer 12: Jahve se odvraća

Jer 13: Osuda i sužanjstvo

Jer 14: Velika susa

Jer 15: Jahve i Ostatak

Jer 16: Izgnanstvo i povratak

Jer 17: Položaj Ostatka

Jer 18 - 19: Božja suverenost

Jer 20: Jeremija progonjen

Jer 21 - 22: Osuda nad domom Davidovim

Jer 23: Izraelovi zli pastiri

Jer 24: Put života i smrti

Jer 25: Nagovjestaj sedamdesetgodisnjeg izgnanstva

III. Jeremija 30 - 33: Novi Savez i Kraljevstvo mira

Jer 30: Spasenje naroda

Jer 31: Novi Savez

Jer 32: Jahvina vjernost

Jer 33: Spasenje i pohvala

IV. Jeremija 34 - 39: Događaji i proročanstva prije pada Jeruzalema

Jer 34: Jeremija upozorava Sidkiju

Jer 35: Vjernost Rekabovaca

Jer 36: Jojakimovo preziranje Božje riječi

Jer 37: Jeremija u tamnici

Jer 38: Jeremija i Sidkija

Jer 39: Zauzeće Jeruzalema

V. Jeremija 40 - 45: Događaji i proročanstava nakon pada Jeruzalema

Jer 40: Jeremija ostaje kod namjesnika Gedalije

Jer 41: Gedalija ubijen

Jer 42 - 43: Ostatak bježi u Egipat usprkos Jeremijina upozorenja

Jer 44: Jeremijina proročanstva u Egiptu

Jer 45: Jeremijino upozorenje Baruhu

VI. Jeremija 46 - 51: Proročanstva o narodima

Jer 46: Proročanstvo o Egiptu

Jer 47: Proročanstvo o Filistejcima

Jer 48: Proročanstvo o Moabu

Jer 49: Proročanstva o Amonu, Edomu, Damasku i ostalim neprijateljima

Jer 50 - 51: Proročanstvo o Babilonu

VII. Jeremija 52 (Povijesni dodatak): Pad Jeruzalema

Tužaljke

5 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Premda Tužaljke ne ukazuju na to tko bi im bio pisac, već su po najstarijoj predaji pripisivane proroku Jeremiji. U Septuaginti (grčki prijevod Starog zavjeta iz oko 200. godine prije Krista) Tužaljke počinju ovim riječima: "I dogodi se kad Izrael bī odveden u sužanjstvo i Jeruzalem razoren, da Jeremija sjeđase i jadikovase ovom tužaljkom i govorase: Kako osamljen sjedi grad naroda pun ..." Većina stručnjaka, čak i oni koji odbacuju Jeremiju kao pisca, složni su u tome da je pisac morao biti očevidac razorenja Jeruzalema. Jeremija je upravo bio takav očevidac (usp. Jer 39). Jeremijino autorstvo potvrđeno je i nizom stilskih istovjetnosti s njegovom prethodnom knjigom.

Razorenje Jeruzalema od strane Babilonaca (586. prije Krista), koje Jeremija opisuje u Tužaljkama kao očevidac, od presudnog je značaja za određivanje vremena nastanka te knjige. Stoga se može zaključiti da je ta knjižica nastala nedugo nakon tog događaja, u posljednjim godinama Jeremijina života.

2. Svrha pisanja

U većini suvremenih izdanja Biblije Tužaljke slijede nakon Jeremijine knjige. No u hebrejskoj Bibliji nalaze se u trećem dijelu, "Pismima" (hebr. Ketubim), i spadaju u takozvane "Svitke" (hebr. Megillot) koji se čitaju za određene blagdane. Tužaljke se čitaju od 9. dana mjeseca Aba (srpanj/kolovoz), a to je blagdan prisjećanja na razorenje Jeruzalema (usp. Jer 52,6).

Tužaljke su napisane pjesnički. Pet poglavlja tvore pet kitica elegije o propasti Siona. Svaka od prve dvije kitice sastavljena je od 22 pjesnička stiha čija početna slova odgovaraju redoslijedu hebrejske abecede. Slično je sastavljena i treća kitica, s tom razlikom sto u njoj svaki od tri retka u 22 pjesnička stiha započinje istim slovom. Stoga ta kitica, odnosno poglavlje, ima 66 stihova. Četvrta je kitica istog sastava kao i prva, samo sto svaki pjesnički stih umjesto tri ima dva retka. Peta kitica sastoji se od 22 stiha od jednog retka koji, međutim, nisu poredani abecednim redom. Tu, dakle, imamo rijedak slučaj gdje su nadahnuta i poglavlja i podjela na stihove! (Usporedi to s odlomkom o hebrejskoj poeziji na str. 90.)

Tužaljke su izraz srca prepunog ljubavi za Jahvin zemaljski narod koji je On zbog njihova grijeha kaznio tako da su izgubili kraljevstvo, zemlju, grad i svetiste. Jeremija se smatra dijelom tog naroda pa se stoga, usprkos svoj žalosti, kaje i nada Bogu.

3. Osobitosti

Krist u Tužaljkama

U Tužaljkama, slično kao i u Psalmima, nalazimo proročki uvid u patnju židovskog Ostatka u razdoblju posljednje nevolje, to jest, prije Kristova dolaska. Kao sto se Jeremija poistovjećuje s jadnim stanjem naroda pod Božjom kaznom, Gospodin Isus suosjeća s patnjom Izraela - osobito njegova vjernog Ostatka.

Stoga u Tužaljkama prepoznajemo različite usporednice: Jeremija je žalovao nad Jeruzalemom kao i Gospodin Isus (Mt 23,37-38; Lk 19,41-44).

Ostale usporednice su:

Tužaljke 2,15-16     -  Matej 27,39

Tužaljke 3,8             -  Matej 27,46

Tužaljke 3,19           -  Matej 27,34

4. Pregled sadržaja

Tužaljke 1: Tužaljka zbog razorenja Jeruzalema

Tužaljke 2: Razlog Božjeg gnjeva

Tužaljke 3: Prorokova tužaljka

Tužaljke 4: Patnje zbog okruženja

Tužaljke 5: Molba za milosrđe

Prorok Ezekiel

48 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Knjiga proroka Ezekiela (njegovo ime znači "Bog jača"; u nekim prijevodima Ezehiel, prema latinskoj Vulgati) nosi ime po svom piscu koji se u samoj knjizi spominje dva puta (Ez 1,3; 24,24). Za razliku od knjiga nekih drugih proroka, Ezekiel nije tako snažno izložen kritici. Nije li možda razlog tome to sto ta knjiga ne govori bas iscrpno o slavi Gospodina Isusa - Mesije?

Prema Ez 1,3, prorok Ezekiel odveden je u Babilon tijekom drugog po redu odvođenja (597. prije Krista) zajedno s kraljem Jojakinom i mnogim judejskim odličnicima. Taj događaj opisan je u 2. Kraljevima 24,14 i 2. Ljetopisa 36,10. Ezekiel kao i Jeremija potječe iz Aronove svećeničke obitelji (Ez 1,3). Za nejasan podatak, "godine tridesete" iz Ez 1,1, ima vise objasnjenja; jedno od njih uzima u obzir Ezekielovu starosnu dob (usp. Br 4,3; 1 Ljet 23,3). Bio je oženjen no žena mu je umrla onoga dana kad je napadnut Jeruzalem (Ez 24,1.18). Tijekom sužanjstva živi u vlastitoj kući u Tel-Abibu na rijeci Kebar te uživa velik ugled među zarobljenim Judejcima, sto je očigledno po tome da su često tražili njegovu pomoć (Ez 8,1; 14,1; 20,1).

Ezekiel svoju proročku službu započinje u petoj godini nakon odvođenja u izgnanstvo (Ez 1,2), odnosno oko 593. prije Krista. Tada je prorok Daniel, kojega je Ezekiel vjerojatno poznavao, već dvanaestak godina bio sužanj na dvoru babilonskoga kralja (usp. Ez 14,14.20; 28,3).

Posljednja povijesno odrediva Ezekielova poruka potječe iz dvadeset sedme godine sužanjstva, odnosno 571. prije Krista (Ez 29,17). Ezekiel je, znači, prorokovao u Babilonu najmanje dvadeset dvije godine.

U svojoj knjizi Ezekiel navodi ukupno trinaest točnih povijesnih podataka u pogledu svojih proročanstava. Njihov kronoloski redoslijed je: Ez 1,1; 8,1; 20,1; 24,1; 29,1; 26,1; 30,20; 31,1; 33,21; 32,1.17; 40,1; 29,17. Osim tri iznimke, Ezekielovi se govori nadovezuju jedan na drugi te su tim redom i zapisani.

Ezekiel inače nije spomenut nigdje drugdje u Svetom pismu. U Novom zavjetu nema čak ni navoda iz njegove knjige, ali ima nekoliko značajnih usporednica (vidi 3. odlomak: Osobitosti).

2. Svrha pisanja

Ezekielova knjiga treća je u nizu knjiga četvorice "velikih proroka". Ezekiel je, također, jedan od trojice proroka u Izgnanstvu. Dok je Jeremija propast judejskog kraljevstva doživio u Jeruzalemu, Daniel i Ezekiel bili su odvedeni u Babilon.

Sadržajno se Ezekielova proročanstva uvelike slažu s Jeremijinim proročanstvima. I njegova su proročanstva prožeta mnogim prikazima i simbolima. Obojica bude svijest o žalosnom stanju naroda otpalog od Boga, obojica proriču propast judejskog kraljevstva i razorenje Jeruzalema, ali i konačnu obnovu te uspostavu Tisućgodisnjeg kraljevstva.

Ezekiel, za razliku od Jeremije, pod vodstvom Svetog Duha - koji se u njegovoj knjizi osobito često spominje (na primjer Ez 2,2; 3,12.24) - pregledno iznosi svoja proročanstva. U prvom dijelu prikazuje stanje koje je dovelo narod do toga da bude odbačen (Ez 1 - 24). Potom Ezekiel navjesćuje osudu nad susjednim narodima (Ez 25 - 32). Napokon, u posljednjem dijelu, slijedi proricanje o obraćenju sveg izraelskog naroda u posljednje doba te opis Tisućgodisnjeg kraljevstva s Hramom u Jeruzalemu (Ez 33 - 48).

Usprkos svim razlikama u odnosu na Jeremijina proročanstva i s obzirom na okolnosti, ipak postoji i određena usporednost. Ezekiel i Daniel se nadopunjuju. Daniel uglavnom proročki opisuje povijest četiriju velikih svjetskih sila, odnosno "razdoblje poganā" (usp. Lk 21,24), Ezekiel pak prikazuje događaje prije i poslije njihova "gaženja" Jeruzalema. Stoga u njegovoj knjizi nije opisano pojavljivanje Mesije (to jest, Njegov prvi i drugi dolazak na Zemlju).

3. Osobitosti

a) Ezekiel i Novi zavjet

U Novom se zavjetu ne mogu pronaći izravni navodi iz Ezekielove knjige.

Primjenu Ezekielove knjige ipak nalazimo u Ivanu 3. Prema tom izvjesću Gospodin Isus sa židovskim glavarom Nikodemom razgovara o potrebi novog rođenja. Rođenje iz vode i duha božanski je preduvjet za ulazak u Božje kraljevstvo na Zemlji. Upravo je Ezekiel pisao da će Bog sabrati svoj narod, očistiti ga čistom vodom od njegovih nečistoća, staviti novi duh u njega te mu dati svog Duha (Ez 36,25-27). To je Nikodem trebao znati, pa ga stoga Gospodin i pita: "Ti si učitelj u Izraelu i to ne znas?"

Uočljiva je sličnost između Ezekielove knjige i Otkrivenja:

Ez 1,5.10.26.28: - Otk 4,2-7: Božje prijestolje

Ez 3,3: - Otk 10,9-10: Progutana knjiga

Ez 8,3: - Otk 13,14: Slika (kumir)

Ez 9,4-6: - Otk 7,3: Obilježavanje pečatom

Ez 10,1-8: - Otk 8,1-5: Žeravica

Ez 38,2: - Otk 20,8: Gog i Magog

Ez 40: - Otk 21: Novi Jeruzalem

Ez 47,1-12: - Otk 22,1-2: Rijeka i Stablo života

Dijelom su podudarnosti istovjetne, kao na primjer kod opisa Božjeg prijestolja i četiriju živih bića. Dijelom novozavjetno proročanstvo nadilazi ono sto je otkriveno u Starom zavjetu. Tako je Jeruzalem kod Ezekiela zemaljski grad, dok je u Otkrivenju nebeski.

b) Slava Jahvina

Slava Jahvina, kao vidljivi znak Božje prisutnosti u njegovu narodu, Izraelu, ima vrlo važnu ulogu u Ezekielovoj knjizi. Prikazana je kao oblak koji se nalazi u najsvetijem dijelu Hrama (usp. Mt 40,35; 1 Kr 8,10-11). Ezekiel slavu Jahvinu spominje u sljedećim stihovima: Ez 1,28; 3,12.23; 8,4; 9,3; 10,4.18.19; 11,22.23; 43,2.4.5; 44,4.

