Knjige Biblije

Arend Remmers

Pregled Starog zavjeta

Biblija je zapisana riječ Božja kroz koju se Bog razotkrio ljudima. Stoga se tu knjigu s pravom naziva Svetim pismom. Glavna tema Biblije jest Isus Krist, Sin Božji, koji je dosao na svijet kako bi spasio gresnike i umro za njih na križu. To je uistinu radosna Vijest! Sâm je Gospodin Isus rekao da o njemu ne svjedoče samo spisi Novog - nego i Starog zavjeta.

Zbog toga je svakom krsćaninu važno poznavati i taj dio Božje riječi. Ipak, mnogi tesko razumiju Stari zavjet. Zato sam s ovom knjigom, kratkim uvodom u Stari zavjet, htio pomoći takvima kako bi ga bolje razumjeli. Ona, naime, donosi kratak uvod u svaku od 39 starozavjetnih knjiga i važne podatke o njezinu piscu, vremenu nastanka te zbog čega je bila napisana. Uz to je sustavno iznesen sadržaj svake od knjiga, sto bi svakome trebalo olaksati njezino razumijevanje. Uvodna poglavlja o nastanku i prenosenju Biblije, kao i kronoloske tablice, ilustracije i zemljovidi mogu biti dobrodosla pomoć za razumijevanje prvog dijela te "Knjige nad knjigama".

Sadržaj

Knjige Biblije

1. Stari zavjet

2. Novi zavjet

3. Apokrifi i pseudoepigrafi

Tekst Svetog pisma

1. Kanon Biblije

2. Predavanje Biblije

3. Nadahnutost Biblije

4. Razumijevanje Biblije

O kronologiji Starog zavjeta

Kronologija pet Mojsijevih knjiga

1. knjiga Mojsijeva - Postanak (Genesis)

2. knjiga Mojsijeva - Izlazak (Exodus)

3. knjiga Mojsijeva - Levitska (Leviticus)

4. knjiga Mojsijeva - Brojevi (Numeri)

5. knjiga Mojsijeva - Ponovljeni zakon (Deuteronomium)

Knjiga Josuina

Knjiga o Sucima

Knjiga o Ruti

1. i 2. knjiga Samuelova

1. i 2. knjiga o Kraljevima

1. i 2. knjiga Ljetopisa

Knjiga Psalama (Psaltir)

Knjiga Izreka

Propovjednik

Pjesma nad pjesmama

Proročke knjige Starog zavjeta

Kada su djelovali proroci Starog zavjeta?

Knjige Biblije

1. Stari zavjet

Stari zavjet napisan je hebrejskim jezikom koji, jednako kao i arapski, spada u semitsku skupinu jezika. Neki su manji odlomci Starog zavjeta napisani na aramejskom jeziku (Ezr 4,8 - 6,18; 7,12-26; Dn 2,4 - 7,28). Aramejski je jezik bio vrlo srodan hebrejskom te je po povratku Židovâ iz babilonskog sužanjstva bio njihov narodni jezik.

Hebrejski Stari zavjet, Sveto pismo Izraelaca, uključuje iste knjige kao i Stari zavjet kojim se mi danas služimo. No redoslijed pojedinih knjiga ipak je nesto drugačiji. Hebrejski je Stari zavjet bio podijeljen u tri dijela (vidi Lk 24,44b).

a.) Zakon (hebr. Thora)

Zakon uključuje pet Mojsijevih knjiga koje po Septuaginti, grčkom prijevodu Starog zavjeta (oko 220. godine prije Krista), nose sljedeće grčko-latinske nazive:

Genesis (Postanak)

Exodus (Izlazak)

Leviticus (Knjiga Levitska)

Numeri (Brojevi, Brojanje)

Deutenoromium (Ponovljeni Zakon)

Hebrejski naziv svake od pet Mojsijevih knjiga izveden je od riječi kojom započinje svaka od navedenih knjiga.

b.) Proroci (hebr. Nebiim)

U hebrejskoj Bibliji Proroci obuhvaćaju vise negoli samo proročke knjige i podijeljeni su u dvije skupine:

- raniji proroci (Nebiim rishonim)

Josua

Suci

1. i 2. Samuelova

1. i 2. Kraljevima

- kasniji proroci (Nebiim aharonim)

Izaija Amos Habakuk

Jeremija Obadija Sefanija

Ezekiel Jona Hagaj

Hosea Mihej Zaharija

Joel Nahum Malahija

c. ) Pisma (hebr. Ketubim)

Psalmi

Job

Izreke

Ruta
Pjesma nad pjesmama
Propovjednik
Tužaljke
Estera

Ovih pet knjiga sastavljeno je u cjelinu koja se hebrejski naziva Megillot ("Svitci"). Čitalo ih se na židovske blagdane: Pedesetnicu, Pashu, Blagdan sjenicâ, na Dan razorenja Hrama i Purim.

Daniel

Ezra

Nehemija

1. i 2. Ljetopisa

U suvremenim cjelovitim izdanjima Biblije poredak biblijskih knjiga je sljedeći:

a.) 17 povijesnih knjiga: od Knjige Postanka do Estere

b.) 5 poučnih ili poetskih knjiga: od Joba do Pjesme nad pjesmama

c.) 17 proročkih knjiga: od Izaije do Malahije

1. Novi zavjet

Izvorno je Novi zavjet u cijelosti napisan grčkim jezikom. Riječ je o osobitom obliku grčkog jezika; bio je to takozvani koiné ("sveopći") jezik, koji je u doba nastajanja novozavjetnih spisa (u drugoj polovici 1. stoljeća poslije Krista) bio službeni i narodni jezik u sirem području oko Sredozemnoga mora. Zbog toga je bio mnogo prikladniji za sirenje Evanđelja negoli aramejski kojim su govorili Gospodin Isus i Židovi (Mt 28,19; Mk 16,15; Dj 22,21). Redoslijed kojim su poredane biblijske knjige ne može se smatrati nadahnutim; zbog toga je tijekom gotovo dvije tisuće godina povijesti Novog zavjeta bilo vise različitih redoslijeda. Danas je u cijelom svijetu prihvaćen poredak koji se uglavnom temelji na redoslijedu nastanka pojedinih knjiga:

- Evanđelja:

Matej, Marko, Luka i Ivan

- Djela apostolska

- Pavlova pisma

Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kolosanima, 1. i 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu, Filemonu, Hebrejima

-katoličke("opće")
poslanice

Jakovljeva, 1. i 2. Petrova, 1., 2. i 3. Ivanova, Judina

- Otkrivenje

Najpoznatiji izuzetak od ovog poretka nalazimo u Lutherovom njemačkom prijevodu Biblije, gdje su Petrove i Ivanove poslanice smjestene između Poslanice Filemonu i Poslanice Hebrejima.

3. Apokrifi i pseudoepigrafi

Riječ "apokrif" označava nesto sto je skriveno, tajanstveno ili nejasno. U posljednjim stoljećima koja su prethodila razdoblju krsćanstva, pored kanonskih knjiga Starog zavjeta koje su priznavali Židovi, nastao je čitav niz drugih religijskih spisa: Judita, Mudrost Salomonova, Tobija, Sirah, Baruh, 1. i 2. Makabejcima, kao i dodaci Esteri i Danielu. No ove knjige nikada nisu bile uvrstene u hebrejsku Bibliju. Prvi put su se pojavile u Septuaginti, prijevodu Starog zavjeta na grčki. Iz Septuaginte su preuzete u Jeronimov latinski prijevod Biblije (Vulgata, oko 400. god. po Kristu). Zbog toga su apokrifi danas sastavni dio teksta katoličke Biblije.

Osim nekih povijesnih netočnosti, razina ovih knjiga općenito se ne može uspoređivati s razinom kanonskih spisa. S pravom se ukazuje na to da izraz: "Tako govori Gospodin", kao i slični izrazi, koji se u spisima Starog zavjeta pojavljuje vise od tri tisuće osamsto puta, ni jednom nije spomenut u apokrifima. Židovski rabini već od najranijeg doba nisu prihvaćali da bi apokrifi (koji su najvjerojatnije nastali u Egiptu ili u Siriji) bili Božja riječ.

Kao dodatak Vulgati pojavljuju se i tekstovi nazvani pseudoepigrafi (to jest napisani pod drugim imenom): Manasijina molitva, 3. i 4. Knjiga Ezrina, Psalam 151 i Poslanica Laodicejcima.

I Novom su zavjetu već u najranije doba dodani neki apokrifi, koji gotovo svi potječu iz 2. stoljeća poslije Krista. To su prilično mastoviti spisi o Gospodinu Isusu i apostolima, kao i neka krivotvorena pisma apostolâ i drugih biblijskih likova. Ti spisi i sami jasno razotkrivaju da se radi o ljudskim djelima. Neki tu ubrajaju i spise takozvanih "apostolskih otaca". Najpoznatiji od tih postapostolskih spisa su: Klementova poslanica, Barnabina poslanica, Apostolsko učenje (Didahe, to jest, Naučavanje Dvanaestorice) i Hermin pastir.

Tekst Svetog pisma

1. Kanon Biblije

Riječ kanon izvorno znači "mjerilo" i od 4. se stoljeća odnosi na sadržaj svetih spisa koji su bili obvezujući za krsćane. Danas riječ kanon označava zbirku Božjim Duhom nadahnutih spisa, koja je kao takva općepriznata, za razliku od apokrifnih ili pseudoepigrafskih dodataka koji to nisu. Da ta zbirka doista ima svoju vlastitu povijest potvrđuje i sama činjenica da su spisi Biblije nastajali u razdoblju koje je trajalo oko tisuću sesto godina. Jos od najdavnijih se vremena Ezri, čovjeku koji je bio Božje oruđe u sakupljanju i čuvanju svetih spisa, pripisuje važna uloga u pogledu stvaranja starozavjetnog kanona. Potpuno je izvjesno da je kanon Starog zavjeta, u obliku u kojem ga mi poznajemo, bio dovrsen između 3. i 2. stoljeća prije Krista te su ga u 1. stoljeću poslije Krista priznali palestinski rabini.

I kanon Novog zavjeta razvijao se i izgrađivao vise desetljeća. Od samoga su početka evanđelja, Djela apostolska, poslanice i Otkrivenje smatrani i priznavani za nadahnuta sveta pisma. Kako kod pisaca, tako je i kod čitatelja djelovao Sveti Duh: ono sto su oni prvi pod Njegovim vodstvom pisali, drugi su pod istim božanskim utjecajem prepoznali. Budući da su se ti sveti spisi mogla umnažati samo tako da ih se prepisivalo rukom, u početku nisu bili dostupni svim krsćanima na svim mjestima i u svim zemljama. No već sredinom 2. stoljeća (oko 150. godine) Justin Mučenik izvjesćuje da se evanđelja i pisma apostolâ, zajedno sa starozavjetnim knjigama prorokâ, čitaju svake nedjelje na sastancima krsćana. Takozvani "Muratorijev fragment", nazvan i "Muratorjev kanon", iz 2. stoljeća, na žalost samo djelomično obuhvaća novozavjetne knjige; on sadrži četiri evanđelja, trinaest Pavlovih poslanica, Djela apostolska, 1. Petrovu, 1. i 2. Ivanovu, Judinu i Otkrivenje, te dvije nekanonske knjige. Krsćani su, osobito zbog pojave gnosticizma koji je donio mnoge spise s lažnim naukom, bili prinuđeni složno utvrditi koji su im spisi predani kao Božja riječ. Prvi potpuni popis svih novozavjetnih pisama nalazimo kod "crkvenog oca" Atanazija (oko 296.-373. godine), koji je na koncilu u Hipu (393.) i Kartagi (397. i 419.) bio priznat kao Sveto Pismo od strane čitave zapadne crkve.