Kad je Jahve odbacio svoj narod, oblak slave napustio je Hram i grad Jeruzalem. No na svrsetku knjige ponovno se pojavljuje i boravit će u novom hramu Tisućgodisnjeg kraljevstva. Samo je jedanput u tom dugom međurazdoblju postao vidljiv - prigodom proslavljanja Gospodina Isusa na gori preobraženja (Mt 17,5; usp. 2 Pet 1,17).

4. Pregled sadržaja

I. Ezekiel 1 - 24: Proročanstva o razorenju Jeruzalema

Ez 1: Ezekielovo viđenje slave Božje

Ez 2 - 3: Ezekielova zadaća

Ez 4 - 5: Kazna nad Jeruzalemom

Ez 6: Kazna za idolopoklonstvo

Ez 7: Osuda nad Izraelom

Ez 8: Izraelovo idolopoklonstvo

Ez 9: Anđeo zatire Jeruzalem

Ez 10: Slava Božja napusta Hram

Ez 11: Redoslijed osudā

Ez 12: Odvođenje kralja u Babilon

Ez 13: Proricanje protiv lažnih proroka

Ez 14: Kazna nad idolopoklonicima

Ez 15: Beskorisna vinova loza

Ez 16: Nevjera i nezahvalnost Jeruzalema

Ez 17: Poniženje i uzvisenje Davidova doma

Ez 18: Pravedni Božji sud

Ez 19: Tužaljka za izraelskim knezovima

Ez 20: Izraelova proslost, sadasnjost i budućnost

Ez 21: Božji mač

Ez 22: Grijesi Jeruzalema

Ez 23: Ohola i Oholiba: Samarija i Jeruzalem

Ez 24: Navjestenje razorenja Jeruzalema

II. Ezekiel 25 - 32: Proročanstva o sedam okolnih naroda

Ez 25: Amon, Moab, Edom i Filistejci

Ez 26 - 28: Propast gradova Tira i Sidona

Ez 29 - 32: Proricanje o Egiptu

III. Ezekiel 33 - 48: Proročanstvo o obnovi Izraela

Ez 33: Prorokova stražarska služba

Ez 34: Izraelovi pastiri i pravi Pastir

Ez 35: Sud nad Edomom (Seirom)

Ez 36: Izraelovo obraćenje i blagoslov

Ez 37: Uskrsnuće i ponovno ujedinjenje Izraela

Ez 38 - 39: Gogov napad i njegova propast

Ez 40 - 42: Hram u Tisućgodisnjem kraljevstvu

Ez 43 - 46: Služba Božja u  Tisućgodisnjem kraljevstvu

Ez 47 - 48: Zemlja Izrael u Tisućgodisnjem kraljevstvu

Prorok Daniel

12 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Knjiga proroka Daniela (njegovo ime znači "Bog je moj sudac") nosi ime po svom glavnom liku. U prvom dijelu Daniel poput mnogih pisaca iz starine, pa i biblijskih, pise o sebi u trećem licu; a u drugom dijelu, od Dn 7,28, u prvom licu. U Dn 7,1 Daniel izvjesćuje da je zapisao san koji mu je objavljen. U posljednjem mu je poglavlju zapovjeđeno da zaključa riječi i zapečati knjigu (Dn 12,4). To se može odnositi isključivo na čitavu knjigu koju je napisao.

Daniel je bio među Judejcima koji su 605. godine prije Krista, nakon prve Nabukodonozorove opsade Jeruzalema, odvedeni u Babilon (usp. Dn 1 - 2 s 2 Kr 24,1 i 2 Ljet 36,6-7). Time se ispunilo stotinjak godina ranije izrečeno Izaijino proročanstvo kralju Ezekiji da će potomci judejskog kralja biti sluge kralju babilonskom (usp. Dn 1,3 s Iz 39,5-7). Daniel je bio jedan od odličnika i potomaka judejske kraljevske obitelji, koji su bili predodređeni da nakon temeljitog skolovanja služe na babilonskom dvoru. Kad je odveden u sužanjstvo nije mu bilo vise od petnaest do dvadeset godina.

Zbog svoje su odlučne vjere Daniel i njegova tri prijatelja, Hananija, Misael i Azarja, postali uzorom u poganskom okruženju. U prvih sest poglavlja te knjige opisana je njihova, a osobito Danielova, vjernost u različitim životnim okolnostima.

U doba kralja Nabukodonozora Daniel je služio kao upravitelj babilonske zemlje i kao starjesina babilonskih mudraca (Dn 2,48). Nakon Nabukodonozorove smrti on se ponovno spominje tek u doba kralja Baltazara. Taj pak je bio Nabonidov sin i vladao je u njegovoj odsutnosti kao njegov zamjenik. U to doba Daniel je već bio starac.

Nakon sto je Darije Medijac (vjerojatno Gubaru ili Gobrija) zauzeo Babilon (539./538. prije Krista), Daniel se spominje kao jedan od trojice starjesina koji su vladali nad vise od sto dvadeset satrapa u medo-perzijskom kraljevstvu (Dn 6,2-3).

Posljednji povijesni podatak odnosi se na treću godinu perzijskog kralja Kira (u Danielu 10,1), odnosno na 536./535. prije Krista. Danielu je znači moglo biti između osamdeset pet i devedeset godina kad je napisao svoja posljednja viđenja.

Daniel je bio suvremenik proroka Ezekiela koji je u babilonsko sužanjstvo otisao oko osam godina nakon njega (597. godine prije Krista). Ezekiel u svojoj knjizi tri put spominje Daniela (Ez 14,14.20; 28,3). Daniel je poznavao i spise proroka Jeremije, jer je ovaj svoju službu započeo nekoliko godina prije napada Babilonaca na Jeruzalem. Proučavajući Jeremijinu knjigu Daniel je spoznao da se prorečeno sedamdesetogodisnje sužanjstvo uskoro bliži svrsetku (Dn 9,2).

Kad Gospodin Isus na Maslinskoj gori u svom govoru o posljednjim vremenima govori o oskvrnuću Hrama, izrijekom spominje "Daniela, proroka" (Mt 24,15; usp. Dn 11,31; 12,11). U Mateju 24,30 i 26,64 Gospodin Isus se, također, poziva na Daniela 7,13.

U Hebrejima 11 Daniel nije imenom spomenut među junacima vjere Starog zavjeta; no zar se riječi u 33. stihu, da je bilo ljudi koji su "vjerom zatvorili ralje lavovima", ne odnose upravo na Daniela koji je bio očuvan u jami među lavovima (Dn 6)?

Danielova je knjiga već od najranijeg doba predmet kritike od strane nevjernika. Prvi ju je napadao poganski neoplatonista Porfirije iz Tira (3. st. po Kristu), koji u svojoj knjizi protiv krsćanā Danielovu knjigu prikazuje kao djelo nekog Židova iz 2. st. pr. Krista. Pobornici tog misljenja su i suvremeni kritičari. Razlozima protiv Danielova autorstva drže se navodne povijesne netočnosti, neke jezične pojedinosti te Danielova "teologija". Glavni razlog svake kritike nesumnjivo je, kao i kod Izaije, nepogresiva točnost kojom Daniel proriče povijesna zbivanja. Između ostalog potanko je opisao sirijsko-egipatske sukobe u doba Makabejaca (Dn 11,1-35). Međutim, kritičari smatraju da takvo sto nije moguće. Knjiga s toliko pojedinosti, smatraju oni, mogla je nastati samo nakon tih događaja. No Daniel je prorekao i točan datum Kristova dolaska (Dn 9,25). Napokon, on pise i o zasad budućim događajima iz posljednjeg doba, koji će prethoditi Kristovu dolasku. U svemu su, očigledno, potvrđene riječi proroka Amosa: "Jer nista ne čini Jahve, Gospod, a da tajne svoje ne otkrije slugama svojim, prorocima" (Am 3,7).

2. Svrha pisanja

U hebrejskom izdanju Biblije Danielova knjiga ne spada u Proroke nego u "Pisma" (hebr. Ketubim), treći i posljednji dio Starog zavjeta, a nalazi se između Estere i Ezre. Veći dio knjige, naime od Dn 2,4 - 7,28, napisan je na aramejskom. Aramejski je bio službeni jezik Babilonaca i Perzijanaca. Razlog tim činjenicama trebao bi biti u tome sto Daniel, za razliku od ostalih proroka koji su živjeli u doba izgnanstva i nakon njega, gotovo ni ne prorokuje o Izraelu ili o Judi, nego uglavnom o poganskim narodima. Glavna tema Danielove knjige četiri su svjetska kraljevstva, koja će nakon razorenja Jeruzalema pa sve do Kristova ponovnog dolaska i uspostave Njegova kraljevstva mira upravljati svjetskom povijesću te konačno biti unistena. To se razdoblje u Novom zavjetu naziva "razdobljem poganā" (Lk 21,24). Jahve vise ne može javno priznavati svoj zemaljski narod Izrael, odnosno Judu. Kaznio ih je sužanjstvom u Babilonu kao i razorenjem Jeruzalema i Hrama. Napustio je Hram koji mu je bio prebivaliste (Ez 10,4.18; 11,23). Bog nebesa i Zemlje (Post 14,19) povukao se u Nebo. U Danielovoj je knjizi četiri puta nazvan "Bog nebeski" (Dn 2,18.19.37.44), jedanput "Kralj nebeski" (Dn 4,37) i jos jedanput "Gospod nebeski" (Dn 5,23). U ovo doba svoje neizravne vladavine Bog je vlast nad Zemljom predao u ruke poganskih naroda; to će trajati sve do trenutka kad njegov Pomazanik, Gospodin Isus, kao proslavljeni Sin čovječji preuzme vlast nad svijetom.

Daniel iznosi proročki pregled "razdoblja poganā", odnosno četiriju svjetskih kraljevstava - Babilona, Medo-Perzije, Grčke i Rima. Nakon potpunog neuspjeha tih kraljevstava u provođenju vlasti, na posljetku će Bog ponovno prihvatiti izraelski narod, a Krist će kao Kralj vladati nad svime sto postoji.

Činjenica da su u Danielovoj knjizi opisani i dani u kojima mi živimo čini tu knjigu osobito zanimljivom nama krsćanima.

Samu knjigu može se podijeliti u dva dijela. Prvi dio (Dn 1 - 6) nakon uvođenja vjernog Ostatka (Dn 1) opisuje različite povijesne događaje iz Danielova života. Najprije u drugom poglavlju izvjesćuje o Nabukodonozorovu snu i o Danielovu tumačenju tog sna. Taj je san Nabukodonozorovo ljudsko viđenje četiriju svjetskih kraljevstava, koja su prikazana veličanstvenim likom. Sljedeća poglavlja (3 - 6) ne pokazuju samo uzoritu vjernost Daniela i njegovih prijatelja nego ukazuju na različita obilježja poganskog svijeta, koja će svoj vrhunac doseći pred sām svrsetak povijesti. U 3. poglavlju prikazano je idolopoklonstvo, u 4. ljudska uznositost, u 5. bogohuljenje te u 6. poglavlju stovanje čovjeka.

Drugi dio knjige započinje sedmim poglavljem i drugom objavom o četiri svjetska kraljevstva, ali ovaj put onako kako ih vidi Bog: kraljevstva sliče divljim zvijerima. Osmo poglavlje govori o drugom i trećem kraljevstvu, deveto poglavlje o svrsetku babilonskog sužanjstva i o Mesiji, deseto i jedanaesto o kraljevima sjevera (Sirija) i juga (Egipat), a dvanaesto je poglavlje zavrsetak u kojem je jos jedanput naslovljen vjerni Ostatak.

Danielova i novozavjetna otkrivenja o budućnosti svijeta usko su povezana. Matej 24 - 25, 2. Solunjanima 1 - 2 i Otkrivenje nadopune su, odnosno prosirenja otkrivenja koja su bila dana Danielu. Buduće događaje može pravilno razumjeti samo onaj tko zajednički razmatra sve spomenute izvore.

3. Osobitosti

a) Sedamdeset godisnjih sedmica

U Dn 9,24-27 iznesen je točan podatak o vremenu pojavljivanja Mesije. Nakon "sedamdeset tjedana", odnosno razdoblja od po sedam godina ("godisnji tjedan", vidi Lev 25,8), grijehu treba biti učinjen kraj, uvedena vječna pravednost i pomazan Sveti nad svetima. Sedamdeset godisnjih sedmica dijele se u tri razdoblja: sedam tjedana (49 godina), sezdeset i dva tjedna (434 godine) i jedan tjedan (7 godina), sto ukupno iznosi 490 godina.

Polaziste za odbrojavanje tih 490 godina jest zapovijed da se opet sagradi grad Jeruzalem. To se zbilo 445. prije Krista, dvadesete godine kralja Artasaste (Neh 2)2. Potom najprije slijedi sedam tjedana, odnosno 49 godina, u kojima pod velikim pritiskom izvana i iznutra ima biti sagrađen Jeruzalem. To je djelomice opisano u Nehemijinoj knjizi. Na to se nadovezuju daljnja 62 tjedna ili 434 godine, sto se proteže sve do Mesije. No nakon 69 tjedana, odnosno nakon 483 godine, Mesija će biti uzet i neće mu ostati nista. To se može odnositi jedino na smrt Gospodina Isusa i Njegovu uzasasće u Nebo. Ako se te 483 godine računaju kao proročke, dakle svaka od 360 dana (12 puta po 30 dana), dobiva se 173,880 dana sto, uračunavajući i prijestupnu godinu, daje 476 kalendarskih godina te ukazuje na 31. ili 32. godinu poslije Krista.

Posljednji godisnji tjedan (sedmica) jos uvijek čeka na svoje ispunjenje. Riječ je o posljednjih sedam godina prije uspostave Tisućgodisnjeg kraljevstva. Između svrsetka 69. i početka 70. tjedna proteže se danasnje razdoblje milosti u kojem nije na snazi "izraelski kalendar". Nakon Uzeća vjernika započet će posljednji Danielov tjedan. Prema Dn 9,27 on se dijeli na dva dijela. Drugi dio od tri i pol godine u Otkrivenju se vise puta spominje kao "jedno vrijeme, dva vremena i pola vremena" (Otk 12,14; usp. Dn 7,25); kao četrdeset i dva mjeseca (Otk 11,2; 13,5) ili pak kao 1260 dana (Otk 11,3; 12,6). Polazeći od toga da je uvijek riječ o tri i pol godine, utvrdili smo da proročka godina ima 12 puta po 30 dana.

b) Četiri svjetska kraljevstva

Prema Danielu 2 i 7, Bog nebeski na povijest svijeta gleda drugačije negoli čovjek. Za Njega je izraelski narod najvažniji narod na Zemlji (Pnz 32,8-9), a zemlja Palestina pupak, odnosno, srediste Zemlje (Ez 38,12). U razdoblju odbačenosti Izraela kao naroda, Bog svjetsku povijest vidi kao slijed četiriju velikih svjetskih kraljevstava: Babilona, Perzije, Grčke i Rima. U Dn 2 ta su kraljevstva prikazana kralju Nabukodonozoru u obličju veličanstvenog ljudskog lika sastavljenog od četiri dijela, u koji na svrsetku bez ljudskog zahvata udara stijena i unistava ga. U Dn 7 Bog daje proroku jedno drugo viđenje; tu su četiri kraljevstva prikazana kao četiri nerazumne divlje zvijeri koje na posljetku primaju osudu.

Daniel 2                                        Daniel 7                                                  Tumačenje

1. Zlatna glava                              Lav s orlovskim                                      Babilon
                                                      krilima(Dn 2,37-38)

2. Prsa i ruke                                 Medvjed                                                  Perzija

    od srebra (Dn 5,28; 6,1)

3.Trbuh i bedra                             Leopard                                                  Grčka (Dn 8,20-21)

    od mjedi

4. Gnjati (listovi) od                      Zvijer s deset                                         Rimsko carstvo

     željeza, stopala                         rogova                                                usp. Otk 13,1; 17,3.7.12)

     dijelom od željeza

     dijelom od gline

Rim, četvrto svjetsko kraljevstvo, vladao je u doba Kristova života na Zemlji (Lk 2,1). To je kraljevstvo propalo u srednjem vijeku ali će, prema Otkrivenju 17,8b, ponovno oživjeti u posljednje doba ("bijase i nije, a ipak jest") ali će ga Krist unistiti zajedno s ostalim državama prigodom uspostave Tisućgodisnjeg kraljevstva (Dn 2,44-45; 7,11-14; Otk 13; 19,19-21).

4. Pregled sadržaja

I. Daniel 1 (Uvod): Danielova odluka i Božji odgovor

II. Daniel 2 - 6: Obilježja svjetskih kraljevstava

Dn 2: Četiri svjetska kraljevstva: Nabukodonozorovo ljudsko viđenje

Dn 3: Zlatni lik: idolopoklonstvo

Dn 4: Nabukodonozorova uznositost, pad i obnova

Dn 5: Baltazarovo bogohuljenje i kazna

Dn 6: Daniel u jami s lavovima

III. Daniel 7 - 11: Proročka povijest četiriju svjetskih
      kraljevstava

Dn 7: Četiri svjetska kraljevstva: Danielovo
božansko viđenje

Dn 8: Perzija i Grčka

Dn 9: Danielova poniznost i razdoblje od 70 godisnjih sedmica

Dn 10 - 11: Kraljevi sjevera i juga

IV. Daniel 12 (Zaključak): Vjerni Ostatak

Prorok Hosea

14 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Hosea (njegovo ime znači: "spas", "spasenje") prvi je od dvanaestorice takozvanih "malih proroka" koji u hebrejskoj Bibliji tvore jednu jedinu knjigu nazvanu "Dvanaestorica". O Hoseinu podrijetlu u njegovoj knjizi ne saznajemo nista osim imena njegova oca, koji se zvao Beeri (Hos 1,1). Razdoblja vladavinā judejskih kraljeva Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije te izraelskog kralja Jeroboama II., spomenuta u Hos 1,1, protežu se od otprilike 793. do otprilike 697. godine prije Krista, odnosno kroz razdoblje od gotovo sto godina. Stoga se nagađanja stručnjaka u pogledu duljine Hoseina djelovanja kolebaju između sedamdeset i dvadeset pet godina! Hosea je inače djelovao u sjevernom kraljevstvu koje je tvorilo deset plemena, ali se njegove poruke dijelom odnose i na judejsko kraljevstvo. Može se pretpostaviti da je njegova služba zavrsila navijestanjem propasti sjevernog kraljevstva 722./721. prije Krista, te je vjerojatno trajala trideset do pedeset godina. Po tome je Hosea mogao biti suvremenik Izaije, Miheja i Amosa.

Po Jahvinoj zapovijedi Hosea se oženio s "bludnicom" Gomerom, Diblajimovom kćeri, koja mu je rodila dva sina, Jizreela i Lo Ammija, te kćer imenom Lo Ruhamu (vidi odjeljak 3: "Osobitosti"). O daljnjem Hoseinom životu kao ni o smrti ne znamo nista.

2. Svrha pisanja

Doba u kojem Hosea djeluje opisano je u 2. Kraljevima 14,23 - 20,21. Pod Jeroboamom II. dolazi do nekih vanjskih promjena u izraelskom kraljevstvu, no otpadnistvo od Jahve i idolopoklonstvo nezaustavljivo vuku narod u osudu. Osim toga ne prestaju ni stalni napadi asirskih kraljeva na Izrael.

Kroz gorko iskustvo sa svojom nevjernom ženom, Gomerom, Hosea treba po volji Božjoj simbolički proživjeti ono sto je Izrael učinio Bogu svojim idolopoklonstvom (Hos 1 - 3). Izraelovo otpadnistvo od Jahve duhovno je brakolomstvo. U imenima Hoseine djece krije se osuda nad Jizreelom, gradom kralja Jehua, kao i odbacivanje naroda: Lo Ruhama znači "nepomilovana", a Lo Ammi znači "ne-narod moj". No na svrsetku 1., 2. i 3. poglavlja navijestena je Božja milost za razdijeljeni narod. Hoseinu je poruku moguće sažeti riječima: Jahve ljubi svoj narod usprkos njegovu otpadnistvu.

Drugi dio knjige sastoji se od Hoseinih poduljih tužaljki. U njima prorok izražava svoju duboku bol zbog stanja izraelskog naroda, pri čemu ukazuje i na sve buduće Božje postupke s tim narodom. Poglavlje 14 zavrsava pozivom na pokajanje, no to će se ispuniti tek u posljednje doba.

3. Osobitosti

a) Hosein brak s bludnicom

Većini tumača Biblije, negdasnjih i suvremenih, tesko je shvatiti kako bi sveti Bog mogao nekom od svojih slugu zapovjediti da se oženi ženom koja živi u grijehu. Stoga mnogi Židovi to ne smatraju stvarnim događajem nego samo simboličkom predodžbom. To su poimanje usvojili i mnogi tumači novijeg doba. Drugi pak u prva tri poglavlja vide Jahvino otkrivenje Hosei, gdje bi ta usporedba trebala izraziti Izraelov stav prema njegovom Bogu.

No beskorisno je ovako mijenjati smisao teksta. Jedna od mogućnosti bila bi da izraz "žena bludnica" (Hos 1,2) izražava ono sto će Gomera činiti tek nakon udaje. Osim toga, možda je Gomera ranije živjela nemoralnim životom, sto bi zbog tadasnjeg otpadničkog stanja naroda bilo lako moguće. U Starom zavjetu imamo jos jedan primjer povezivanja Izraelca s bludnicom: Salmonu je bludnica Rahaba rodila Boaza.

b) Navodi iz Hoseine knjige koji su kasnije spomenuti u Novom zavjetu

Gospodin Isus u Evanđeljima tri puta navodi Hoseu:

Matej 9,13 i 12, 7           Hosea 6,6

Luka 23,30                     Hosea 10,8

Apostol Pavao dvaput navodi Hoseu:

Rimljanima 9,25-26       Hosea 2,23; 1,10

1. Korinćanima 15,55        Hosea 13,14

Apostol Petar jedanput navodi Hoseu:

1. Petrova 2,9-10            Hosea 2,23; 1,10

Osim toga, evanđelist Matej Hoseu 11,1 primjenjuje na Krista u Matejevu evanđelju 2,5.

4. Pregled sadržaja

I. Hosea 1 - 3: Odbacivanje i buduće ponovno prihvaćanje
   Izraela - "nevjerne supruge"

Hos 1: Izraelov grijeh i obećanje obnove

Hos 2: Kazna za nevjeru i nova veza

Hos 3: Izraelova proslost, sadasnjost i budućnost

II. Hosea 4 - 14: Poruke o osudi i pomilovanju

Hos 4: Jahvin gnjev nad Izraelom

Hos 5: Prijekor i osuda

Hos 6: Jahvina tužaljka nad Efraimom

Hos 7: Izraelov grijeh

Hos 8 - 9: Kazna za Izraelovo otpadnistvo

Hos 10: Krivica i kazna

Hos 11: Božje milosrđe

Hos 12: Izraelovo stanje

Hos 13: Izraelova zloća

Hos 14: Obraćenje i spasenje

Prorok Joel

3 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Prvi stih ove kratke knjige kao njezinog pisca spominje Joela (to ime znači "Jahve je Bog"), sina Petuelova. Osim tog sturog podatka ne saznajemo nista drugo o samom proroku ili o okolnostima njegovog života. Mnogo se raspravljalo o tome u koje je doba Joel živio. Dok neki tumači vrijeme nastanka njegove knjige smjestaju otprilike u 400. godinu prije Krista, ili čak kasnije, većina tumača ipak smatra da je Joel živio i djelovao u 9. stoljeću prije Krista u judejskom kraljevstvu, najvjerojatnije u doba kralja Joasa.

Izvanjski poticaj za pisanje te kratke knjige bila je silna posast skakavaca popraćena velikom susom. Takvi su događaji dosta uobičajeni u većem dijelu Bliskog istoka, pa na temelju toga nije moguće izvući nikakav zaključak o povijesnoj pozadini knjige. S obzirom da Sveto pismo presućuje doba nastanka Joelove knjige, najbolje je da tu sutnju prihvatimo i mi.