2. Predavanje Biblije

Do pronalaska tiskarskog stroja, u 15. stoljeću, prepisivanje je bilo jedina mogućnost za umnažanje teksta. U Egipćana, Sumerana i Babilonaca umijeće pisanja bilo je poznato već u 3. tisućljeću prije Krista.. Stoga s te strane nema nikakvog prigovora u pogledu ranog nastanka najstarijih dijelova Biblije. Ti, Božjim Duhom nadahnuti spisi, uvijek iznova su vrlo brižno prepisivani i svaki ih je narastaj predavao sljedećem narastaju.

Strahopostovanje prema svetom tekstu Božje riječi s vremenom je u Židova dovelo do uvođenja brojnih pravila kojih se trebalo pridržavati kako bi "prijepis" bio točan. Primjerice, uvijek se iznova brojalo i provjeravalo svako pojedino slovo, javljanje određenih riječi i slično. Tako je sadržaj Starog zavjeta, čiji su najstariji dijelovi nastali prije otprilike tri i pol tisuće godina, vjerodostojno predavan i sačuvan sve do danas. Vise od tri tisuće poznatih starih rukopisa hebrejske Biblije (kao i stari prijevodi na druge jezike) na čudesan se način međusobno podudaraju.

Od Novoga zavjeta do danas sačuvano je otprilike pet i pol tisuća rukopisa i njegovih pojedinih dijelova na grčkom, jeziku izvornika kojim se vise nitko ne koristi. Osim toga postoje brojni stari prijevodi na: sirijskom, koptskom, latinskom (osobito Vulgata) i drugim jezicima. Najstariji germanski prijevod je gotička Biblija biskupa Wulfile iz 4. stoljeća.

Želja mnogih krsćana da imaju sto vise knjiga Novog zavjeta, kao i brzo sirenje krsćanstva u Aziji i Europi, uzroci su nastanka brojnih prijepisa njegovih dijelova kao i cjelokupnih prijevoda. Na taj je način i predavan tekst Novog zavjeta. Brojni novozavjetni rukopisi nisu svi jednako dobri u pogledu kakvoće teksta, no postoji mogućnost da ih se usporedi. Takvim intenzivnim istraživanjem postiglo se da je s gotovo stopostotnom izvjesnosću utvrđen i potvrđen izvornik. No ni jedna tekstualna varijanta ne dovodi u pitanje istinitost Božje poruke u Novom zavjetu.

Kad se samo sjetimo kako su za progonstva krsćana od strane rimskih careva (pod čijom se vladavinom krsćanstvo najvise i sirilo) uvijek iznova unistavane Biblije, onda shvaćamo kakvo je čudo da je Biblija neostećena izdržala sve te napade. Ona je daleko najočuvanija knjiga starine. Od knjige "Galski rat", poznatog djela rimskog diktatora Julija Cezara koje je ovaj napisao oko 50. godine prije Krista, danas je ostalo svega desetak rukopisa iz 9.-10.stoljeća poslije Krista Od toga su samo jos dva ili tri primjerka dobre kakvoće. Ipak, skoro nitko ne sumnja u točnost tih knjiga, dok je u pogledu Biblije to često slučaj.

Biblija je jedna od najstarijih knjiga na svijetu. Vrijeme njezina nastajanja obuhvaća razdoblje od oko 1500. godine prije do oko 100. godine poslije Krista. Najvise je napadana, no ipak i najbolje očuvana knjiga starine. Najžesće je bila kritizirana, no ipak je ostala najrasprostranjenija knjiga na svijetu.

3. Nadahnutost Biblije

Bibliju tvori sezdeset sest knjiga (trideset devet u Starom i dvadeset sedam u Novom zavjetu) a napisalo ju je najmanje četrdeset osoba, koje najčesće ne spominju svoja imena. Ti su pisci potjecali iz različitih razdoblja, kultura, drustvenih položaja i zanimanjâ. Po svjedočanstvu Svetog pisma, ni jedno proročanstvo nikada nije bilo izrečeno voljom nekog čovjeka, nego su proročki pisci Starog zavjeta bili sveti Božji ljudi koje je vodio Sveti Duh (2 Pet 1,21). Ti su proroci bili ljudi koji su stajali pred Bogom i od Njega primili svoja proročanstva. Zatim su pod vodstvom Njegova Duha govorili i zapisivali Božju riječ.

Glede načina nastanka Svetog pisma uvriježen je izraz inspiracija, to jest "nadahnuće". No ne treba držati da se taj pojam odnosi samo na ispunjenje natprirodnom silom. Tada bi takve osobe bile "inspirirane", ali i same odgovorne za ono sto bi napisale. U takvoj predodžbi ne bi bilo mjesta božanskom autoritetu.

Biblija kaže: "Sve je Pismo od Boga dano" (2 Tim 3,16). Umjesto "od Boga dano" može se prevesti i kao: "Bogom nadahnuto" ili: "dano od Božjeg Duha". Sve Pismo, to jest, Biblija kao cjelina, sadrži dakle ono sto je Bog po svojoj volji i po svojim namislima želio napisati ljudima. Duh Božji je ispunjavao pisce, ali im je i predavao ono sto će napisati.

Često se prigovara kako se iz ovoga ne može zaključiti da je Biblija savrsena i nepogresiva Božja riječ. Tobožnje neznanje pisaca, njihova iskrivljena "slika svijeta", itd., također su uključeni u ono sto je napisano. Mnogo toga u Bibliji danas je, sto se tiče znanosti, neodrživo, nedostatno i stoga nevjerodostojno. No ako se odstrane ti ljudski elementi, dolazimo do onoga sto jest istinska Božja riječ, do onoga sto posjeduje autoritet "inspiracije". No ako se na taj način raspravlja o Božjoj riječi, onda je zapravo ljudski razum taj koji prosuđuje i donosi sud o njoj. Tome se protivi sljedeća izreka iz same Biblije: "Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; ostrija od svakog dvosjeklog mača pa prodire do rastavljanja duse i duha, zglobova i moždine te prosuđuje misli i nakane srca. I nema stvorenje njemu skrivena, naprotiv, sve je golo i raskriveno očima Onoga komu moramo dati račun" (Heb 4,12-13).

Prema jednom drugom shvaćanju čak i nema nikakve razlike između nadahnutih i nenadahnutih dijelova Biblije. Po tome shvaćanju Biblija izvjesćuje o davnim Božjim otkrivenjima ljudima u njihovim tadasnjim okolnostima. Kad se, dakle, suvremeni čovjek nađe u sličnim okolnostima te čita Bibliju, ona mu postaje Božja riječ i govori mu u njegovoj osobnoj situaciji. Tako bi čovjek, čitajući nesavrsenu Bibliju, trebao u svom iskustvu vjere prepoznati Božji glas. No u tom su slučaju njegovi osjećaji ili dusevno stanje u kojem se nalazi ono sto prosuđuje sto jest a sto nije Božja riječ.

Biblija, međutim, daje jasan odgovor na navedena ljudska objasnjenja i ograničavanja. Apostol Pavao, pisući im svoje prvo pismo, podsjeća Korinćane da im nije navijestio Evanđelje s "uzvisenim riječima" ili "s mudrosću". Njegovo propovijedanje nije bilo u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u dokazivanju Duha i sile kako se njihova vjera ne bi temeljila na ljudskoj mudrosti, nego na Božjoj sili (1 Kor 2,1-5). Pavao zatim pise da je to sto sada objavljuje dotad bila božanska tajna. Nitko nikada nije vidio, ni čuo ni pomislio na ono sto je Bog u svojoj mudrosti naumio, a sada i objavio. Samo Sveti Duh, koji je i sâm Bog, mogao je objaviti te vječne božanske stvari, i samo On može vjerniku podariti razumijevanje istih. Stoga Pavao izjavljuje nesto osobito važno: "To i govorimo - ne riječima naučenim od ljudske mudrosti, nego naučenim od Duha Svetog" (1 Kor 2,13). Ovdje Pavao jasno govori da je Sveti Duh Božjim slugama dao riječi koje tvore spasonosnu poruku Novog zavjeta.

Pritom možemo čvrsto držati tri važne biblijske činjenice:

a.) Proročki pisci Starog zavjeta bili su sveti Božji ljudi pokretani Svetim Duhom (2 Pet 1,21). I Petar je bio ispunjen Svetim Duhom kao i Pavao (Dj 4,8; 9,17; 13,9). Neće biti pretjerano zaključimo li da svi pisci Biblije bili sveti Božji ljudi koje je pokretao Božji Sveti Duh.

b.) "Sve Pismo je od Boga dano" (2 Tim 3,16). Riječ "pismo" (grč. graphe) pojavljuje se u Novom zavjetu vise od pedeset puta. Pritom se uvijek misli isključivo na pisanu Božju riječ, to jest, Stari zavjet. No ista je riječ dvaput primijenjena i za Novi zavjet, koji je tada tek nastajao. Jednom Pavao riječima: "Pismo govori" navodi Ponovljeni zakon 25,4 kao i Lukino evanđelje 10,7; drugi put Petar spominje Pavlova pisma, nazivajući pritom Stari zavjet "ostalim Pismima" (2 Pet 3,16). Riječi: "Sve je Pismo od Boga dano", potvrđuju dakle božanski izvor čitavog Svetog pisma - Starog i Novog zavjeta.

c.) Po 1. Korinćanima 2,13 i riječi Biblije nadahnute su Svetim Duhom. Zato možemo govoriti o doslovnom (verbalnom) nadahnuću Božje riječi. Sama Biblija svjedoči da je svaka riječ u njoj predana od Duha Božjega. Sâm Gospodin Isus spominje najmanji dio riječi i najmanji slovni znak grčke i hebrejske abecede. U Mateju 5,17-18 On kaže: " Nemojte misliti da sam dosao ukinuti Zakon, ili Proroke. Nisam ih dosao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam: dok ne prođe nebo i zemlja, ni jedna crtica neće nestati iz Zakona, dok se sve ne ispuni."

4. Razumijevanje Biblije

U 1.Korinćanima 1,18 apostol Pavao pise: "Jer je propovijedanje o križu ludost onima koji propadaju, a nama koji smo spaseni sila je Božja." Jos je jasniji u drugom poglavlju: "Naravan čovjek ne prima ono sto je od Duha Božjega, ludost mu je i ne može spoznati jer treba na duhovan način prosuđivati" (1 Kor 2,14). Usprkos svoj svojoj darovitosti i sposobnostima, čovjek je po naravi nesposoban razumjeti Božju riječ.

Sve dok čovjek misli da Boga nema, nad njim visi Božja presuda, koja glasi: bezumniče! Jer: "Bezumnik reče u svom srcu: nema Boga!" (Ps 14,1; 53,1). Zbog toga čovjek nije ni sposoban ni ovlasten prosuđivati Božju riječ. Zapravo bi trebalo biti obrnuto: "Živa je, uistinu, riječ Božja i djelotvorna; ostrija od svakog dvosjeklog mača pa prodire do rastavljanja duse i duha, zglobova i moždine te prosuđuje misli i nakane srca. I nema stvorenja njemu sakrivena, naprotiv, sve je golo i raskriveno očima Onoga komu moramo dati račun" (Heb 4,12.13). Samo će onaj tko uz ovaj preduvjet pristupa svetoj Božjoj riječi, prigodom čitanja primiti istinski blagoslov.