2. Svrha pisanja

Joelova proročanstva obuhvaćaju dugo razdoblje od nevolje njegovih dana pa sve do razdoblja potlačenosti Božjeg naroda, te njegove obnove i blagoslova u Dan Kristov. Stoga se Joela s pravom može nazvati prorokom Dana Jahvina. On pet puta spominje Dan Jahvin (vidi odlomak 3: "Osobitosti").

Silna posast skakavaca i susa bile su Jahvine kazne. Upravo to su prorokovali Mojsije (Pnz 28,38-39) i Salomon (1 Kr 8,37). No narod nije prepoznao Jahvinu ruku. Zato prorok u prvom poglavlju poziva starce i svećenike na tugovanje i pokajanje.

U 2. poglavlju vidik se siri. Tu vidimo ne samo skakavce, nego i mnogobrojnu neprijateljsku vojsku koja će napasti zemlju sa sjevera i opustositi je. S brda Siona oglasit će se trublja i narod će se pokajati. Zatim dolazi Dan Jahvin, kad će On sām izbaviti narod od neprijatelja sa sjevera. Zemlja neće biti blagoslovljena samo izvanjski, ranim i kasnim urodom, već će se Sveti Duh izliti na svako tijelo. Premda Petar doslovce navodi ove Joelove riječi u Djelima 2,16-21, potpuno ispunjenje tog proročanstva tek predstoji.

U posljednjem poglavlju opisan je sud nad narodima, koji će se zbiti na Dan Jahvin u Josafatovoj dolini, ali i punina blagoslova u Kraljevstvu mira.

3. Osobitosti

Dan Jahvin spominje se pet puta u ovoj kratkoj knjizi: Jl 1,15; 2,1.11.31; 3,14. Taj dan u Starom zavjetu strasni je dan Jahvina gnjeva (Iz 13,9; Sef 2,2.3) u koji će se On boriti protiv svojih neprijatelja (Ez 13,5). Često se za Dan Jahvin govori da je blizu (Iz 13,6; Ez 30,3; Ob 15; Sef 1,7.14), no najprije se mora opet pojaviti prorok Ilija (Mal 4,5; usp. Lk 1,17; Mk 9,11-13).

U Novom zavjetu Dan Jahvin se naziva Danom Gospodnjim (1 Sol 5,2; 2 Sol 2,2; 2 Pet 3,10). Taj Dan odnosi se na razdoblje koje započinje pojavom Krista sa svojim vjernicima u slavi. On tada dolazi suditi narodima i uspostaviti svoje kraljevstvo mira (Mt 25,3; Otk 19,11). Iz 2. Solunjanima 2,2 saznajemo da će, sto se tiče krsćanstva, Danu Gospodnjem prethoditi potpuno otpadanje od vjere i dolazak Antikrista, čovjeka grijeha. Tada će Dan Gospodnji sa svojom osudom zateći ljude kao lopov u noći (1 Sol 5,2.4; 2 Pet 3,10).

Stoga ne treba brkati Dan Gospodnji s Gospodinovim dolaskom po svoje vjerne pri svrsetku sadasnjeg razdoblja milosti (Iv 14,3; 1 Kor 15,5; 1 Sol 4,15) -  a to je najskoriji događaj koji očekuju vjernici danasnjice (1 Sol 1,10; Otk 3,11; 22,7.12.20).

4. Pregled sadržaja

Joel 1 (Povijesna pozadina): Posast skakavaca i susa

Joel 2 (Tipolosko značenje): Napad vojske sa sjevera

Joel 3 (Dan Jahvin): osuda i blagoslov

Prorok Amos

9 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Prorok Amos, čije ime znači "nosač (tereta)", potječe iz Tekoe, grada u Judeji južno od Jeruzalema. Bio je pastir i zemljoradnik (Am 1,1; 7,14). U njegovu načinu izražavanja često prepoznajemo poznavanje zemljoradničkog načina života (Am 2,13; 3,12; 4,9; 5,8; 6,12; 7,1-2).

Prema vlastitu kazivanju, Amos djeluje u doba judejskog kralja Uzije (791.-740. prije Krista) i izraelskog kralja Jeroboama II. (793.-753. prije Krista). Razdoblje vladavina ta dva kralja bez diobe vlasti proteže se od 767.-753. prije Krista pa djelovanje proroka Amosa treba uglavnom smjestiti u to razdoblje.

Izraelsko je kraljevstvo već punih sto sedamdeset godina bilo podijeljeno na dva dijela. Jeroboam I. uveo je vlastito bogoslužje u kojem se stovalo dva teleta - u Danu i u Betelu (1 Kr 12,25-33). U sjevernom je kraljevstvu bilo rasireno i stovanje Baala. Gledano izvanjski, za Jeroboama II. kraljevstvo ipak doživljava procvat kao nikad ranije. U to doba, trideset-četrdeset godina prije odvođenja deset plemena u asirsko sužanjstvo, Amos dolazi u Betel te tamo iznosi ozbiljne opomene i proročanstva. Ali svećenik Amasja ocrnio ga je pred kraljem te mu zapovjedio da se vrati u zemlju Judinu (Am 7,10-13).

Amos je Hosein suvremenik. No dok ovaj prorokuje samo o Izraelu, Amos iznosi i proročanstva o narodima u Izraelovom susjedstvu.

Dva navoda iz Amosove knjige nalaze se u Djelima: Am 5,25-27 u Dj 7,42-43, a Am 9,11 u Dj 15,16.

2. Svrha pisanja

Riječi proroka Amosa otkrivaju Jahvino milosrđe prema nedostojnom narodu. Kraljevi i stanovnici sjevernog kraljevstva okrenuli su se od Njega te stoga nemaju vise nikakva prava na Njegova obećanja. No jos uvijek su mislili da ih, zbog toga sto su Božji narod, ne može zadesiti nikakva nesreća. Ipak, u svojoj nutrini jako su se udaljili od Jahve. Sebičnost, utrka za novcem, nemoral i tlačenje siromaha bilo je dio njihove svakodnevnice. Pravednost nije značila vise nista. U takve okolnosti dolazi Amos s upozorenjem o predstojećoj Božjoj osudi. Premda on Asirce ne spominje imenom, ipak jasno proriče odvođenje u sužanjstvo pod Salamanasarom 722. prije Krista (Am 5,5.27; 6,7.9; 7,17). Pored ozbiljnih upozorenja, Amos govori i o slavnoj budućnosti naroda pod Mesijom, sinom Davidovim, u Njegovu kraljevstvu mira (Am 9,11-15). Tako svjedoči o Jahvinoj vjernosti koja će se na kraju vremena očitovati na obnovljenom narodu koji je s Njim u Savezu (Am 9,14).

Amosova se poruka pretežno odnosi na Izrael (sjeverno kraljevstvo); no spominje se i Juda (južno kraljevstvo) kao i susjedni narodi - Izraelovi neprijatelji.

Prva dva poglavlja uvod su u čitavu knjigu. Navijestene su predstojeće Božje kazne nad susjednim narodima kao i nad Izraelom i Judom. Zatim, u poglavljima 3 - 6 slijede govori narodu, koji uvijek započinju riječima: "Počujte ovu riječ"; na njih se nadovezuje jadikovanje s uvodnim "jao". Od 7. poglavlja pa nadalje opisano je pet Amosovih viđenja, a na posljetku obnova Božjeg zemaljskog naroda i blagoslovi Kraljevstva mira.

3. Pregled sadržaja

I. Amos 1 - 2: Navjestaj osude nad susjednim narodima,
   Judom i Izraelom

Am 1: Damask, Gaza, Tir, Edom i Amon

Am 2: Moab, Juda i Izrael

II. Amos 3 - 6: Osuda čitavog Izraela

Am 3: Prvi poziv: Božja milost i osuda

Am 4: Drugi poziv: Božje karanje nije prepoznato

Am 5: Treći poziv: Poticaj na pokajanje

Am 6: Četvrti poziv: Jao Izraelu!

III. Amos 7,1 - 9,10: Pet viđenja o Izraelu

Am 7: Skakavci, susa i visak

Am 8: Kosarica s voćem: Izrael je dozreo za osudu

Am 9,1-10: Bog kraj žrtvenika: propalo kraljevstvo

IV. Amos 9,11-15 (Zaključak): Buduće Kraljevstvo mira

Prorok Obadija

1 poglavlje

1. Pisac i doba nastanka

Knjiga proroka Obadije sa samo dvadeset jednim stihom najkraća je knjiga Starog zavjeta. O njezinu piscu ne znamo nista drugo osim njegova imena koje znači "sluga (stovatelj) Jahvin". Deesetak muskaraca spomenutih u Starom zavjetu naziva se istim imenom, ali proroka nije moguće poistovjetiti ni sa jednim od njih. Ta činjenica otežava određivanje vremena nastanka knjige. Stoga se misljenja tumača u pogledu doba nastanka Obadijine knjige znatno razlikuju.

Mnogi smatraju da je Obadija živio u doba judejskoga kralja Jorama (848.-841. prije Krista) pod čijom su se vladavinom Edomci oslobodili jarma judejskog kraljevstva (2 Ljet 21,8-10). Prema tome bi Obadija bio prvi prorok/pisac u izraelskom narodu. Neki drugi stručnjaci smatraju da je Obadija živio i djelovao u doba razorenja Jeruzalema (586. prije Krista) ili čak kasnije, jer je očigledno znao za taj događaj.

No kako god bilo, proroku Obadiji je od starine nedvojbeno osigurano mjesto u hebrejskom kanonu Starog zavjeta i Biblije.

2. Svrha pisanja

Jedina tema te kratke proročke knjige jest Edom, narod kojeg će mržnja prema Izraelu odvesti do potpunog istrijebljenja. Edom je ime Ezavovih potomaka. Obitavaliste Edomaca bilo je gorje Seir koje se protezalo na jug od Mrtvog mora do Akabskog zaljeva (Post 36,8-9). Ezav je bio Jakovljev brat blizanac. Jos prije njihova rođenja Bog je navijestio da će stariji Ezav služiti mlađem Jakovu (Post 25,23). Ezav je prezreo vlastito prvorodstvo pa je stoga zamrzio Jakova (Post 27).

Nakon otprilike tri stotine godina, kad su Izraelci po izlasku iz Egipta putovali prema zemlji Kanaan, Edomci im nisu dopustili prolazak kroz njihovu zemlju (Br 20,14-21). Četiri stotine godina kasnije Edomce je ponovno pokorio kralj David (2 Sam 8,13-14); no tijekom Joramove vladavine Edomci su se opet oslobodili judejske vlasti (2 Kr 8,20). Do daljnjih sukoba između Edoma i Jude dolazi pod vladavinom Josafata, Amasje i Ahaza (2 Ljet 20,10; 25,11; 28,17). Edom je radosno klicao zbog razorenja Jeruzalema 586. prije Krista (Ps 137,7; Tuž 4,21). Nekoliko godina kasnije Babilonci su opustosili i Edom, na čijem je području potom nastalo nabatejsko kraljevstvo. U razdoblju Makabejaca, Ivan Hirkan pripaja Edom judejskoj državi. Kad su Rimljani osvojili Judeju, kraljevska čast pripala je Herodovoj idumejskoj (edomskoj) obitelji. Nakon razorenja Jeruzalema (70. godine po Kristu) Edomci nestaju iz povijesti.

No u posljednje će se doba Edom opet pojaviti. Narod koji karakterizira mržnja prema Izraelu zbog blagoslova koje mu je Bog darovao, umaknut će pred najezdom kralja sjevera (Dan 11,41), ali jedino zato da bi ga potom kaznio sām Bog (Iz 34,5-8; Jer 49,7-22). Oruđe kojim će Bog izvrsiti tu kaznu bit će njegov narod, Izrael (Iz 11,13-14; Ez 25,12-14), i to na početku Tisućgodisnjeg kraljevstva kad se Gospodin Isus pojavi kao Mesija (Iz 63,1-5; Ez 35,1-15).

U svom kratkom izvjesću Obadija opisuje razlog za tu kaznu kao i njezino izvrsenje, no istodobno navijesta da je Dan Jahvin dan sveopće osude nad narodima i trenutak obnove izraelskog naroda.

3. Pregled sadržaja

Obadija 1 - 9: Buduće unistenje Edoma

Obadija 10 - 14: Uzroci Božje osude

Obadija 15 - 21: Dan Jahvin i spasenje Izraela

Prorok Jona

4 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Prorok Jona (u prijevodu: "golub") spominje se u 2. Kraljevima 14,25. Bio je sin Amitajev, podrijetlom iz Get-Hefera u Galileji, sjeverno od Nazareta. Iz spomenutog navoda znamo da je bio Božji sluga i prorok koji je prorekao ponovno utvrđivanje izraelskih granica od Hamata u Siriji do Mrtvoga mora. To se dogodilo u doba Jeroboama II. (793.-753. prije Krista). Stoga Jona djeluje ili u doba Jeroboama II. ili malo ranije. Po tome je on, uz Hoseu i Amosa, jedan od prvih proroka/pisaca nakon Joela.