Kronologija Starog zavjeta

Svatko tko se bavi kronologijom Biblije, osobito kronologijom Starog zavjeta, utvrdit će da se proračuni znatno razlikuju od stručnjaka do stručnjaka. Važniji datumi novije povijesti Izraela općenito su priznati, no sto se zadire dublje u povijest sve su veća odstupanja u pogledu pojedinih godina.

Tako su, na primjer, povijesnim činjenicama potvrđeni podaci o zauzeću Samarije od strane Asirca Sargona (722. godine prije Krista) i razorenju Jeruzalema od strane Nabukodonozora. (586. prije Krista). No ni tu se brojke potpuno ne podudaraju. Umjesto 722. godine neki uzimaju 723. ili 721.; umjesto 586. godine u povijesnim knjigama spominje se i 587. ili čak 588. godina.

Istražuje li se povijest izraelskog naroda jos dublje u proslost, sve tamo do razdoblja sudaca, Mojsija i praotaca, odstupanja u pogledu godina sve su veća. Neki čitatelji Biblije možda to ni ne uočavaju. Smatraju da Stari zavjet sadrži dovoljno podataka o godinama, od kojih se s lakoćom može izraditi pravilan kronoloski popis. Ako je to i vase misljenje, pokusajte poći od spomenutog podatka o unistenju judejskog i izraelskog kraljevstva. Pomoću Knjige o Kraljevima i Knjige Ljetopisa pokusajte odrediti vrijeme trajanja vladavinâ pojedinih kraljeva, te na osnovu toga pokusajte utvrditi godinu podijele kraljevstva (931., 930. prije Krista)! Utvrdit ćete da se već pri određivanju kronologije naoko dobro preglednih razdoblja javljaju brojna pitanja. Sto dublje zadiremo u proslost, javlja se sve vise problema.

Onaj tko se želi baviti kronologijom Starog zavjeta mora biti svjestan da postoje različiti čimbenici koje je neophodno poznavati želimo li se smisleno baviti biblijskim datumima. Svakako, nase je polaziste da su brojke koje su nam predane u Bibliji nadahnute Božjim Duhom i stoga točne. Zbog toga si one, shvati li ih se ispravno, ne mogu međusobno proturječiti. No navest ću neke poteskoće koje valja uzeti u obzir:

1. Pri određivanju koliko su godina trajala neka dulja razdoblja, početak računanja nije uvijek jednoznačno određen. Prema Knjizi Izlaska 12,40 Izraelci su u Egiptu boravili 430 godina, dok u Galaćanima 3,17 isti broj godina označava razdoblje između potvrđivanja zavjeta Abrahamu i davanja Zakona na Sinaju. Je li u ovu brojku uključeno i razdoblje patrijarhâ, kako misle neki, ili se ona - sto je vjerojatnije - odnosi samo na boravak dvanaest Izraelovih plemena u Egiptu?

2. U starini je postojalo vise načina za izračunavanje godinâ vladavine nekog vladara. U nekom slučaju ubrajale bi se sve godine od trenutka kad je zauzeo prijestolje, dok bi se u drugom slučaju (takozvano "babilonsko brojenje") izostavljala prva godina, nazvana "godinom zauzimanja prijestolja" (usp. Dn 1,1 s Jer 25,1).

3. Nadalje, danas je gotovo nerjesivo pitanje jesu li se mjeseci prekinutih godina (npr., prigodom nasljeđivanja prijestolja ili prije smrti vladara, odnosno prigodom rođenja potomka) računali kao pune godine ili nisu.

Dakle, želja da se utvrdi biblijska kronologija bez ikakvih "pukotina" nailazi na neke poteskoće. Stoga nije lako odgovoriti na pitanje jesu li nam biblijska rodoslovlja i podaci o godinama uopće predani u svrhu izračunavanja. Time uopće nije dovedeno u pitanje doslovno nadahnuće Biblije; jer ako je Božja riječ nadahnuta Svetim Duhom, onda to vrijedi i za brojevne podatke. Stoga pitanje nije jesu li točni brojevi koje imamo, nego jesu li potpuni. Uzmemo li u obzir spomenute poteskoće, nameće nam se zaključak da svojim znanjem nismo u stanju na osnovu Božje riječi utvrditi savrsenu kronologiju čovječanstva.¹

Usprkos tome, bilo je mnogo pokusaja određivanja tog "obiteljskog stabla" čovječanstva, i to sve unazad do Adama. Među najpoznatijim kronologijama jest ona engleskog biskupa Ushera (1580.-1656.), po čijem se uvjerenju stvaranje Adama zbilo godine 4175. prije Krista. Druge pretpostavke kada se zbio taj događaj jesu: 4220., 4046. i 4004. godine prije Krista, itd. S druge pak su strane arheolozi, koji su glede nastanka čovjeka prihvatili teoriju evolucije i ne priznaju doslovno nadahnuće Biblije. Za njih je sve sto je opisano u Knjizi Postanka samo mit i legenda; navedeni brojevi za njih imaju samo simboličko značenje. Dok su "biblijski kronolozi" izračunali da rođenje patrijarha Abrahama pada u 2212., 2038. ili 1996. godinu prije Krista, biblijski ga kritičari (ako uopće priznaju Abrahama kao stvarnu osobu) smjestaju u 15.-14. stoljeće prije Krista.

Posljednjih sto pedeset godina, zahvaljujući arheoloskim otkrićima kao i mogućnosti čitanja klinastog pisma i hijeroglifa, znatno je prosirena spoznaja o starini. Pritom je tu i tamo utvrđena i povezanost s Biblijom. Valja spomenuti da ni jedan dosadasnji arheoloski pronalazak ne proturječi biblijskim podacima. Naprotiv, arheologija je do sada samo potvrdila preciznost podataka iz Božje riječi, dok je istodobno potpuno obezvrijedila i pokopala pojedine teorije protivne podacima iz Biblije,.

Sto se tiče Novog zavjeta, s velikom točnosću možemo vremenski smjestiti sve vladare spomenute u njemu (careve Augusta, Tiberija i Klaudija, kao i upravitelje rimskih provincija). Slično vrijedi i za posljednju epohu Starog zavjeta, to jest, razdoblje vladavine Grčke, Perzije, Babilona i Asirije. Tu se međusobno podudaraju kazaljka svjetske povijesti i kazaljka biblijske kronologije. Teskoće se javljaju tek u pogledu razdoblja prije 1000. godine prije Krista.

Prije podjele izraelskog kraljevstva, 931./930. godine prije Krista, kralj Salomon vladao je četrdeset godina. U četvrtoj godini svoje vladavine, dakle 967./966. prije Krista, postavio je temelj za gradnju hrama u Jeruzalemu. Ta je godina bila 480. godina po izlasku Izraela iz Egipta (1 Kr 6,1), koji se po tome zbio 1446. godine prije Krista. S time je u skladu podatak da je Izrael u doba suca Jiftaha već tri stotine godina bio naseljen s one strane Jordana (Su 11,26). Razdoblje od "oko 450 godina", spomenuto u Djelima apostolskim 13,18-20, najvjerojatnije se odnosi na razdoblje od izlaska iz Egipta (1446. godine prije Krista) do Davidova kraljevanja (oko 1000. godine prije Krista). I ostali vremenski podaci o razdoblju sudaca (koji se zapravo ne mogu jednostavno samo zbrojiti), kao i podaci iz egipatske povijesti, potvrđuju raniji datum izlaska Izraela iz Egipta, to jest, oko 1446. godine prije Krista. Ako prihvatimo "kasnije datira- nje" izlaska (oko 1290. godine prije Krista), kako se to obično naziva u povijesnim knjigama i knjigama s biblijskom tematikom, preostaje nam premalo vremena za razdoblje sudaca.

Misljenja u pogledu trajanja boravka izraelskog naroda u Egiptu razlikuju se čak i među Bibliji odanim istražiteljima Svetog pisma. Uzrok tome ponajprije su različiti povijesni podaci, jer o njihovu značenju i redoslijedu ne postoji uvijek jedinstveno misljenje.

Po Knjizi Izlaska 12,40 boravak djece Izraelove u Egiptu iznosio je 430 godina. Tu se uklapa i podatak od 400 godina kod Abrahama (Post 15,13) te Stjepana (Dj 7,6). Spomenutih 430 godina (u Gal 3,17) od potvrđivanja zavjeta Abrahamu pa sve do davanja Zakona ne mogu se brojati od uspostavljanja zavjeta s Abrahamom, nego od Jahvina posljednjeg potvrđivanja Jakovu (Postanak 46,2-4). Osim toga, gotovo je nemoguće da u razdoblju kraćem od 400 godina, mala skupina od 70 osoba izraste u snažan narod od preko dva milijuna ljudi.

Kad je dosao u Egipat (1876. godine prije Krista), Jakovu je bilo 130 godina (Post 47,9). Time je razdoblje patrijarhâ vremenski čvrsto vezano uz izlazak iz Egipta. Po tome je Jakov rođen 2006., Izak 2066., a Abraham 2166. godine prije Krista.

U izračunavanju točne godine Abrahamova rođenja na osnovu biblijskih podataka, zbog već spomenutih razloga treba biti krajnje oprezan. Rezultati ovakvih izračunavanja ponesto se razlikuju. S druge strane, rezultati arheoloskih istraživanja jednim dijelom znatno odstupaju od ovih kronologija. Danas je gotovo nemoguće dati potpuno zadovoljavajući odgovor na neka od pitanja koja proizlaze iz tih činjenica.

Kronologija pet Mojsijevih knjiga

Abrahamovo rođenje: 2166. prije Krista (Post 21,5; 25,7)

Njegov put u Kanaan : 2091. prije Krista (Post 12,4)

Izakovo rođenje : 2066. prije Krista (Post 21,5)

Jakovljevo rođenje: 2006. prije Krista (Post 25,26)

Abrahamova smrt: 1991. prije Krista (Post 25,7)

Josipovo rođenje: 1915. prije Krista (Post 30,22-24)

Izakova smrt: 1886. prije Krista (Post 35,28)

Josip pred faraonom: 1885. prije Krista (Post 41,46)

Jakov dolazi u Egipat: 1876. prije Krista (Post 47,9)

Jakovljeva smrt: 1859. prije Krista (Post 47,28)

Josipova smrt: 1805. prije Krista (Post 50,26)

Mojsijevo rođenje: 1526. prije Krista (Pnz 34,7)

Mojsije u Midjanu: 1486. prije Krista (Dj 7,23)

Izrael izlazi iz Egipta: : 1446. prije Krista (Izl 12,40; Dj 7,30)

Mojsijeva smrt: Izrael ulazi u Kanaan 1406. prije Krista (Pnz 34,7; 1 Kr 6,1)

Polazna točka ovog pregleda jest godina gradnje Hrama, a to je 966. prije Krista. Prema 1. Kraljevima 6,1 izlazak iz Egipta zbio se 1446. godine prije Krista, a prema Knjizi Izlaska 12,40, Jakov je sa 130 godina, 1876. prije Krista, dosao u Egipat (usp. Postanak 47,1.9).