U Jonino je doba Asirija bila najjače kraljevstvo Bliskog istoka. Glavni grad asirskog kraljevstva, zajedno s okolnim mjestima Rehobot-Irom, Resenom i Kalahom (prema Post 10,11-12), bila je stara Niniva, utemeljena jos za Nimroda - jedini grad koji se u Bibliji naziva "velikim gradom". Možda tako treba shvatiti i Jonu 1,2. U tom slučaju tri dana hoda spomenuta u Joni 3,3 ne pričinjaju nam nikakve poteskoće.

2. Svrha pisanja

Jona je od Jahve dobio nalog da poganskom, bezbožnom, neprijateljskom gradu navijesti Božju osudu. No pobunio se sto Jahve želi govoriti i prezrenim nežidovskim narodima pa je pobjegao u Tarsis. Ali Bog ga je stigao. Najprije je poslao oluju, tako da je na pučini lađu na kojoj se nalazio Jona zahvatilo žestoko nevrijeme. Potom je dopustio da ždrijeb padne na Jonu kojeg su mornari zbog toga bacili u more. Na posljetku je Jahve poslao golemu ribu u čijoj je utrobi Jona morao provesti tri dana i tri noći, nakon čega ga je po Božjoj zapovijedi riba izbljuvala na obalu.

Tek tada je Jona bio pripravan izvrsiti Božji nalog i navijestiti poruku Ninivi: "Jos četrdeset dana, i Niniva će biti razorena!" No kad su se Ninivljani pokajali a Bog odustao od izvrsenja kazne, kod Jone je opet dosla do izražaja njegova izraelska uznositost i srdžba zbog Božje milosti prema poganima. Morao je spoznati da je sām sa zahvalnosću primio na dar dokaz Božje dobrote za dobrobit svog tijela, a ipak nije imao nikakva razumijevanja kad je Bog tim nevjernicima udijelio milosrđe za njihove duse.

Da je Jona bio prorok očigledno je iz 2. Kraljevima 14,15. No za razliku od ostalih proroka Starog zavjeta, njegova služba nije bila namijenjena izraelskom narodu nego poganskom stanovnistvu Ninive. Jedina Jonina proročka vijest jest ona o sudu nad Ninivom (Jona 1,2; 3,2.4). Jona je jedini starozavjetni prorok koji poganima objavljuje Božju milost.

Glavni sadržaj i cilj knjige tvore prorokovi doživljaji i iskustva. Proročka poruka knjige nije samo u kratkoj propovijedi Ninivljanima, nego u čitavoj zabilježenoj pripovijesti o Joni. No poneki kritičari zbog opisanih čudesa (osobito o pojavi goleme ribe koja je progutala Jonu) tu knjigu smatraju samo alegorijom, usporedbom ili legendom. No sām Gospodin Isus u Novom zavjetu jasno potvrđuje povijesnu stvarnost proroka Jone i njegovih doživljaja. On ukazuje i na dvojako značenje Jonine knjige.

Jonina je knjiga, ponajprije, dokaz neograničene Božje milosti i milosrđa, ne samo prema Njegovu zemaljskom narodu, Izraelu, nego i prema bezbožnom, poganskom gradu Ninivi. Ona pokazuje da Bog i tim ljudima daruje mogućnost pokajanja na život. To je Izraelcima, odnosno Židovima, bilo tesko shvatiti jer su jedino sebe smatrali Božjim izabranim narodom (usp. Mt 12,41; 16,4; Lk 11,29-32; Dj 10-11).

Osim toga, značajno je to sto Jonina knjiga tipoloski prikazuje izraelsku povijest. Izraelski je narod kao i Jona zakazao kao svjedok za Boga te se već dugo nalazi u moru narodā, odnosno rasprsen. No na čudnovat način, opet kao i Jonu, Bog ga čuva te će pri svrsetku povijesti opet postati Božji svjedok narodima. Obraćeni će Židovi jednom po čitavom svijetu navijestati Evanđelje Kraljevstva.

Kao treće, Jona je slika Krista. U Mateju 12,39-40 Gospodin Isus kaže pismoznancima i farizejima da im se neće dati nikakav drugi znak osim znaka Jone proroka: "Jer kao sto Jona bijase u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći". Gospodinovo okretanje k narodima (Mt 28,19; Mk 16,15; Lk 24,47) također je bilo znak Izraelu (Lk 11,30).

Četvrto: Jona pokazuje karakter ljudskog srca koje se, i kod vjernika, često nerado pokorava Božjoj volji; zaokupljeno je samo vlastitom časću, svoju dobrobit uvijek uzdiže iznad svega ostalog, a prema drugima može biti tvrdo poput kamena. Čak i Božja istina odgovara ljudskom srcu samo tada kad uzdiže važnost njegove vlastite osobnosti! Sve je to Jona morao spoznati. Stoga njegova knjižica sadrži važne praktične pouke za svakog čitatelja.

3. Osobitosti

a) Božja čudesa

Jonina knjiga jest knjiga čudesa. Ponekad ta čudesa izgledaju kao slučajnost, no iza svakog se prepoznaje Božja ruka.

- Jahve podiže oluju (Jon 1,4)

- Jahve dopusta da ždrijeb padne na Jonu (Jon 1,7)

- Jahve salje golemu ribu (Jon 2,1)

- Jahve zapovijedi ribi da izbljuva Jonu na kopno (Jon 2,11)

- Jahve čini da izraste čudesna biljka (Jon 4,6)

- Bog salje crva da podgrize čudesnu biljku (Jon 4,7)

- Bog salje vruć istočni vjetar (Jon 4,8)

Neki osobito često dovode u pitanje golemu ribu i obraćenje Ninivljana. No Gospodin Isus oba ta događaja potvrđuje kao povijesne činjenice (Mt 12,40-41).

Jonin pokajnički psalam

Vrlo je uočljiva sličnost drugog poglavlja Jonine knjige s nekim psalmima. Evo nekih usporednica:

Jona 2,3: Psalam 18,6; 120,1

Jona 2,4: Psalam 88,6; 42,7b

Jona 2,5: Psalam 31,22; 5,7b

Jona 2,6: Psalam 69,1b

Jona 2,7: Psalam 30,3b

Jona 2,8: Psalam 143,4

Jona 2,9: Psalam 31,6

Jona 2,10: Psalam 3,8; 26,7; 116,17-18

4. Pregled sadržaja

Jona 1: Jona bježi od Boga

Jona 2: Jona se moli Bogu

Jona 3: Božji ponovljeni nalog

Jona 4: Jonino žaljenje i Božja milost

Prorok Mihej

7 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Ime proroka Miheja skraćeno je ime Mihaja ( "tko je kao Jahve?"). Domovina mu je bila Moreset-Gat, tridesetak kilometara jugozapadno od Jeruzalema na granici s područjem Filisteje.

Mihej je živio i djelovao za kraljevanjā Jotama, Ahaza i Ezekije (otprilike 750.-700. prije Krista). Bio je suvremenik Izaijin, Hosein i Amosov. U to doba uslijedio je napad Asiraca na sjeverno kraljevstvo koje je 722. prije Krista pokoreno i odvedeno u asirsko sužanjstvo (vidi Mih 1 i 5,4, itd.). Glavni problemi kojima se Mihej bavi jesu oni koji se zbivaju unutar kraljevstva: formalno bogoslužje bez pravog strahopostovanja prema Bogu te idolopoklonstvo i potlačenost običnog naroda od strane vladajuće klase.

Kad oko sto godina kasnije Jeremija navjesćuje babilonsko sužanjstvo judejskom kraljevstvu, narodne starjesine prisjećaju se proročanstva iz doba kralja Ezekije, zapisanog u Mih 3,12 (vidi Jer 26,18). To je dokaz da je Božji narod već tada Svetim Duhom nadahnute spise Starog zavjeta priznavao kao nadahnute (usp. Dn 9,2 i Ezra 1,1; isto vrijedi i za spise Novog zavjeta: vidi 1 Tim 5,18 - navod iz Lukina Evanđelja - i 2 Pet 3,15).

Pismoznanci novozavjetnog doba također su poznavali Mihejeva proročanstva, tako da su Mih 5,1 ispravno primijenili u određivanju mjesta Mesijina rođenja. Kad su mudraci s istoka stigli u Jeruzalem iskazati stovanje Gospodinu Isusu, na osnovu Mih 5,1 upućeni su u Betlehem. Riječi samog Gospodina Isusa u Mt 10,35-36 vrlo su slične Mih 7,6 te se nameće zaključak da je Isus, izgovarajući ih, mislio upravo na tog starozavjetnog proroka, premda ih nije iznio kao navod (citat) uobičajenom izrekom "pisano je".

2. Svrha pisanja

Mihejeva knjiga sadrži tri ozbiljna proročka govora od kojih svaki započinje riječima "čujte".

Prvi dio (Mihej 1 - 2) započinje pozivom: "Čujte, narodi, vi svi! Slusaj, zemljo i sve sto te ispunja!" Zatim slijedi navjestaj Božje osude nad Samarijom, glavnim gradom sjevernog kra- ljevstva, i nad Jeruzalemom, glavnim gradom Judeje, zbog njihovih prijestupa, nepravdi i idolopoklonstva, kao i zbog toga sto su prethodno odbacili ozbiljne Božje opomene. Zbog toga je čitava zemlja bila onečisćena i nije vise bilo spokoja za Božji narod. Njezini će stanovnici biti istjerani iz nje, no u posljednje će doba opet biti sabrani.

Druga Mihejeva poruka (Mihej 3 - 5) započinje riječima: "Čujte sada, glavari kuće Jakovljeve, suci doma Izraelova". Narodni vođe i proroci ozbiljno su ukoreni, a nakon toga slijedi opis buduće Izraelove slave u Kraljevstvu mira. U tom se dijelu kao mjesto Mesijina rođenja spominje Betlehem (Mih 5,1), kao onaj koji će u posljednje doba prigodom napada Asiraca biti snažan pomoćnik narodu Izraela.

Na početku trećeg dijela (Mihej 6 - 7) jest poziv: "Čujte dakle riječ koju govori Jahve". Zatim slijedi podsjećanje na Božju ljubav prema Njegovu narodu, ali i na Njegove pravedne zahtjeve. Riječ o pravednoj Božjoj osudi, tužaljka i prorokova vizija puna nade zaključuju ovu kratku knjigu. Posljednja tri stiha spadaju među najljepse stihove u čitavoj Bibliji.

Mihej u svojoj knjizi naizmjence objavljuje Izraelu osudu (Mih 1 - 3; 6,1 - 7,6) i milost (Mih 4 - 5; 7,7-20). Sadržaj njegove poruke uvelike se podudara s porukom njegova suvremenika Izaije.

3. Osobitosti

a) Dva proroka imenom Mihej

Već u 1. Kraljevima 22 (i u 2 Ljet 18) spominje se prorok imenom Mihej koji djeluje u sjevernom izraelskom kraljevstvu u doba kralja Ahaba. On je Ahaba i Josafata odvraćao od rata protiv Sirije, ali nije bio ozbiljno shvaćen. Vrlo je uočljivo da su posljednje riječi tog proroka Miheja istovjetne kao i početne riječi Miheja Moresećanina: "Čujte, svi puci" (hebrejski: sim'u 'ammim kullam; usp. 1 Kr 22,28; 2 Ljet 18,27 s Mih 1,2).

b) Mihej i Izaija

Uočljive su mnoge usporednice između Mihejeve i Izaijine knjige. One upravo ističu činjenicu da su, usprkos svim različitostima, obojica dobila isti nalog od Boga: upozoriti Božji narod na osudu, ali i navijestiti Božje milosrđe i Mesiju. Evo najvažnijih usporednica:

Mihej                 Izaija                        Mihej                        Izaija

1,2                      1,2                           4,1-3                         2,2-4

1,3                      26,21                       4,7b                           9,7b

1,9-16                10,28-32                   4,10                          39,6

2,1-2                  5,8                            5,5                            14,25

2,6.11                30,10-11                   6,7                            1,11

2,12                   10,20-23                   7,2                            57,1

3,5-7                  29,9-12                     7,7                            8,17

3,8                     58,1                           7,12                         19,23-25

3,12                   32,13-14

4. Pregled sadržaja

I. Mihej 1 - 2: Prijeteća Božja osuda

Mih 1: Buduća osuda

Mih 2: Izraelova krivica i kazna

II. Mihej 3 - 5: Osuda i obnova Izraela

Mih 3: Optužba protiv narodnih vođa

Mih 4: Buduća slava i konačna pobjeda

Mih 5: Mesija i njegov narod

III. Mihej 6 - 7: Božji put spasenja

Mih 6: Zaziv srcu naroda

Mih 7: Ispunjenje Božjeg obećanja Ostatku

Prorok Nahum

3 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Oskudno je nase znanje o Nahumu, sedmom od dvanaestorice malih proroka. Ime mu znači "utjeha" ili "tjesitelj". Potječe iz mjesta Elkos, o kojem ne znamo bas nista. Neki tumači smatraju da je riječ o selu Alkus kraj Tigrisa, nedaleko Mosula. Drugi pretpostavljaju da je to mjesto u Galileji blizu Kapernauma, a neki čak da je to sām Kapernaum (Kephar-Nahum: "selo Nahumovo"). Neki, osim toga, vjeruju da se radi o nekom selu u Judeji, sto potvrđuju i "crkveni oci". Činjenica da se kraljevstvo od deset plemena nalazilo u Galileji, a u Nahumovo je doba već bilo u asirskom sužanjstvu pa se on stoga obraća judejskom kraljevstvu (Nah 1,15b), govori u prilog posljednjoj pretpostavci.

U Nahumovoj knjizi nedostaju točni ili približni povijesni podaci kakvi se nalaze u nekim drugim proročkim knjigama. U Nahumu 3,8-10 ipak se spominje razorenje No-Amona (Tebe), glavnog grada gornjeg Egipta. To se zbilo 663. prije Krista pod asirskim kraljem Asurbanipalom. Razorenje Ninive od strane Medijaca pod Kijaksarom i Babilonaca pod Nabopolasarom uslijedilo je 612. prije Krista. Razdoblje između ta dva događaja doba je Nahumovog djelovanja.

Nahum se inače ne spominje nigdje drugdje u Bibliji. Ipak, u Rimljanima 10,15 nalazi se njegova prekrasna izreka: "Kako su krasne noge onih koji navjesćuju radosnu vijest mira, onih koji navjesćuju evanđelje dobra", sto je zapravo izreka koja se dobije povezivanjem Izaije 52,7 s Nahumom 1,15.

2. Svrha pisanja

Tema Nahumova proročanstva jest osuda Ninive. Tako je bilo i kod Jone, koji je djelovao oko sto pedeset godina prije Nahuma. No dok u Joninoj knjizi pobjeđuje Jahvino milosrđe, Nahum navijesta samo pravedni Božji gnjev i nepopravljivu pokvarenost tog bezbožnog grada. Nahumov je pogled usmjeren samo na neprijatelja Božjeg naroda. Uočljivo je da se nijednom riječju ne spominju grijesi Izraela i Jude. Tek kad se neprijateljima navijesti sveti i pravedni Božji gnjev, Božji narod može primiti riječi utjehe (Nah 1,12-15). U 1. poglavlju, pisanom u obliku psalma, vidimo revnog i osvetljivog Boga u Njegovu veličanstvu. U preostala dva poglavlja do potankosti je prorečen pad i razorenje Ninive.

Poput većine proročkih knjiga i Nahumova je knjiga u hebrejskom izvorniku napisana pjesnički, sto se u prijevodu inače gubi. Neki tumači smatraju da se u Nah 1,2-8, u počecima stihova koji djelomice započinju slovima hebrejske abecede, može otkriti stilski oblik nazvan akrostih, dok drugi dvoje u pogledu toga. Općenito snažno i slikovito izražavanje glavni je razlog sto se Nahuma naziva "klasikom hebrejske poezije" (vidi str. 90: "Hebrejska poezija").

3. Osobitosti

Niniva i Asirija

Niniva je bila glavni grad asirskog kraljevstva. Utemeljio ju je Nimrod nedugo nakon potopa (Post 10,11-12). Od samog početka vladalo je suparnistvo između Asirije i Babilona. Babilon je bio simbol svjetske moći na području religije, Asirija pak je predstavljala ponositi, okrutni i samozadovoljni svijet koji misli samo na vlastitu važnost.

Vrhunac svog značaja Niniva doživljava oko 900. prije Krista. Oko 843. prije Krista asirski kralj Salamanasar III. u Karkaru je pobijedio izraelskog kralja Ahaba, a prema nekim spisima i Jehu mu je morao plaćati danak. No Sveto pismo o tome nista ne govori. Oko 800. prije Krista Jona je poslan u Ninivu da je odvrati od njezina zla puta. Godine 734. prije Krista Tiglat-Pileser je odveo u sužanjstvo dva i pol plemena koja su živjela istočno od Jordana - Rubena, Gada i Manasea - a 722. prije Krista pod Salamanasarom i Sargonom čitavo je sjeverno izraelsko kraljevstvo odvedeno u asirsko sužanjstvo (2 Kr 17). Sanherib napada judejsko kraljevstvo u doba Ezekije, oko 701. prije Krista, ali se mora vratiti neobavljena posla. Poslije smrti Asurbanipala, koji 663. prije Krista osvaja egipatsku Tebu, moć Asirije i Ninive slabi. Na posljetku, 612. prije Krista, taj golemi grad zauzimaju i potpuno razaraju Medijci na čelu sa Kijaksarom i Babilonci pod vodstvom Nabopolasara. Tek su u proslom stoljeću iskopani ostaci Ninive, njezine veličanstvene građevine i kipovi te Asurbanipalova knjižnica s vise od dvadeset tisuća ispisanih glinenih pločica.

Asiriju je Bog upotrijebio kao sredstvo kojim je kaznio krivicu svog naroda - Izraela. No ubrzo i to oruđe mora biti kažnjeno zbog vlastita ponosa i zloće (vidi Iza 10,5-19; Ez 31,3-17; Sef 2,13). Neki se odlomci u vezi Asirije jos uvijek odnose na budućnost. U posljednje doba asirski će kralj napasti Izraela i Egipat te u Palestini doživjeti potpunu propast. Valja primijetiti da će, prema Izaiji 19,23-25, asirska zemlja zajedno s Egiptom i Izraelom dijeliti blagoslove Tisućgodisnjeg kraljevstva; svakako bez razorene bezbožne Ninive.

4. Pregled sadržaja

Nahum 1 (Navjestaj osude): Bog je pravedan

Nahum 2 (Izvrsenje osude): Razorenje Ninive

Nahum 3 (Uzroci osude): Krivica Ninive

Prorok Habakuk

3 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Proroci Habakuk, Obadija i Malahija jedini su od "malih proroka" o kojima, osim njihovih imena, nemamo nikakvih drugih podataka. Između svih biblijskih proroka jedino Habakuk, Zaharija i Hagaj sami sebe nazivlju "prorokom" (Hab 1,1). Neki to ime povezuju s nazivom jedne asirske biljke. Prema crkvenom ocu Jeronimu, koji je preveo Bibliju na latinski, ime Habakuk znači "zagrljaj" ili "onaj koji grli". Vrijedno je spomenuti i Lutherovo objasnjenje: "Habakuk nosi ime koje odgovara njegovoj službi. Na njemačkom Habakuk znači "srčan", odnosno onaj koji nekoga srcem grli. Svojim proročanstvom on svim srcem grli svoj narod, odnosno tjesi ga i bodri kao sto čovjek grli jadno dijete koje plače kako bi ga utisao i smirio jer će, ako Bog to dopusti, jednom biti bolje" (predgovor Martina Luthera u tumačenju knjige proroka Habakuka).

Habakukova molitva, iznesena u 3. poglavlju u obliku psalma, prema naslovu i zavrsnoj rečenici (usp. s naslovima psalma 7 i psalma 4) navodi na zaključak da je Habakuk bio Levit u hramskoj službi.

Najvažnija smjernica o razdoblju Habakukova djelovanja te o vremenu pisanja knjige, nalazi se u Hab 1,6: "Evo dižem Kaldejce, narod divlji i naprasit". Neki su kritičari Habakukove knjige pokusali promijeniti značenje imena "Kaldejci", no uopće nema osnove sumnjati u to da su Kaldejci isto sto i Babilonci. U 2. Kraljevima 25,1 Nabukodonozor je nazvan kraljem babilonskim, a u 4. stihu njegovi se vojnici nazivaju "Kaldejci" (usp. Iza 13,19; Ez 12,13).

Od 625. prije Krista novobabilonsko se kraljevstvo pod Nabopolasarom (625.-605. prije Krista) sve vise siri. Godine 612. prije Krista osvojena je Niniva (vidi objasnjenja uz knjigu proroka Nahuma), glavni grad tada već oslabljenog asirskog kraljevstva, a 605. prije Krista Babilonci u Karkemisu pobjeđuju Egipat (usp. Jer 46,2). Time je Babiloncima bio otvoren čitav Bliski istok. Njihova ozloglasenost poznata je posvuda. Ubrzo zatim Nabukodonozor napada judejsko kraljevstvo (605. prije Krista). Prigodom prvog odvođenja Judejaca u Babilon koje je uslijedilo odvedeni su narodni vođe (2 Kr 20,18; 24,14; Dn 1,3), dakle upravo oni koji su najvise ugnjetavali narod (Hab 1,2-4). Nakon prvog napada Babilonaca uslijedila su jos dva napada (597. i 586. prije Krista) tijekom kojih dolazi do razorenja Jeruzalema i odvođenja Judejaca u sužanjstvo u Babilonu. No u doba kad Habakuk pise svoju knjigu sve je to tek budućnost. Premda u njoj nema povijesnih podataka, s priličnom sigurnosću može se ustvrditi da je Habakukova knjiga napisana između razorenja Ninive i prvog napada na Judeju, odnosno između 612. i 605. prije Krista.

Habakuk je, dakle, Jeremijin suvremenik; s njime ga vežu i neke sličnosti, na primjer osjećajnost i žaljenje nad stanjem Božjeg naroda.

2. Svrha pisanja

Habakuk, osmi među "malim prorocima", zauzima osobiti položaj. On ne govori ljudima po Božjem nalogu kao ostali proroci, nego govori Bogu o Njegovu narodu i o njegovim neprijateljima Kaldejcima. Habakukova pitanja i razmisljanja te Božji odgovori zajednički tvore proročki izraz koji treba dotaknuti srce i savjest Božjeg naroda.

Prorokovo srce osobito je opterećeno nepravdom u Božjem narodu (Hab 1,2-4). U svom odgovoru upućenom samom narodu, Bog navijesta kaznu koja će uslijediti kroz napad Kaldejaca (Hab 1,5-11). Habakuk se jos jače uznemirio jer će sada narod nepravedniji od samih Judejaca postati od Boga izabrani bič za kažnjavanje (Hab 1,12-17).

U drugom poglavlju svoje knjige Habakuk dobiva drugi odgovor od Boga, koji mu kazuje da je Jahvi poznata oholost opakih Babilonaca te da je namjerava kazniti, dok će pravednik živjeti vjerom u Jahvu. Iz Hab 2,3 očigledno je da se objava s peterostrukim "jao" (Hab 2,6-20) ne odnosi samo na predstojeći napad Kaldejaca, nego je se može primijeniti i na posljednje doba.

U trećem poglavlju, kad se prisjeća Božje slave i moći u izbavljanju izraelskog naroda, pobjeđuje Habakukova vjera. U svojoj zahvali i hvalospjevu Habakuk pokazuje da mu je radost i snaga u Bogu.

3. Osobitosti

a) Navodi u Novom Zavjetu

Izgleda da je apostol Pavao imao poseban odnos prema knjizi proroka Habakuka. Luka izvjesćuje u Djelima 13,41 da je Pavao na svrsetku svoje propovjedi u antiohijskoj sinagogi naveo ozbiljno upozorenje iz Habakuka 1,5.

Osobito valja primijetiti da je apostol, pisući pod nadahnućem Svetog Duha veličanstvenu istinu o opravdanju vjerom, u Poslanici Rimljanima upotrijebio Habakukove riječi: "A pravednik će živjeti po vjeri" (Hab 2,4). Inače ih tri puta navodi u svojim pismima, ali je naglasak uvijek na različitoj riječi.

Rim 1,17: "A pravednik će živjeti po vjeri" (to znači da samo onaj tko je opravdan ima istinski život vjere).