1. knjiga Mojsijeva - Postanak (Genesis)

50 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Prema drevnoj predaji Mojsije nije napisao samo Knjigu Postanka nego i čitav Pentateuh - Petoknjižje (od grčkog pente: "pet" i teuhos: "ono u sto se pohranjuju svitci", sto je izvedenica za označavanje pet knjiga Mojsijevih). U događajima koji se spominju od njegove druge do pete knjige, Mojsije je bio očevidac, a dijelom i glavni lik. U pisanju svoje prve knjige mogao se oslanjati isključivo na Božja otkrivenja (npr. u izvjestaju o stvaranju svijeta iznesenog u Knjizi Postanka 1 - 2) ili možda na neke dokumente iz razdoblja patrijarhâ (npr. rodoslovlja, usp. Post 5,10-11 i 36). Sve sto je napisao, Mojsije je pisao pod vodstvom Svetog Duha Božjega. Budući da je bio prorok, riječi iz 2. Petrove 1,21 odnose se i na njega: "Nego su Duhom Svetim poneseni sveti ljudi od Boga govorili".

Mojsije je živio u razdoblju od 1500.-1400. godine prije Krista. U to doba u Egiptu je postojalo visoko razvijeno pismo, hijeroglifi, čiji nastanak seže unatrag do trećeg tisućljeća prije Krista. Sumersko slikovno pismo i asirsko-babilonsko klinasto pismo stari su otprilike kao i hijeroglifi.

Akadsko-sumerske i asirsko-babilonske "mitove o stvaranju i velikom potopu" (primjerice, Ep o Gilgamesu) uvijek se uspoređivalo s odgovarajućim izvjestajima iz Biblije i smatralo njihovim pretečama. No u njima iznesena ljudska poezija prožeta likovima svakojakih božanstava, u opreci je s jednostavnom i jasnom riječju Svetog pisma. To pjesnistvo, međutim, pokazuje da je među poganskim narodima preostalo samo blijedo sjećanje na početne događaje u povijesti svijeta, sto su oni s malo maste i pod utjecajem idolopoklonstva i zapisali. Stovanje zmije, koje je bilo rasprostranjeno u mnogim idolopokloničkim kultovima diljem svijeta a ponegdje jos i danas, također je dokaz da je Sotoni uspjelo odvratiti ljude od obožavanja jedinog pravog Boga i odvući ih za sobom (usp. Knjiga Postanka 3,1; Otkrivenje 12,9).

Predaja po kojoj je Mojsije pisac pet knjiga koje se nazivaju po njemu potvrđena je u samoj Božjoj riječi. Naziv "Zakon" ne odnosi se samo na zapovijedi koje je Mojsije dobio od Boga na Sinaju, nego u Starom zavjetu često označava svih pet Mojsijevih knjiga nazvanih Tora, to jest, prvi dio Starog zavjeta (vidi str. 7). Usporedi: Josua 1,7; 8,31; Suci 3,4; 1. Kraljevima 2,3; 2. Ljetopisa 23,8; Ezra 3,2; Nehemija 8,1; Daniel 9,11; Malahija 4,4).

U evanđeljima sâm Gospodin Isus potvrđuje Mojsijevo autorstvo prvih pet knjiga Starog zavjeta (Luka 24,27 i 44; Ivan 5,46-47). I apostol Pavao, koji mnogo govori o Božjem zakonu, često ga naziva "Mojsijevim zakonom" (Rim 10,5; 1 Kor 9,9; Heb 10,28).

Da izraz "Zakon" ili "Mojsijev zakon" uključuje i prvu Mojsijevu knjigu, Postanak, jasno je iz sljedećih navoda Novog zavjeta: 1. Korinćanima 14,34 može se odnositi jedino na božanski poredak pri stvaranju iznesen u Postanku 2,18 i 3,6, jer u Zakonu sa Sinaja nema izričite zapovijedi o podložnosti žene; u Galaćanima 4,21 Pavao navodi povijest Ismaela i Izaka (Post 16 i 21). U oba slučaja riječ je o Božjem Zakonu.

2. Svrha pisanja

Prva knjiga Mojsijeva (Genesis: "početak", "postanak") jest doista knjiga početaka. Ona na neki način sadrži "zametak" Božjeg postupanja sa svijetom i načela Božjeg odnosa s ljudima, a tipoloski (slikovito) unaprijed nagovijesta sva kasnija Božja otkrivenja.

Prva Mojsijeva knjiga opisuje stvaranje svijeta, pad prvih ljudi u grijeh kao i posljedice tog pada. No uz to sto opisuje prokletstvo, ona istodobno po prvi put jasno ukazuje na Izbavitelja. Osim toga, u njoj vidimo Božju pravednost u osudi koju donosi veliki potop, dok kod Abrahama vidimo prihvaćanje milosti i život po vjeri. U Izaku i njegovoj povijesti vidimo očevog ljubljenog sina koji je morao biti žrtvovan, a u povijesti Josipa i njegove braće sav put Izraela s njegovim Mesijom. U životopisima Abrahama, Izaka i Jakova također nam je prikazan osobni život vjere. Sator nam prikazuje vjernika kao stranca i prolaznika na ovom svijetu, koji ovdje nema stalnoga grada nego očekuje onaj budući. Žrtvenik pak je prikaz zajednistva s jedinim pravim Bogom i stovanja koje On zahtijeva.

3. Osobitosti

a. Božja imena

Ne samo u Knjizi Postanka, prvoj Mojsijevoj knjizi, nego i u čitavom Starom zavjetu uglavnom se pojavljuju dva Božja imena: Bog (hebr. Elohim) i Jahve (hebr. JHWH: Vječni ili Vječno postojeći; možda se izgovaralo i kao "Jehova"). Oba ta imena niposto ne ukazuju, kao sto to mnogi kritičari misle, da su tu knjigu pisali različiti pisci ili da je nastala tako da su razni izvjestaji kasnije prerađeni i spojeni u jednu cjelinu, već su ona dokaz božanskog nadahnuća Svetog pisma. Na svim mjestima gdje treba doći do izražaja svemoć Stvoritelja, stoji imenica Bog. No kad se On u milosti obraća ljudima, naziva se Jahve. Tako u Postanku 7,16 gdje pise o Noinu ulasku u arku stoji: ". kako je Bog naredio Noi. Onda Jahve zatvori za njim vrata".

b. "Toledoth"

Izvjesna podjela prve Mojsijeve knjige dana je na taj način sto hebrejska riječ toledoth (rodoslovlje, povijest) dolazi na kraju, ili pak u uvodu, nekog izvjestaja. Ovakvi uobičajeni podaci poznati su i u nekim drugim zemljama Bliskog Istoka i nalazimo ih zapisane na pločama pisanim klinastim pismom. Riječ toledoth pojavljuje se u sljedećim stihovima:

1. Postanak 2,4: To je postanak neba i zemlje

2. Postanak 5,1: Ovo je povijest Adamova roda

3. Postanak 6,9: Ovo je povijest Noina

4. Postanak 10,1: Ovo je povijest Noinih sinova

5. Postanak 11,10: Ovo su potomci Semovi

6. Postanak 11,27: Ovo je povijest Terahova

7. Postanak 25,12: Ovo je povijest ... Ismaela

8. Postanak 25,19: Ovo je povijest ... Izaka

9. Postanak 36,1: Ovo su potomci Ezava

10. Postanak 36,9: Ovo je ... potomstvo Ezava

11. Postanak 37,2: Ovo je povijest Jakovljeva

c. Sedam životopisa

Prva Mojsijeva knjiga donosi životopise sedmorice vjernih muskaraca: Adama, Henoka, Noe, Abrahama, Izaka, Jakova i Josipa. Podjela te knjige mogla bi se napraviti i po njima.

4. Pregled sadržaja*

I. Postanak (1. Mojsijeva) 1 - 11: Prapovijest

1. Post 1 - 5: Od stvaranja do Potopa

a. Post 1,1 - 2,25: Stvaranje

Post 1: Sest dana stvaranja (opći izvjestaj)

Post 2: Stvaranje čovjeka (posebni izvjestaj)

b. Post 3,1 - 4,7: Pad u grijeh i njegove posljedice (Rimljanima 5,12)

Post 3: Kusnja, pad, osuda i milost

Post 4,1-7: Kain i Abel: prva žrtva (prinos), prvo ubojstvo i prvi grad

c. Post 4,8 - 5,32: Kain i Set: dva Adamova potomka (1 Kor 15,46)

2. Post 6 - 11: Od Noe do Abrahama

a. Post 6,1 - 8,14: Potop

Post 6: Gradnja arke (korablje)
(Mt 24,38-39; 2 Pet 3,3-10)

Post 7: Potop: osuda i spasenje

Post 8,1-14: Svrsetak Potopa

b. Post 8,15 - 10,32: Noa i njegovi potomci

Post 8,15-22: Noa na "novoj" Zemlji

Post 9: Uspostava vlasti i Noin pad

Post 10: Popis naroda: potomci Jafeta, Sema i Hama

c. Post 11,1-26: Gradnja babilonske kule

* Pregled sadržaja 1. Knjige Mojsijeve znatno je iscrpniji negoli u ostalih knjiga, jer je osmisljen da posluži kao uzorak.

II. Postanak (1. Mojsijeva) 12 - 50: Povijest patrijarhâ

1. Post 12,1 - 21,34: Abraham, otac vjernikâ (Rim 4)

a. Post 12,1 - 14,24: Abramov poziv i očitovani život vjere

Post 12: Abram vjerom odlazi u Kanaan i zakazuje u Egiptu

Post 13: Lotov izbor i Abramov dio

Post 14: Abram spasava Lota i susreće Melkisedeka (Heb 7,1)

b. Post 15,1 - 21,34: Abrahamovi doživljaji s Bogom

Post 15: Obećanje sina i udjela u bastini

Post 16: Hagara i Ismael: Zakon i tijelo (Gal 4, 21 - 31)

Post 17: Obnavljanje obećanja i uvođenje obrezanja; promjena imena (Abram u Abraham i Saraja u Sara)

Post 18: Zajednistvo sa Bogom i zastupnička molitva za Sodomu

Post 19: Unistenje Sodome i Gomore; Lotovo spasavanje; začeće Moaba i Amona

Post 20: Abrahamovo zakazivanje pred Abimelekom

Post 21: Rođenje Izaka, odvojenje od Hagare i Ismaela

2. Post 22,1 - 26,33: Izak, sin obećanja

a. Post 22,1 - 25,18: Abraham i Izak: proročki pregled

Post 22: Žrtvovanje Izaka (Rim 8,32): Kristova smrt

Post 23: Sarina smrt i pogreb: privremeno odbacivanje Izraela

Post 24: Izak se ženi Rebekom: poziv zaručnice

Post 25,1-18: Abrahamov novi brak i Izakova bastina: Milenij

b. Post 25,19-34: Izakovi sinovi Ezav i Jakov: izbor milosti (Rim 9,6-14)

c. Post 26,1-33: Izak u zemlji Filistejaca: njegov pad i blagoslov

3. Post 26,34-37: Jakov/Izrael ili duhovna izobrazba

a. Post 26,34 - 28,22: Ezav i Jakov

Post 26,34-35: Ezavove žene

Post 27: Jakov prijevarom dobiva blagoslov

Post 28: Jakovljev bijeg u Mezopotamiju

b. Post 29,1 - 31,55: Jakov kod Labana

Post 29: Jakov se ženi Leom i Rahelom

Post 30: Jakovljevi sinovi

Post 31: Jakovljev povratak u Kanaan

c. Post 32,1 - 37,1: Jakov u Kanaanu

Post 32 : Jakovljeva borba s Bogom i novo ime (Izrael)

Post 33: Jakovljev susret s Ezavom

Post 34: Dina i Sihem

Post 35: Jakovljev odlazak u Betel; rođenje Benjamina i Rahelina smrt

Post 36,1 - 37,: Ezav i njegovi potomci; zaključna riječ

4. Post 37,2 - 50,26: Josip kao slika odbačenog i proslavljenog Krista

a. Post 37,2-36: Josipovi snovi i zatočenistvo u Egiptu

b. Post 38,1-30: Juda i Tamara

c. Post 39,1 - 41,57: Josipovo poniženje i uzvisenje

Post 39: Josip i Putifarova žena

Post 40: Josip tumači snove faraonovim slugama

Post 41: Faraonovi snovi i Josipovo oslobođenje

d. Post 42,1 - 47,31: Sedam godina gladi

Post 42: Josipova braća u Egiptu

Post 43: Josipova braća drugi put u Egiptu

Post 44: Savjest braće uznemirena

Post 45: Josip se otkriva braći

Post 46: Jakov dolazi u Egipat

Post 47: Jakov blagoslivlja faraona; Josip "spasitelj svijeta"

e. Post 48,1 - 50,26: Jakovljev i Josipov svrsetak

Post 48: Jakov blagoslivlja Efraima i Manasea

Post 49: Jakov blagoslivlja svojih dvanaest sinova i umire

Post 50: Jakovljev pogreb i Josipova smrt: nada u bastinu

2. knjiga Mojsijeva - Izlazak (Exodus)

40 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Za 2. Mojsijevu vrijedi ono sto je već rečeno za njegovu prvu knjigu. No dok je u svojoj prvoj knjizi Mojsije ovisio o božanskim otkrivenjima i, vjerojatno, o predajama svojih predaka, događaje od druge do pete knjige najvećim je dijelom mogao napisati po viđenju i vlastitom iskustvu - pod vodstvom Svetog Duha (usporedi 2 Moj 17,14; 5 Moj 31,22.24).