Gal 3,11: "Pravednik će od vjere živjeti" (ne od Božjeg zakona, kojim se nitko ne može opravdati).

Heb 10,38: "Ali će pravednik živjeti od vjere" (to znači da neće propasti s ostalim bezbožnicima).

b) Komentar knjige proroka Habakuka iz svitaka s Mrtvog
    mora

U Kumranskim spiljama kod Mrtvoga mora pronađeno je 1947. godine vise starih svitaka s tekstovima Starog zavjeta, koji su većinom bili oko tisuću do tisuću dvjesto godina stariji od dotad najpoznatijih hebrejskih rukopisa. Među ostalima, u spilji I pronađen je takozvani "Komentar Habakuka" (1Qp Hab). Taj hebrejski rukopis napisan je oko 75. prije Krista i sadrži prva dva poglavlja Habakukove knjige. Svakom je stihu pridodan komentar u kojem židovski tumač događaje svog doba prikazuje kao ispunjenje Habakukova proročanstva.

4. Pregled sadržaja

I. Habakuk 1 - 2: Habakukov problem i Božji odgovor

1. Hab 1,1-11

Prva tužaljka: Bog i grijeh naroda

2. Hab 1,12-2, 20

Druga tužaljka: Bog i grijeh neprijatelja

II. Habakuk 3: Habakukova pokornost i hvalospjev

1. Hab 3,1-15

Božja osuda i spasenje

2. Hab 3,16-19

Habakukova vjera

Prorok Sefanija

3 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Sefanijino ime znači: "Jahve je zastitio (sakrio)". Sefanija je jedini prorok koji povezuje četiri narastaja svojih predaka. Mnogi tumači smatraju da je njegov praotac, zapravo, bio judejski kralj Ezekija (716.-687. prije Krista). Prema vlastitu iskazu u Sef 1,1 Sefanija djeluje u doba kralja Josije (640.-609. prije Krista). To međurazdoblje izgleda prekratko za četiri narastaja ali, s druge strane, upravo bi osobitost njegova kraljevskog podrijetla mogla biti posve razumljiv razlog spominjanju tog "obiteljskog stabla", sto potvrđuje i židovska predaja.

Sefanija je živio u glavnom gradu, u Jeruzalemu (usp. Sef 1,4.10.11.12) i bio mu je dopusten pristup na kraljevski dvor. Njegovi su suvremenici proroci Nahum, Habakuk i Jeremija.

Po Sef 2,13 moglo bi se zaključiti da Sefanija prorokuje prije pada Ninive, 612. godine prije Krista. Mnogi tumači smatraju da je Sefanija prorokovao jos prije obnove pod kraljem Josijom. Ta je obnova započela osamnaeste godine Josijina kraljevanja, odnosno oko 622. prije Krista. Tu pretpostavku potvrđuju stihovi poput Sef 1,4-6.8-9.12; 3,1-3.7. Moguće da je Sefanija svojom službom pokrenuo to obraćenje kralja Josije i židovskog naroda (usp. 2 Kr 22-23; 2 Ljet 34 - 35). Već je za Ezekijina kraljevanja doslo do obraćenja Jahvi, ali je bezbožnom Manaseovom i Amonovom vladavinom ponovno izgubljeno sve dobro koje je bilo postignuto.

2. Svrha pisanja

Sefanija je prorok osude. On prorokuje o predstojećem opustosenju judejske zemlje i o razorenju Jeruzalema zbog Judine nepravde, licemjerja i idolopoklonstva (pogl. 1). To se proročanstvo ispunilo 586. godine prije Krista. Stoga se u njegovoj knjizi vjerni Ostatak naroda opominje da potraži Jahvu kad se na bliže i daljnje narode sruči Jahvina osveta (pogl. 2). U trećem poglavlju je, u suprotnosti s tadasnjim propalim stanjem, opisan budući blagoslov naroda.

Iz čitave Sefanijine knjige očigledno je da prorokov pogled seže mnogo dalje od predstojećeg razorenja Jeruzalema - sve do Dana Jahvina, Dana Njegova gnjeva i osude, nakon kojeg će uslijediti blagoslov Tisućgodisnjeg kraljevstva.

3. Osobitosti

a) Dan Jahvin

U Sefanijinoj se knjizi Dan Jahvin spominje na sljedećim mjestima:

Sef 1,7: Dan Jahvin

Sef 1,8: Dan žrtve Jahvine

Sef 1,10: Onaj dan

Sef 1,14: Veliki Dan Jahvin

Sef 1,15-16: Dan gnjeva, nevolje i tjeskobe

Sef 1,18: Dan gnjeva Jahvine

Sef 2,2: Dan gnjeva Jahvina

Sef 2,3: Dan gnjeva Jahvina

Sef 3,8: Dan kad će Jahve ustati kao tužitelj

Sef 3,11: Onaj dan

Sef 3,16: Onaj dan

Dan Jahvin ima osobitu ulogu u Sefanijinom proročanstvu. Nije to samo vrijeme tadasnjeg razorenja Jeruzalema, nego i ono sto je i za nas jos uvijek budućnost: Mesijina vladavina koja započinje Njegovom pojavom i sudom nad narodima te obuhvaća buduće Tisućgodisnje kraljevstvo mira. U Novom se zavjetu taj dan naziva Danom Gospodnjim (2 Sol 2,1) i ne treba ga brkati s prvim danom u tjednu, koji je u Otkrivenju 1,10 nazvan "Gospodinov dan" (zapravo dan koji pripada Gospodinu). U Starom zavjetu se Dan Jahvin većinom spominje u vezi s osudom (usporedi s 3. odlomkom "Osobitosti" u Joelu, str. 143).

b) Sefanija i ostali proroci

Sefanijina knjiga ima mnogo sličnosti s ostalim proročkim knjigama Starog zavjeta. U tome se očituje božanski sklad u proročanstvima posve različitih ljudi koji su živjeli u različitim razdobljima, ali uvijek prikazuju jedinstven Božji naum: slavu Mesije i njegova zemaljskog naroda Izraela u Tisućgodisnjem kraljevstvu, te događaje koji tome prethode.

Evo nekih od sličnosti kojima je zacijelo moguće dodati jos poneku:

Sefanija 1,7: Izaija 13,6; 34,6

Sefanija 1,13: Amos 5,11

Sefanija 1,14-16: Joel 2,1-2

Sefanija 1,15: Izaija 22,5

Sefanija 2,13-15: Izaija 34,13-15

Sefanija 3,10: Izaija 18,1.7

Sefanija 3,12: Izaija 14,32

Sefanija 3,19: Mihej 4,6-7

Sefanijin suvremenik Jeremija opisuje povijesnu i moralnu propast Jude. Njegov drugi suvremenik, Habakuk, u svojoj kratkoj knjizi vise opisuje moralnu stranu dok Sefanija najsažetije predočuje povijesne događaje pada Jude i Jeruzalema.

4. Pregled sadržaja

Sefanija 1,1 - 2,3: Predstojeći napad: prikaz Dana Jahvina

Sefanija 2,4-15: Osuda Judi susjednih naroda

Sefanija 3,1-20: Sadasnji grijeh Jeruzalema i njegov budući blagoslov

Prorok Hagaj

2 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

S Hagajem započinje niz od tri proroka koji su djelovali nakon Izgnanstva. Hagaj je suvremenik Zaharije. Ime mu znači: "moja utvrda" ili: "utvrđen". O njemu nam nije objavljeno nista. Neki su na osnovu Hag 2,3 zaključili da je Hagaj vidio Salomonov hram prije razorenja, 586. prije Krista. U tom slučaju, Hagaju bi prigodom pisanja njegove knjige bilo znatno vise od sedamdeset godina.

Hagaj se iz sedamdesetogodisnjeg babilonskog sužanjstva vratio prigodom prvog velikog povratka Judejaca 537./536. prije Krista. Perzijski kralj Kir izdao je 538./537. prije Krista ukaz o povratku judejskog naroda u Palestinu. Tu je prigodu iskoristilo 42360 Judejaca koji su 536. godine počeli obnavljati razoreni hram u Jeruzalemu. Ti su događaji povijesna pozadina Hagajeve knjige, a iscrpno su zabilježeni u Ezrinoj knjizi. U njoj saznajemo i da je gradnja Hrama prekinuta na nekih četrnaest godina, a potom je na poticaj prorokovanja Hagaja i Zaharije opet nastavljena druge godine kralja Darija i bila dovrsena seste godine njegove vladavine (Ezr 4,24; 5,1-2; 6,14-15).

Kralj Darije poznat je u povijesti kao Darije I. (Darije Veliki, Darije Histap). Vladao je od 522.-485. prije Krista. Po tome je druga godina Darijeve vladavine 521./520. prije Krista. Te godine, i to u razdoblju od pet mjeseci, vrijeme je prorokove nadahnute službe koja je zabilježena u Hagajevoj knjizi. Iz Ezr 6,14 može se zaključiti da je Hagajeva propovjednička služba trajala barem do posvećenja obnovljenog Hrama, 516. prije Krista.

2. Svrha pisanja

Početna odusevljenost Judejaca za izgradnju Hrama ubrzo je splasnula. Ezrina knjiga opisuje kako je neprijateljstvo Judinih neprijatelja dovelo do toga da su narodu ruke oslabile, a radovi na Hramu prekinuti (Ezr 4,24). Hagaj nam, međutim, otkriva jos jedan razlog za prekid obnove: ravnodusnost Judejaca prema Bogu i njihova sebičnost. Umjesto da se revno i predano upregnu za Božju stvar, oni svoje vrijeme i sposobnosti trose na to da zbrinu sebe i otmjeno urede svoje kuće (Hag 1,4.9). Za kaznu im Bog uskraćuje žetvu i salje različite nevolje (Hag 1,6.10-11; 2,16-17).

U tom stanju im Hagaj vrlo sažeto upućuje riječi Jahve nad Vojskama - dvadeset pet puta u svojoj knjizi kaže: "riječ je Jahvina" ili: "(tako) govori Jahve". Pritom mu je jedini cilj doseći srca Judejaca kako bi svom Bogu i Njegovoj stvari dali prvo mjesto u svojim životima. Stoga Hagajeva knjiga nije izgubila važnost ni za nase doba!

U prvoj poruci, koju je iznio drugoga dana sestoga mjeseca, Hagaj mora predbaciti Judejcima zbog ravnodusnosti prema Bogu i prenuti ih iz njihove mlakosti. I doista, namjesnik Zerubabel i veliki svećenik Josua bivaju ohrabreni te s čitavim Ostatkom naroda Izraelova opet započinju gradnju Božjeg Doma (Hag 1).

Druga Božja poruka iznesena po Hagaju, iz dvadeset i prvoga dana sedmoga mjeseca (Hag 2,1-9), trebala je jos bolje ohrabriti narod. Uvid koji ona donosi proteže se sve do posljednjeg doba, odnosno do dolaska Mesije. Tom Kristovom otkrivenju prethodit će potresanje neba i Zemlje, a to znači poremećaj svih odnosa (usp. Hag 2,6-7 s Heb 12,26-28).

Treća poruka, koju je iznio dvadeset i četvrtoga dana devetoga mjeseca, jedno je od najjasnijih starozavjetnih upozorenja protiv duhovnog onečisćenja. No i tu se pri svrsetku nalazi ohrabrenje (Hag 2,10-19).

Istoga dana slijedi i četvrta Hagajeva poruka u kojoj je Zerubabel prikazan kao slika budućeg Kneza mira koji će svojim dolaskom izvrsiti osudu nad narodima (Hag 2,20-23).

3. Osobitosti

a) Sedam Božjih pitanja

U ovoj knjizi Bog upućuje narodu sedam pitanja kako bi preispitao stanje njihovih srdaca i naveo ih na obraćenje, to jest, probuđenje.

Sedam Božjih pitanja nalaze se u sljedećim stihovima: Hag 1,4.9; 2,3 (dvaput) te u 12.13.19.

b) Peterostruki Božji poticaj srcu

Pet puta u Hagajevoj knjizi Bog potiče Judejce da pripaze. To doslovce znači "preispitati svoje srce u odnosu na nesto", jer se odluke stvaraju u ljudskom srcu. Tih pet poticaja nalaze se na sljedećim mjestima: Hag 1,5.7; 2,15.18.19.