U Novom zavjetu Mojsije je vise puta spomenut kao pisac 2. Mojsijeve (npr. Lk 20,37; Mk 7,10). Valja imati na umu da je između događaja opisanih pri svrsetku prve i na početku druge Mojsijeve knjige proslo razdoblje od skoro tri stotine godina.

2. Svrha pisanja

U 2. knjizi Mojsijevoj (Exodus: "izlazak") nije vise opisano Božje postupanje samo s čovjekom kao pojedincem. U toj knjizi upoznajemo Božji izbavljeni narod. Opisan nam je nastanak i oslobođenje Izraela, Božjeg zemaljskog naroda, kojeg Jahve oslobađa iz ropstva u Egiptu te ga vodi prema Obećanoj zemlji - Kanaanu. Stoga je 2. Knjiga Mojsijeva knjiga izbavljenja, čija su temeljna obilježja blagdan Pashe i prolazak kroz isuseno Crveno more (vidi objasnjenje u 1 Kor 5,7; 10,1 i 2).

Po izlasku iz Egipta narod Izraela od Jahve dobiva Zakon te na Njegovu zapovijed podiže Sator sastanka. Time su bili uspostavljeni novi odnosi naroda s Jahvom:

- Bog otada prebiva usred svog naroda

- Izrael je mogao pristupati Bogu i prinositi mu stovanje (žrtve)

- tipoloski (u predslici) bila je otkrivena Kristova slava

S 2. knjigom Mojsijevom mogle bi se usporediti poslanice Rimljanima i Galaćanima, koje govore o izbavljenju i odnosu krsćanâ prema Zakonu.

3. Osobitosti

a. Tipologija

Mojsijeva druga knjiga osobito je bogata slikovitim poukama. Važno je znati slijedeće: Egipat je simbol sadasnjeg svijeta (Gal 1,4), isuseno Crveno more prikaz je smrti i Kristova uskrsnuća te smrti starog čovjeka s Kristom (Rim 6,6). Putovanje pusti- njom opis je ovozemaljskih okolnosti u kojima bi trebali biti očuvani oni koji su izbavljeni vjerom (Iv 17,14-15).

b. Datiranje izlaska iz Egipta

Većina danasnjih stručnjaka za tu temu izlazak Izraela smjesta u 13. stoljeće prije Krista, to jest, u doba vladavine 19. Dinastije (od Ramzesa I. do Merneptaha, za čije se vladavine prvi put u Egiptu spominje ime Izrael). Ovo "kasnije datiranje" ostavlja premalo vremena za razdoblje zauzimanja zemlje Kanaan i razdoblje sudaca. Čak bi i pojedini povijesni podaci u Bibliji (npr. Su 11,26; 1 Kr 6,1; Dj 13,20) time bili nevjerodostojni. Ako pak se ti biblijski podaci uzmu u obzir kao osnova, tada dolazimo do toga da se izlazak zbio otprilike 1446. godine prije Krista

4. Pregled sadržaja

I. Izlazak (2. Mojsijeva) 1 - 13: Izrael u Egiptu

Izl 1: Potlačenost Izraela

Izl 2: Mojsijevo rođenje, odgoj i bijeg u Midjan

Izl 3: Bog se objavljuje Mojsiju na Horebu kao Jahve

Izl 4: Božji nalog Mojsiju

Izl 5: Mojsijev razgovor s faraonom

Izl 6: Bog hrabri Mojsija; faraon otvrdnjuje

Izl 7: 1. zlo: voda pretvorena u krv

Izl 8: 2. zlo: žabe; 3. zlo: komarci; 4. zlo: obadi

Izl 9: 5. zlo: pomor stoke; 6. zlo: čirevi; Bog otvrdnjuje srce faraonu; 7. zlo: tuča

Izl 10: 8. zlo: skakavci; 9. zlo: tama

Izl 11: Najava 10. zla i izlaska Izraela

Izl 12: Ustanova Pashe i smrt egipatskih prvorođenaca

Izl 13: Posvećenje izraelskih prvorođenaca i početak izlaska iz Egipta

II. Izlazak (2. Mojsijeva) 14 - 18: Izrael putuje do Sinaja

Izl 14: Jahve spasava Izraela tako da ga provodi kroz Crveno more

Izl 15: Pjesma izbavljenja

Izl 16: Mana (Iv 6,31-59)

Izl 17: Voda iz pećine (1 Kor 10,4); boj protiv Amalečana

Izl 18: Jitrov savjet Mojsiju

III. Izlazak (2. Mojsijeva) 19 - 24: Predavanje Zakona i sklapanje Saveza na Sinaju

Izl 19: Jahvin Savez s Izraelom

Izl 20: Deset zapovijedi

Izl 21: Zakon: osobna prava

Izl 22: Zakon: prava vlasnistva

Izl 23: Zakon: prava u drustvenom i vjerskom životu

Izl 24: Sklapanje saveza

IV. Izlazak (2. Mojsijeva) 25 - 31: Pravila o Svetistu i svećenstvu

Izl 25: Žrtveni darovi; Kovčeg zavjeta, stol i svijećnjak

Izl 26: Sator sastanka

Izl 27: Žrtvenik za paljenice i dvoriste

Izl 28: Svećenička oprava

Izl 29: Čisćenje svećenika i svakodnevna žrtva paljenica

Izl 30: Zlatni žrtvenik, umivaonik; ulje za pomazanje i miomirisni kâd

Izl 31: Besalel i Oholiab

V. Izlazak (2. Mojsijeva) 32 - 34: Otpad Izraela i Božja milost

Izl 32: Zlatno tele i razbijene ploče Zakona

Izl 33: Mojsije kao posrednik

Izl 34: Novi zakon

VI. Izlazak (2. Mojsijeva) 35 - 40: Izgradnja Svetista

Izl 35: Dragovoljni prinosi

Izl 36: Gradnja Satora sastanka (Prebivalista)

Izl 37: Zavjetni kovčeg, stol, svijećnjak i zlatni žrtvenik

Izl 38: Žrtvenik za žrtve paljenice i dvoriste

Izl 39: Svećenička oprava

Izl 40: Podizanje satora kao Jahvina prebivalista

Sator sastanka (Prebivaliste)

1. Ulaz u dvoriste

2. Dvoriste (Izl 27,9-19)

3. Žrtvenik za paljenice (Izl 27,1-8)

4. Umivaonik (Izl 30,17-21)

5. Svetinja (Izl 26)

6. Najsvetije - Svetinja nad svetinjama (Izl 26)

7. Zlatni svijećnjak (Izl 25,31-40; 27,20-21)

8. Stol za prinesene kruhove (Izl 25,23-30)

9. Zlatni žrtvenik (Izl 30,1-10)

10. Zavjetni kovčeg s Pomirilistem (Izl 25,10-22)

3. knjiga Mojsijeva - Levitski zakon (Leviticus)

27 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Treća Mojsijeva knjiga počinje riječima: "Zovnu Jahve Mojsija te mu iz Satora sastanka reče". Te uvodne riječi pojavljuju se vise od trideset pet puta u trećoj Mojsijevoj knjizi. One potvrđuju da je Mojsije osobno primio i zapisao brojna otkrivenja i priopćenja (usp. Pnz 31,9). Bog mu je govorio, kako iz Satora sastanka, tako i s brda Sinaja (vidi pogl. 25,1). Tako je Mojsije mogao sve zapisati i saopćiti narodu Izraela. (usp. Js 1,7-8).

Gospodin Isus je činjenicu o Mojsijevu autorstvu 3. Knjige Mojsijeve potvrdio u Mateju 8,4 (usp. Lev 13,49; 14,2-32).

2. Svrha pisanja

Treća knjiga Mojsijeva (Leviticus: Levitska knjiga) knjiga je zajednistva. U Drugoj knjizi Mojsijevoj Bog je spasio svoj narod i s njim se povezao. U trećoj knjizi Mojsijevoj prikazana su načela približavanja Bogu. Stoga ovdje Jahve u većini slučajeva govori iz Satora sastanka (pogl. 1,1).

U prvih sedam poglavlja spominju se žrtve koje je izraelski narod trebao prinositi Bogu. One su izraz zajednistva u stovanju, a temelje se na pomirenju. U poglavljima 8-10 slijedi postavljanje svećenika, koji su bili posrednici tog zajednistva. Smetnje zajednistvu obrađene su u poglavljima 11-15. Srediste knjige je veliki Dan pomirenja spomenut u 16. poglavlju, koji je u poslanici Hebrejima (pogl. 9 - 10) opisan kao predslika jednom zauvijek prinesene Kristove žrtve.

Odredbe o čistoći Izraelaca slijede u poglavljima 17 - 22. U 23. poglavlju opisano je sedam izraelskih blagdana, koji imaju duhovni i proročki značaj. Konačno slijede propisi o Satoru sastanka, primjeni kaznenog zakona te o subotnoj i jubilejskoj godini, sve s proročkim značenjem (pogl. 24-26). Sama knjiga zavrsava dodatkom o zavjetovanju i predmetima posvećenim Bogu (pogl. 27).

Trećoj Mojsijevoj knjizi u Novom zavjetu odgovara poslanica Hebrejima; i njezina je tema približavanje čovjeka Bogu.

3. Osobitosti

Žrtve

Mnogim je čitateljima Biblije tesko shvatljiv starozavjetni sustav prinosenja žrtava. No Bog je tu misao predočio već i Adamu i Evi kad ih je odjenuo u odjeću od krzna (Post 3,21). Time im je pokazao da zbog osjećaja krivnje svoju golotinju ne mogu pokriti vlastitim naporima, već samo zastupničkom smrću neke životinje.