4. Pregled sadržaja

Hagaj 1,1-15:Prva poruka: Opomena za izgradnju Božjega doma

Hagaj 2,1-9:Druga poruka: Ohrabrenje za gradnju Hrama

Hagaj 2,10-19:Treća poruka: Opomena na svetost

Hagaj 2,20-23:Četvrta poruka: Ohrabrenje kroz uvid u budućnost

Prorok Zaharija

14 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Zaharija je drugi prorok koji proriče nakon Izgnanstva. Ime mu znači: "Jahve se sjeća". Suvremenik je Hagajev i prorokuje istodobno kad i on (vidi Ezr 5,1; 6,14).

Općenito se smatra da je prorok Zaharija onaj isti koji se spominje i u Nehemiji 12,16. Po tome je Zaharija, poput Jeremije i Ezekiela, ujedno i prorok i svećenik. Iz Zaharije 2,4 može se naslutiti da je proročku službu započeo jos kao mladić.

Prvo Zaharijino proročanstvo (Zah 1,1) dolazi dva mjeseca nakon Hagajeve prve poruke, u drugoj godini perzijskoga kralja Darija I. (522.-485. prije Krista), to jest, godine 521./520. prije Krista. Sljedeći povijesni podatak nalazimo u Zah 7,1, a to je četvrta godina kralja Darija (519./518. prije Krista). Drugi, nedatirani dio knjige (pogl. 9 - 14), Zaharija je napisao tek oko 480. prije Krista. Vjerojatno su ga nakon toga smaknuli njegovi sunarodnjaci (vidi 3. odlomak: "Osobitosti").

Kritičari se uglavnom ne obaziru na prvi dio Zaharijine knjige (pogl. 1 - 8), ali se zato ponekad okomljuju na njezin drugi dio (pogl. 9 - 14). No međusobno su ipak nejedinstveni. Upravo drugi dio, mesijanski dio Zaharije, osobito se često navodi u evanđeljima u svezi s Gospodinom Isusom:

Zaharija 9,9: u Mateju 21,4-5; u Ivanu 12,15

Zaharija 11,13: u Mateju 27,9-10

Zaharija 12,10: u Ivanu 19,37

Zaharija 13,7: u Mateju 26,31; u Marku 14,27

2. Svrha pisanja

Premda Zaharija govori judejskom Ostatku istodobno s Hagajem, njegova je poruka potpuno drukčija. I dok Hagaj ponajprije kori narod sto mu je splasnula revnost za gradnju Hrama, Zaharija vise govori o gradu Jeruzalemu. Stoga je on jedini od proroka nakon Izgnanstva koji daje iscrpan pregled povijesti Božjeg naroda i ostalih naroda povezanih s Jeruzalemom. Opisuje odbacivanje Mesije od strane Njegova zemaljskog naroda, Izraela, njihovo pokajanje i prihvaćanje Mesije kad On dođe uspostaviti svoje kraljevstvo mira. U tome se Zaharija jako približava proroku Danielu. I s Izaijom, "evanđelistom među prorocima", ima Zaharija mnogo sličnosti. Osnovni prizvuk njegove poruke jest Božja nepromjenjiva ljubav te briga za Njegov zemaljski narod kojega će On, usprkos svim opasnostima kojima mu prijete svjetske sile, sačuvati za svoje kraljevstvo na Zemlji.

3. Osobitosti

a) Zaharijina smrt

U Mateju 23,35 Gospodin Isus kaže: "Da dođe na vas sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi pravednoga Abela do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ste ubili između hrama i žrtvenika". Zaharija i Barahija grčki su oblici hebrejskih imena Sekarja i Berekja. Jos od starine se tog Zahariju povezuje s 2. Ljetopisa 24,20-21, premda je tamo spomenuti Sekarja nazvan "sinom Jojadinim". Razlog toj pretpostavci vjerojatno je to sto se u hebrejskoj Bibliji knjige Ljetopisa nalaze pri samom njezinom svrsetku. Po tome je Abel osoba iz prve, a Zaharija iz posljednje knjige Starog zavjeta. Zacijelo je točno da se tu radi o proroku Zahariji, jer time ponajprije prestaje problem s imenom njegova oca a, osim toga, prorok Zaharija je živio pri svrsetku starozavjetnog razdoblja. Daljnji primjeri o činjenicama iz doba Starog zavjeta koje su nam objavljene tek u Novom zavjetu jesu imena egipatskih vračara Janesa i Jambresa (2 Tim 3,8) i Henokovo prorokovanje (Jud 14).

b) Zaharija i Jeremija

Činjenica da je u Mateju 27,9 navod iz Zaharije 11,12-13 pripisan proroku Jeremiji, ponekad stvara poteskoće čitateljima Biblije. Usporedimo li ta dva stiha uočit ćemo da Zaharija ne pise nista o kupnji njive, dok Matej upravo nastoji objasniti kupnju lončareve njive. U Jeremiji 32,6-7 opisana je kupnja te njive. Očito je da Matej misao o kupnji njive iz Jeremije 32 povezuje s trideset srebrnika, cijenom za Procijenjenoga iz Zaharije 11, te u tom dvostrukom navodu spominje samo jednu, onu poznatiju od dvije proročke knjige, to jest, Jeremijinu (sličan navod iz Malahije i Izaije nalazi se u Marku 1,2-3).

4. Pregled sadržaja

I. Zaharija 1 - 8: Datirana proročanstva u doba gradnje Hrama

1. Zah 1,1-6: Uvod i poziv na pokajanje

2. Zah 1,7 - 6,15: Osam noćnih viđenja

Zah 1,7-17: Jahač među mirtama

Zah 1,18-21: Četiri roga i četiri kovača

Zah 2,1-13: Čovjek s mjeračkim užetom

Zah 3,1-10: Veliki svećenik Josua pred anđelom Jahvinim

Zah 4,1-14: Svijećnjak i dvije masline

Zah 5,1-4: Svitak prokletstva koji leti

Zah 6,1-8: Četvera kola između gorā

Zah 6,9-15: Dodatak: Krunidba velikog svećenika Josue

3. Zah 7,1 - 8,23: Pitanje o danima posta

II. Zaharija 9 - 14: Nedatirana proročanstva nakon gradnje Hrama

1. Zah 9,1 - 11,17: Prvi govor: prvi dolazak i odbacivanje Mesije

Zah 9,1-17: Sud nad neprijateljima i dolazak Kralja

Zah 10,1-12: Sakupljanje stada

Zah 11,1-17: Stado i pastiri

2. Zah 12,1 - 14,21: Drugi govor: drugi dolazak i prihvaćanje Mesije

Zah 12,1 - 13,6: Konačna Izraelova pobjeda

Zah 13,7 - 14,21: Konačna Kraljeva pobjeda

Prorok Malahija

4 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Ime pisca posljednje knjige Starog zavjeta, Malahije, znači: "moj glasnik". Možda je izvedeno iz Malahja, sto znači "glasnik Jahvin". Neki drže da "Malahija" i nije vlastito ime nego samo izraz. Hebrejska riječ mal'ahi u Mal 1,1 prevedena je kao "Malahija", a u Mal 3,1 kao "moj glasnik". Osobne pojedinosti o Malahiji nisu nam poznate.

Malahija je posljednji od proroka koji je djelovao nakon Izgnanstva. Njegova knjiga ne daje nam nikakve podatke o vremenu i trajanju njegove službe, no ipak se iz nje može zaključiti da je Hram u Jeruzalemu opet sagrađen i da svećenici ponovno oskvrnjuju žrtvu (Mal 1,6-14). Zemljom je upravljao namjesnik perzijskog kralja (Mal 1,8). Jadno stanje naroda sliči opisu u Nehemiji 13.

Po tim se činjenicama može zaključiti da je Malahija živio otprilike u Nehemijino doba. Dok neki tumači smatraju da je Malahija djelovao prije Nehemije, drugi drže da on prorokuje u doba kad se Nehemija opet vratio iz Jeruzalema na perzijski dvor (vidi Neh 13,6-7) ili čak poslije Nehemije. U svakom slučaju, radi se o drugoj polovici 5. stoljeća prije Krista (vjerojatno oko 450.-425. prije Krista).

Nakon posljednje poruke Starog zavjeta dane po Malahiji uslijedilo je "četiri stotine godina sutnje" u kojima Bog nije govorio svom narodu, sve dok se nije pojavio Ivan Krstitelj da pripravi put Gospodinu (usp. Mal 3,1 sa Mk 1,2).

2. Svrha pisanja

Posljednja Božja poruka Njegovu zemaljskom narodu, Izraelu, upućena je ostatku naroda koji se vratio iz babilonskog sužanjstva. Desetljećima nakon povratka potpuno su zakazali u svjedočanstvu za Boga. Premda Judejci nisu vise služili idolima kao prije izgnanstva, njihovo je moralno stanje obilježeno ravnodusnosću, preziranjem Boga i nevjerom.

U tim okolnostima Jahve svom narodu navjesćuje svoju nepromjenjivu ljubav i ozbiljno mu predočuje njegove grijehe i odstupanja od Božjih zapovijedi (Mal 1 - 2). No Bog navjesćuje Judejcima i to da ih čeka teska osuda prije negoli nastupi Dan Jahvin s potpunim blagoslovom za pokajnike (Mal 3 - 4). U knjizi se dvadeset puta veli "(tako) govori Jahve", kao da se time želi istaknuti da je to posljednja Božja poruka.

3. Osobitosti

a) Osam pitanja naroda

Lose stanje judejskog naroda jasno je izraženo u njegovih osam pitanja, koja Malahija spominje te na svako od njih daje Božji odgovor. Pitanja glase:

1. "Po čemu si nas ljubio?" (Mal 1,2)

2. "Čime smo prezreli ime tvoje?" (Mal 1,6)

3. "Čime te oskvrnusmo?" (Mal 1,7)

4. "Zasto?" (Mal 2,14)

5. "U čemu mu dosađujemo?" (Mal 2,17)

6. "Kako da se vratimo?" (Mal 3,7)

7. "U čemu te prikratismo?" (Mal 3,8)

8. "Sto smo između sebe govorili protiv tebe?" (Mal 3,14)

Svako od tih osam pitanja započinje riječima: "vi pitate". Riječi "vi pitate (govorite)" pojavljuju se jos četiri puta, i to u Mal 1,7.12.13; 3,14. Ti izrazi pokazuju svu zloću i drskost naroda prema svom Bogu.

b) Jahvin glasnik

U Malahiji 3,1 Jahve navjesćuje dolazak svog glasnika koji mu ima pripraviti put. U Mateju 11,10 i Marku 1,2 to se navijestanje odnosi na Ivana Krstitelja, Mesijina preteču. On navjesćuje prvi Kristov dolazak u milosti.

No u Malahiji 4,5 Bog kaže da će prije Kristova dolaska biti poslan i Ilija. Sām Gospodin to proročanstvo primjenjuje na Ivana Krstitelja (Mt 11,14; usp. Lk 1,17),  dok Ivan veli da on nije Ilija (Iv 1,21). Protuslovlje se rjesava tako sto odbacivanje Krista kao posljedicu povlači njegovo drugo pojavljivanje u slavi da provede osudu. Prije negoli dođe taj "veliki i strasni dan Jahvin", pojavit će se Ilija da navijesti drugi Kristov dolazak glede osude (usp. Otk 11,3-6).

4. Pregled sadržaja

I. Malahija 1,1-5 (Uvod): Jahvina ljubav prema Izraelu

II. Malahija 1,6 - 2,16: Jahvin prijekor

Mal 1,6-14: Oskvrnjene žrtve

Mal 2,1-9: Nesveto vladanje svećenika

Mal 2,10-16: Nesveto vladanje naroda

III. Malahija 2,17 - 4,3: Jahvina opomena

Mal 2,17-3, 6: Budući sud

Mal 3,7-15: Poziv na pokajanje

Mal 3,16 - 4,3: Dan Jahvin

IV. Malahija 4,4-6 (Zaključak): Mojsije i Ilija


 Arend Remmers

  

ISBN 953-98381-0-X

07636  A. Remmers: "Das Alte Testament im Überblick"   HR

Isto vrijedi i za povijesne, zemljopisne i prirodoslovne podatke u Bibliji. Svi su oni istiniti i točni jer potječu od Boga, od Stvoritelja. No promatrajući ih sa znanstvenog gledista, oni zasigurno nisu potpuni u tom smislu da bi se na osnovu njih mogao utvrditi potpun poredak stvari - a to je ono sto čovjek toliko voli!

Prema starijim shvaćanjima Artasastino je dopustenje uslijedilo 455. godine prije Krista. Oduzmu li se od toga 483 godine, dobiva se 28. godina poslije Krista.

Copyright © Biblecentre.org :: Free for personal use
Publication only with prior permision from Biblecentre