U Trećoj knjizi Mojsijevoj Bog svom narodu Izraelu ukazuje na krv žrtvenih životinja, sto je simbol polaganja života kao i jedini način ispastanja za počinjene grijehe (Lev 17,11). Stoga je prinosenje žrtava igralo vrlo značajnu ulogu u narodu Izraela. Treba razlikovati dvije vrste žrtava:

- Jedne su prinosili uvijek iznova u određeno doba. One su slike različitih vidova Kristova djela na križu (primjerice, pashalna žrtva, 1 Kor 5,7 i veliki Dan pomirenja, Heb 9,6-12).

- Bilo je i žrtava koje bi mogao prinositi svaki Izraelac ponaosob - i to dragovoljno - kao paljenicu, prinosnicu ili pomirnicu (Lev 1 - 3) ili pak, ako je sagrijesio, kao naknadnicu i žrtvu za grijeh (Lev 4 - 5). U tome je postojalo svojevrsno stupnjevanje, sto pokazuje da su te žrtve slika osobnog shvaćanja Kristove žrtve. Stoga su i krsćani potaknuti da Bogu prinose duhovne i materijalne žrtve - pa čak i same sebe na žrtvu. Sve je to, međutim, Bogu ugodno samo na osnovu Kristove žrtve (usp. 1 Pet 2,5; Fil 4,18; Rim 12,1).

4. Pregled sadržaja

I. Levitski zakonik (3.Mojsijeva) 1 - 7: Pet vrsta žrtava

Lev 1: Žrtva paljenica (1 Pet 2,5)

Lev 2: Žrtva prinosnica

Lev 3: Žrtva pomirnica (1 Kor 10,16-18)

Lev 4: Žrtva za grijeh (1 Iv 2,1-2)

Lev 5: Žrtva naknadnica

Lev 6: Zakoni za paljenicu, prinosnicu i žrtvu za grijeh

Lev 7: Zakoni za naknadnicu i pomirnicu

II. Levitski zakonik (3.Mojsijeva) 8 - 10: Postavljanje i posveta svećenika

Lev 8: Postavljanje svećenika (1 Pet 2,5.9; Otk 1,6)

Lev 9: Osmi dan postavljanja svećenika

Lev 10: Grijeh Nadaba i Abihua

III. Levitski zakonik (3.Mojsijeva) 11 - 15: Zakoni o čisćenju naroda Izraelova

Lev 11: Čista jela

Lev 12: Očisćenje poslije poroda

Lev 13 - 14: Guba

Lev 15: Nečistoća muskarca ili žene (2 Kor 7,1-2)

IV. Levitski zakonik (3. Mojsijeva) 16: Veliki Dan pomirenja (Heb 9 - 10)

V. Levitski zakonik (3. Mojsijeva) 17 - 22: Praktična čistoća i svetost

Lev 17: Vrijednost krvi (1 Pet 1,19)

Lev 18: Moralna nečistoća

Lev 19 - 20: Različiti propisi o svetosti

Lev 21 - 22: Položaj i ponasanje svećenika

VI. Levitski zakonik (3. Mojsijeva) 23: Jahvini blagdani

VII: Levitski zakonik (3. Mojsijeva) 24 - 27: Svetost Božjeg naroda

Lev 24: Svjetlo u Svetistu; psovanje u Božjem narodu

Lev 25: Subotna i jubilejska godina

Lev 26: Poslusnost i neposlusnost

Lev 27: Zavjetovanje i posvećene stvari

4. knjiga Mojsijeva - Brojevi (Numeri)

36 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Poput treće i četvrta se Mojsijeva knjiga nadovezuje na 2. knjigu Mojsijevu. Stoga i počinje Jahvinim govorom Mojsiju izrečenim prvoga dana drugoga mjeseca druge godine po izlasku iz Egipta (usp. Izl 40,17).

Gospodin Isus spominje četvrtu Mojsijevu knjigu kad svojim učenicima objasnjava sto o Njemu pise u "Zakonu Mojsijevu i Prorocima i Psalmima" (Lk 24,44).

2. Svrha pisanja

U četvrtoj Mojsijevoj knjizi (Numeri: "brojevi", "brojanje") opisano je Izraelovo četrdesetgodisnje putovanje pustinjom od Egipta do Kanaana. To je žalosna pripovijest u kojoj se spominje mnostvo neuspjeha. Dugo razdoblje od četrdeset godina bilo je Božja kazna zbog neposluha Njegovog naroda, a ne Njegova prvotna namjera.

Izraelovo putovanje pustinjom u Novom je zavjetu prikazano kao upozoravajući primjer za krsćane (1 Kor 10,1-22; Heb 3 - 4). Pustinja je prikaz ovozemaljskih okolnosti u kojima se iskusava vjera.

Leviti i njihova služba imaju značajnu ulogu u ovoj knjizi. To nam pokazuje da je i krsćanin u ovome svijetu, također, odgovoran svjedočiti o Kristu, svom Gospodinu.

Nakon sto je Izrael primio Zakon na Sinaju uslijedio je popis naroda koji je ponovljen i na svrsetku njegova putovanja (pogl. 1 i 16). Propisi o službi i posvećenju Levita i nazireja prethode opisu zastranjenja naroda (pogl. 1 - 10). Narod je ubrzo stigao do južne granice Kanaana, odakle su izaslali dvanaestoricu uhoda. Desetorica od njih imali su tako malo vjere da su obeshrabrili narod i potakli ga da odustane od ulaska u Obećanu zemlju. Za kaznu je uslijedio Božji odgovor: narod će morati ostati u pustinji jos trideset osam godina; tako dugo dok i posljednji muskarac koji je izisao iz Egipta (osim Josue i Kaleba) ne umre (pogl. 13-14). Zatim je uslijedila pobuna Levita Koraha i njegove družine (pogl. 16-17); neuspjeh Mojsija i Arona (pogl. 20); ponovno mrmljanje naroda i zmije otrovnice, kad je ono Mojsije morao podići mjedenu zmiju (pogl.21), sto je Gospod Isus u Ivanu 3,15 upotrijebio kao prikaz svoje smrti na križu. Potom Izrael dolazi u sukob s neprijateljima; najprije je to vrač Bileam (pogl. 22-25) koji je po želji Moabaca trebao prokleti Izraela, ali ga je na posljetku ipak morao blagosloviti. Nakon toga Izrael pobjeđuje razne narode istočno od Jordana i, konačno, pri svrsetku 4. knjige Mojsijeve stiže do obalâ Jordana.

Paralela četvrtoj Mojsijevoj knjizi u Novom zavjetu jesu poslanice Korinćanima, koje opisuju uređenje i život Božje crkve.

3. Osobitosti

a) O četrdesetgodisnjem lutanju izraelskog naroda postoji vrlo malo izvjestaja. U Br 10,11 dvadesetoga dana drugoga mjeseca druge godine po izlasku iz Egipta tabor po prvi put kreće na put. U Br 20,1 nalazi se izvjestaj o četrdesetoj godini (usp. smrt Arona u Br 20,28 s Br 33,38).

Osim toga, opisani su različiti teski grijesi pojedinaca ili čitavog naroda:

- mrmljanje naroda (Br 11,1-2)

- jadanje svjetine zbog mane (Br 11,4-9)

- Mirjam i Aron govore protiv Mojsija (Br 12,1-16)

- desetorica uhoda ozloglasuju Izraelcima zemlju Kanaan (Br 13,31 - 14,10)

- pobuna Koraha protiv Mojsija (pogl. 16)

- mrmljanje naroda kod Meribe (pogl. 20)

- mjedena zmija (pogl. 21)

- blud s Moapkama (pogl. 25).

b) Zakonski propisi u četvrtoj Mojsijevoj knjizi u svezi su s putovanjem pustinjom i neuspjesima naroda, na primjer:

- zakon o nazirejima (pogl. 6) ukazuje na želju za potpunim predanjem Bogu usred naroda koji se udaljio od Njega.

- voda očisćenja (ili "prinos crvene junice", pogl. 19) bila je potrebna, jer je čovjek u neprestanoj opasnosti od onečisćenja.

4. Pregled sadržaja

I. Brojevi (4. Mojsijeva) 1,1 - 10,10: Tabor naroda Izraelova na Sinaju

Br 1: Prebrojavanje naroda Izraela

Br 2: Poredak plemena na putu i u taboru

Br 3: Odvojenje i izbor Levijeva plemena

Br 4: Upute za službu Levitâ

Br 5: Zakoni o nečistoći, naknadi stete i ženinoj nevjeri u braku

Br 6: Zakon o nazirejima

Br 7: Prinosi dvanaestorice Izraelovih glavara za Sator sastanka

Br 8: Svjetlo u Svetinji i posveta Levitâ

Br 9: Pasha u pustinji; oblak kao vodilja naroda

Br 10,1-10: Dvije srebrne trublje

II. Brojevi (4. Mojsijeva) 10,11 - 20,29: Trideset osam godina lutanja pustinjom

Br 10,11-36: Prvo pokretanje tabora

Br 11: Mrmljanje Izraela zbog mane i Božja kazna; postavljanje sedamdesetorice starjesina

Br 12: Mirjam ogubavi zbog toga sto je govorila protiv Mojsija

Br 13: Izasiljanje dvanaestorice uhoda

Br 14: Mrmljanje naroda i Božja kazna: četrdeset-godisnje lutanje

Br 15: Različiti zakoni: propisi o prinosima u Kanaanu; povreda subote; ljubičasta vrpca

Br 16: Korahova pobuna i kazna (usp. Jd 11)

Br 17: Aron potvrđen kao veliki svećenik

Br 18: Položaj svećenstva u Izraelu

Br 19: Zakon o crvenoj junici, to jest, vodi očisćenja

Br 20: Mojsijev grijeh; umiru Mirjam i Aron

III. Brojevi (4. Mojsijeva) 21 - 22: Boravak na Jordanu

Br 21: Mjedena zmija (usp. Iv 3,14); pobjeda nad Sihonom i Ogom

Br 22: Balak poziva Bileama da prokune Izraela

Br 23 - 24: Četiri Bileamova blagoslova za Izrael

Br 25: Izraelov blud, idolopoklonstvo i Pinhasova revnost za Jahvu

Br 26: Drugi popis naroda Izraelova

Br 27: Selofhadove kćeri; Josua pozvan za Mojsijeva nasljednika

Br 28 - 29: Žrtve za Jahvine blagdane

Br 30: Zakoni o zavjetima

Br 31: Osveta nad Midjancima

Br 32: Dva i pol plemena (Ruben, Gad, Manase) ostaju s druge strane Jordana

IV. Brojevi (4. Mojsijeva) 33 - 36: Pregled izlaska i pogled u budućnost

Br 33:Pravac lutanja naroda Izraela

Br 34: Granice kanaanske zemlje

Br 35: Levitski gradovi i gradovi-utočista

Br 36: Selofhadove kćeri i bastina udanih žena

5. knjiga Mojsijeva - Ponovljeni zakon (Deuteronomium)

34 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Peta knjiga Mojsijeva posljednja je knjiga u Pentateuhu (grč. "Petoknjižje), to jest, Tori (hebr. "Zakon"). Od 19. stoljeća pa nadalje često je osporavana jedinstvenost pet Mojsijevih knjiga, kao i Mojsijevo autorstvo. Kritika je prije svega usmjerena na petu Mojsijevu knjigu, Ponovljeni zakon, koja je navodno napisana tek u doba Josije ili čak kasnije.

S obzirom da je "sve pismo od Boga dano" (2 Tim 3,16), i u Starom i u Novom zavjetu vidimo da je Mojsije smatran njezinim piscem; time je potvrđena i starost te knjige. Prema Ponovljenom zakonu 31,9.24-26 Mojsije je napisao, a zatim povjerio Levitima da čuvaju tu knjigu. Josua 8,32-35 se izričito poziva na Ponovljeni zakon 27,8-12 kao na naredbe Mojsija, sluge Jahvina. Kad se u 2. Ljetopisa 34,14 i Nehemiji 8,1 spominje Knjiga Mojsijeva zakona (Tora), u to je bila uključena i peta Mojsijeva knjiga - Ponovljeni zakon.

U Novom zavjetu (u Mateju 19,7) farizeji su se pozvali na petu Mojsijevu knjigu 24,1 sljedećim riječima: "Zasto je onda Mojsije zapovjedio .?" Gospodin Isus i sâm u narednom stihu potvrđuje da je zapovijed bila predana po Mojsiju. Mojsije je kao pisac te knjige spomenut i u sljedećim stihovima Novog zavjeta: Matej 22,24 (Ponovljeni zakon 25,5); Djela 3,22; 7,37; (Ponovljeni zakon 18,15-16); Hebrejima 12,21 (Ponovljeni zakon 9,19). Ponekad se postavlja pitanje tko je napisao onaj dio Ponovljenog zakona 34 u kojem se opisuje Mojsijeva smrt i ukop. Vjerojatno je to bio Josua, Mojsijev prijatelj i nasljednik (Pnz 34,9), koji je pod vodstvom i nadahnućem Duha Svetog taj kratki dodatak dodao dovrsenom djelu svog velikog preteče.

Događaji opisani u petoj Mojsijevoj knjizi počinju se zbivati prvoga dana jedanaestog mjeseca četrdesete godine po izlasku iz Egipta (Pnz 1,3). Mjesto zbivanja su "Moapske poljane" na istočnoj obali Jordana.

2. Svrha pisanja

Naziv pete Mojsijeve knjige - Deuteronomium - znači "drugi zakon". Sama knjiga je, međutim, vise negoli puko ponavljanje zapovijedi zapisanih u drugoj, trećoj i četvrtoj Mojsijevoj knjizi, zapovijedi koje je Bog dao narodu Izraela na Sinaju. Od narastaja onih koji su prigodom izlaska iz Egipta bili stariji od dvadeset godina, osim Mojsija, živi su bili jos samo Josua i Kaleb (Br 14,29-30). Stoga je, poslije dugog vremena, bilo itekako potrebno ponoviti Zakon pred čitavim narodom. Glavna svrha te knjige je priprema izraelskog naroda za prijelaz preko Jordana i ulazak u od Boga obećanu zemlju Kanaan. Tema druge i treće Mojsijeve knjige jest susretanje s Bogom u Njegovu Svetistu. Svrha pete Mojsijeve knjige jest priprema naroda za primanje blagoslova koje im je Jahve nakanio podariti u zemlji Kanaan. Stoga u ovoj knjizi vrlo značajnu ulogu ima poslusnost. - Poslusnost Božjim zapovijedima dovodi k blagoslovu, dok neposlusnost povlači za sobom prokletstvo i osudu.

Sto se tiče karaktera, petoj Mojsijevoj knjizi u Novom bi zavjetu odgovarala poslanica Filipljanima. Kako je narodu Izraela, premda je jos bio u pustinji, bilo ukazano na blagoslove kanaanske zemlje, tako se i Pavao već na Zemlji bavio Kristom, Gospodinom, u Njegovoj slavi.

3. Osobitosti

a.) U Novom zavjetu nalazimo vise od trideset doslovnih navoda iz pete Mojsijeve knjige, kao i mnoga pozivanja na činjenice opisane samo u toj knjizi. Poslije Psalama i Knjige proroka Izaije, Ponovljeni zakon, peta Mojsijeva knjiga, spada u najčesće navođene knjige Starog zavjeta.

b.) Riječi: "Mjesto koje će Jahve odabrati" kao mjesto za stovanje, od Pnz 12,5 pojavljuju se dvadeset jedan puta. To mjesto je Jeruzalem, premda se u Petoknjižju ne spominje njegovo ime. Trebalo je proći vise od četiri stotine godina dok konačno David i Salomon nisu pronasli i pripremili to mjesto (usp. 1 Ljet 21,30 - 22,1; pogl. 28).

c.) Kad Sotona u pustinji iskusava Gospodina Isusa, On mu tri puta odgovara riječima: "pisano je" (Mt 4,4.7.10). Svaki put On navodi jedan stih iz pete Mojsijeve knjige (Pnz 8,3; 6,16; 6,13). To su božanski dokazi o vjerodostojnosti pete Mojsijeve knjige.

4. Pregled sadržaja

I. Ponovljeni zakon (5. Mojsijeva) 1 - 4: Prvi Mojsijev govor (povijesni)

Pnz 1: Osvrt na lutanje pustinjom (od Sinaja do Kadesa)

Pnz 2: Osvrt na lutanje pustinjom (od Kadesa do pobjede nad Sihonom)

Pnz 3: Pregled događaja s onu stranu Jordana

Pnz 4: Mojsijeve ozbiljne opomene narodu

II. Ponovljeni zakon (5. Mojsijeva) 5 - 26: Drugi Mojsijev govor (pravni)

Pnz 5: Ponavljanje Deset zapovijedi

Pnz 6: "Čuj, Izraele"

Pnz 7: Odvojenje od Kanaanaca

Pnz 8: Pouke iz putovanja pustinjom

Pnz 9: Podsjećanje na zlatno tele

Pnz 10: Podsjećanje na drugi Zakon i poziv na poslusnost

Pnz 11: Poslusnost kao preduvjet Božjeg blagoslova

Pnz 12: Mjesto za stovanje Boga u Kanaanu

Pnz 13: Postupanje u pogledu idolopoklonstva u izraelskom narodu

Pnz 14: Čista hrana; davanje desetine

Pnz 15: Subotna godina

Pnz 16: Glavni Izraelovi blagdani

Pnz 17: Zakon za kralja

Pnz 18: Svećenici i prorok

Pnz 19: Milost prema ubojici

Pnz 20: Zakoni o ratovanju

Pnz 21: Prolijevanje nedužne krvi i pravo prvorodstva

Pnz 22: Upozorenje o izopačenosti i nečistoći

Pnz 23: Čistoća kao nužni preduvjet za zajednistvo naroda s Bogom

Pnz 24 - 25: Različiti zakoni u vezi potiskivanja ljudske zloće

Pnz 26: Prinosenje prvina i desetine

III.Ponovljeni zakon (5. Mojsijeva) 27 - 30: Treći Mojsijev govor (proročki)

Pnz 27: Gerizim i Ebal: blagoslov i prokletstvo

Pnz 28: Božja vladavina: poslusnost donosi blagoslov, a neposlusnost prokletstvo

Pnz 29: Mojsije govori savjesti naroda

Pnz 30: Pretpostavljeno pokajanje i povratak naroda

IV.Ponovljeni zakon (5. Mojsijeva) 31 - 34: Zavrsni govor i Mojsijeva smrt

Pnz 31: Određivanje Josue za vođu i predavanje Zakona

Pnz 32: Mojsijeva pjesma

Pnz 33: Mojsije blagoslivlja dvanaest Izraelovih plemena

Pnz 34: Mojsijeva smrt

Knjiga Josuina

24 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Nigdje nije spomenuto da je Josua pisac knjige koja nosi njegovo ime, no Židovi su već od najstarijih vremena Josuu smatrali njezinim piscem. Talmud govori da je Josua napisao čitavu knjigu, osim posljednjeg stiha (Jos 24,29-33) kojeg je dodao Pinhas.

U Josui 24,26 pise: "Josua upisa te riječi u Knjigu zakona Božjega", sto znači da je napisao dokument koji je pridodan Knjizi zakona koju je Mojsije predao narodu. Taj podatak, kao i činjenica da su mnogi događaji opisani na način svojstven očevicu, potvrđuju istinitost o Josuinu autorstvu (usp. Jos 6,25 i 15,63).

Josua (njegovo ime znači: "Jahve je spasitelj") je bio najsposobniji za Mojsijeva nasljednika u zemlji Kanaan. Već je kao mladić bio uz njega, borio se protiv Amaleka (Izl 17,9), bio je s njim na brdu Horebu (Izl 24,13), kao jedan od dvanaestorice uhoda isao je u Kanaan, i na posljetku je po Božjoj zapovijedi bio pozvan za Mojsijeva nasljednika (Br 27,18; Pnz 31,1-8).

Josuina knjiga opisuje razdoblje od ulaska u zemlju Kanaan (oko 1406. godine prije Krista) do Josuine smrti, otprilike deset godina nakon toga.

2. Svrha pisanja

Josuina knjiga opisuje prijelaz naroda Izraela preko Jordana, pobjede nad Kanaancima kao i raspodjelu zemlje dvanaestorim plemenima.

Izrael je na temelju Božjeg obećanja danog Abrahamu (Post 13,14-17; 15,7.16) primio "zarečenu" (to jest, "obećanu") zemlju. No narodu je za to bila potrebna poslusnost vjere i snaga.

U ovoj knjizi slikovito je prikazano kako vjernik u sili Duha Svetog treba osvajati Božje blagoslove. Za razliku od Crvenog mora, Jordan predstavlja Kristovu smrt i uskrsnuća za vjernika kao i njegovo uskrsnuće s Kristom (Ef 2,6; Kol 3,1). Zemlja Kanaan slika je duhovnih blagoslova u nebesima (Ef 1,3). Stoga su ratovi Izraela protiv poganskih Kanaanaca slika borbe krsćana protiv zlih duhovnih sila u nebeskim prostorima (Ef 6,12).

Iz ovoga jasno proizlazi da je u Novom zavjetu Josuinoj knjizi srodna poslanica Efežanima.

3. Osobitosti

a) Istrebljenje Kanaanaca

Nekim je čitateljima Biblije tesko shvatiti činjenicu da je Jahve izdao Izraelu opću naredbu o istrebljenju svih Kanaanaca, jer takav nalog izgleda surov i nepojmljiv. Već je u Postanku 15,16 Bog rekao Abrahamu: "Jer mjera se zlodjela amorejskih jos nije navrsila". Amorejci su bili jedan od najvažnijih naroda u Kanaanu. Idolopoklonstvo Kanaanaca s njihovim božanstvima Baalom ("gospodar"), Molohom ("kralj") i Astartom ("božica") bilo je povezano sa najstrasnijim moralnim izopačenostima kao sto su žrtvovanje djece i prostitucija. Ipak, Bog je vise od četiri stoljeća bio milostiv tim narodima. No kad je Izrael usao u Kanaan, unistenje tih idolopokloničkih naroda postalo je neophodna duhovna zadaća. Tako je, na neki način, Bog upotrijebio Izraela da kazni bezbožnost tih naroda. S druge pak strane, jedino je na taj način Božji narod mogao ostati čist i očuvan od toga da ne prihvati te njihove gresne navike.

Izrael je bio oruđe za ispunjenje Božjih namjera (i Sodomu i Gomoru je Bog nekoć unistio iz istog razloga, samo bez ljudskog zahvata). Na žalost, neposlusnost je Izraela vodila k uvođenju idolopoklonstva u sâm Božji narod. Krsćaninu je, također, zapovjeđeno da ukloni (istrijebi) sve zlo iz svog života (1 Kor 5,7; 2 Kor 7,1; Kol 3,5; 2 Tim 2,21).

b) Produljeni dan u Josui 10,7-14

Tijekom bitke s Amorejcima, Jahve je na Josuinu molbu dopustio da se zaustave sunce i mjesec, sve dok Josua ne pobijedi neprijatelja. Istodobno je s neba pala kamena tuča. Glede tih čudesa postoje različita objasnjenja:

Neki neosnovano smatraju da se radilo samo o prividnom produljenju dana u kojem su Izraelci, budući da nisu imali satove kojima bi mjerili vrijeme, podnijeli opterećenje za koje bi im inače trebalo mnogo vise vremena. Takvi ljudi misle da je to čudo bilo psiholoske naravi, pri čemu je Izraelcima pomogla snažna tuča.

U starim izvjestajima iz Kine, Indije i Egipta spominje se jedan osobito dugi dan, a u pripovijetkama južnoameričkih Indijanaca spominje se neobično duga noć. Ako je tuča doista bila kamena, možda se radilo o nekoj svemirskoj katastrofi uslijed koje se usporilo ili promijenilo okretanje Zemlje te je stoga jednoga dana sunce sjalo duže negoli obično (a na drugoj polutki Zemlje bila je dulja noć).

Oni koji vjeruju u nadahnuće čitave Božje riječi uopće ne sumnjaju da je Bog doista učinio ta čudesa. Samo nevjernik može smatrati da Stvoritelj i Održitelj svega ne bi bio u stanju izvesti takvo čudo. "Sto god se Jahvi svidi, to čini na nebu i na zemlji", kaže Psalam 135,6.

c) Gilgal

Značajno obilježje Josuine knjige jest stalno vraćanje naroda u Gilgal, mjesto obrezanja. Obrezanjem u kanaanskoj zemlji skinuta je s Izraela egipatska sramota. U Novom je zavjetu duhovno značenje obrezanja za krsćane objasnjeno u Filipljanima 3,3 i Kolosanima 3,5-11. Vraćanje u Gilgal znači svakodnevno ostvarivanje činjenice da, sto se tiče vjernika uskrslog s Kristom, gresno tijelo nema vise nikakva prava postojati. Vidi Js 5,1-10; 9,6; 10,6.7.9.15.43; 14,6.

4. Pregled sadržaja

I. Josua 1 - 12: Zauzimanje kanaanske zemlje

1. Poglavlja 1 - 5: Prijelaz preko Jordana

Jos 1: Josua, novi vođa Izraela

Jos 2: Rahaba i dvojica uhoda

Jos 3: Prijelaz preko Jordana

Jos 4: Postavljanje spomen-kamenja

Jos 5: Obrezanje u Gilgalu i svetkovanje Pashe

2. Poglavlja 6 - 12: Osvajanje zemlje Kanaan

Jos 6: Osvajanje Jerihona

Jos 7: Ahanov grijeh i njegove posljedice

Jos 8: Pobjeda nad Ajem; žrtvenik na gori Ebalu

Jos 9: Prijevara Gibeonaca

Jos 10: Pobjeda nad kraljevima u južnom Kanaanu

Jos 11: Pobjeda nad kraljevima u sjevernom Kanaanu

Jos 12: Popis pobijeđenih kraljeva s obje strane rijeke Jordan

II.Josua 13 - 22: Dioba kanaanske zemlje između dvanaest plemena

Jos 13: Božja naredba; dva i pol plemena

Jos 14: Kaleb dobiva Hebron u bastinu

Jos 15: Bastina Judina plemena

Jos 16 - 17: Bastina Josipovih sinova (Efraim i Manase)

Jos 18: Razapinjanje Satora sastanka u Silu; Benjaminova bastina

Jos 19: Bastina Simuna, Zebulona, Jisakara, Asera, Naftalija i Dana

Jos 20: Sest gradova-utočista za ubojice

Jos 21: Četrdeset i osam gradova za Levite

Jos 22: Povratak dva i pol plemena; žrtvenik na obali Jordana

III. Josua 23 - 24: Josuin svrsetak

Jos 23: Josuino opominjanje plemenskih starjesina

Jos 24: Josuin savez s narodom u Sekemu; Josuina smrt

Knjiga o Sucima

21 poglavlje

1. Pisac i doba nastanka

Kao i u mnogim drugim knjigama Starog zavjeta, pisac nije spomenut ni u Knjizi o sucima. Prema staroj židovskoj predaji to bi mogao biti prorok Samuel, koji je živio u doba kraljeva Saula i Davida, oko 1000. godine prije Krista.

Knjiga o Sucima opisuje razdoblje nakon Josuine smrti (Su 1,1; 2,8) pa sve do Samsona (Su 16,31).

Sljedeći podaci u Knjizi o Sucima ukazuju na to da je ta knjiga nastala početkom Saulova kraljevanja:

- U poglavlju 1,21 kaže: "... Jebusejci ostadose u Jeruzalemus Benjaminovim sinovima do dana danasnjega". Prema 2. Samuelovoj 5,6-8 tek je David zauzeo Jeruzalem. Stoga je ovo u Sucima 1,21 moralo biti napisano ranije.

- Često spominjanje činjenice da u to doba nije bilo kralja u Izraelu (Su 17,6; 18,1; 19,1; 21,25) ukazuje na to da je knjiga pisana tek kad su u Izraelu postavljeni kraljevi.

2. Svrha pisanja

Nakon Josuine smrti neuspjeh Izraela postajao je sve očigledniji: nisu držali Božje zapovijedi, nisu istrijebili Kanaance i sve su vise otpadali od Jahve te prihvaćali čak i kanaansko idolopoklonstvo. Jedinstvo Izraelova naroda bilo je naruseno. Bog je kažnjavao izraelska plemena predajući ih pod jaram njihovih neprijatelja. No kao odgovor na njihov vapaj, poslao im je dvanaest sudaca i izbavitelja.

Knjiga o Sucima govori nam o ljudskim neuspjesima, ali i o Božjem poticanju i spasavanju. Josuina knjiga tipoloski opisuje blagoslove Božjega naroda kao i zadobivanje tih blagoslova. U Knjizi o Sucima opisan je prvi pad tog naroda. Crkva je, također - nakon kratkog procvata u početku - ubrzo zapala u grijeh i u zablude, a Bog joj je često slao "izbavitelje" koji su donosili kratka duhovna probuđenja.

3. Osobitosti

a.) Sedam padova i spasenje

Suci 3,8-11: Tlačenje Kusana Risatajima i izbavljenje po Otnielu

Suci 3,12-31: Ehud i Samgar izbavljaju Izraela od Moabaca i Filistejaca

Suci 4 - 5: Debora i Barak pobjeđuju Jabina

Suci 6,1 - 8,32: Gideon pobjeđuje Midjance

Suci 8,33 - 10,5: Tola i Jair

Suci 10,6 - 12,15: Jiftah, Ibsan, Elon i Abdon

Suci 13 - 16: Samson i Filistejci

b.) Razdoblja od četrdeset godina (razdoblja provjere)

- četrdeset godina mira u doba Otniela (Suci 3,11)

- osamdeset (2 x 40) godina mira u doba Ehuda (Suci 3,30)

- četrdeset godina mira u doba Debore (Suci 5,31)

- četrdeset godina mira u doba Gideona (Suci 8,28)

- četrdeset godina nevolje pod Filistejcima (Suci 13,1)

(u to spada jos i četrdeset godina otpadnistva u doba velikog svećenika Elija; 1 Sam 4,18)

c.) Kronologija razdoblja sudaca

Različiti povijesni podaci o razdoblju sudaca najbolje se mogu objasniti na sljedeći način:

-Povijesni podaci u Knjizi o Sucima ne smiju se jednostavno samo zbrajati, jer su se neki događaji odvijali usporedno (usp. Su 10,7-9 i 13,1).

-U doba Jiftaha Izrael je već gotovo tri stotine godina bio nastanjen u Hesbonu, na obali Jordana (Su 11,26).

-Onih 480 godina koje se spominju u 1 Kr 6,1 počinju izlaskom Izraela iz Egipta, a zavrsavaju četvrte godine Salomonova vladanja. Oduzmemo li od toga četrdeset godina lutanja pustinjom, razdoblje Josue te vladavinu Saula i Davida (svaki je vladao po četrdeset godina), za razdoblje sudaca preostaje nam tek kratkih 350 godina.

-Prema iskazu najboljih rukopisa Novog zavjeta, četiri stotine i pedeset godina spomenutih u Djelima 13,19-20 ne odnose se na razdoblje sudaca, nego na ranije razdoblje. Grčki Novi zavjet (Nestle-Aland, 26. izdanje) u doslovnom prijevodu kaže ovako: "I nakon sto on unisti sedam naroda u zemlji Kanaan, dopusti im da bastine njihovu zemlju, za otprilike četiri stotine i pedeset godina. Potom im dade suce, sve do Samuela, proroka". To znači, da razdoblje od četiri stotine i pedeset godina zavrsava početkom razdoblja sudaca, a započinje u doba patrijarhâ. Druga pak je mogućnost da tih četiri stotine i pedeset godina započinje izlaskom iz Egipta, a zavrsava Samuelovim životom.

4. Pregled sadržaja

I. Suci 1,1 - 3,7: Uvod - neuspjeh Izraela nakon Josuine smrti

Suci 1: Izrael iskazuje sve veću slabost u borbi protiv Kanaanaca

Suci 2: Izraelov otpadanje nakon Josuine smrti

II.

Suci 3,8 - 16,31: Glavni dio - sedam podjarmljivanja i izbavljenja

Suci 3,8-11: Podjarmljenost pod Kusanom Risatajimom i izbavljenje po Otnielu

Suci 3,12-31: Ehud i Samgar izbavljaju Izraela od Moabaca i Filistejaca

Suci 4 - 5: Debora i Barak pobjeđuju Jabina

Suci 6,1 - 8,32: Gideon pobjeđuje Midjance

Suci 8,33 - 10,5: Abimelekova vladavina nasilja;
Tola i Jair

Suci 10,6 - 12,15: Jiftah potuče Amonce; Ibsan, Elon i
Abdon

Suci 13 - 16: Samson i Filistejci

III.Suci 17 - 21: Dodatak - idolopoklonstvo i moralno propadanje u Izraelu

Suci 17 - 18: Mikino idolopoklonstvo; Danovo pleme

Suci 19 - 21: Nemoral u Gibei i bratoubilački rat Izraela protiv Benjaminova plemena

Knjiga o Ruti

4 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Knjiga o Ruti povezuje Knjigu o Sucima s dvjema Samuelovim knjigama. U prvom se stihu spominje razdoblje sudaca, a u posljednjem kralj David.

Pisac se u knjizi ne spominje. Budući da rodoslovlje u Ruti 4,17.22 seže sve do Davida, ta je kratka knjiga napisana u njegovo doba (to jest, oko 1000. godine prije Krista). Prema babilonskom Talmudu, pisac Knjige o Ruti trebao bi biti prorok Samuel. Tog su misljenja i mnogi biblijski stručnjaci.

2. Svrha pisanja

Knjiga o Ruti opisuje Božju milost. Usprkos svemu grijehu i otpadnistvu naroda Izraela tijekom razdoblja sudaca, Jahve je djelotvoran u ostvarivanju svojih obećanja o budućem Mesiji.

Moapka Ruta koja, budući da je bila poganka pa sto se tiče Zakona nije imala nikakva prava u Božjem narodu (Pnz 23,3), vjerom je potražila zastitu Izraelova Boga koji ju je po milosti prihvatio u svoj narod. Sklopivsi brak s Boazom, skrbnikom i "izbaviteljem" (hebr. go'el), ona dobiva svoje mjesto na obiteljskom stablu kralja Davida, a time i Mesije - Isusa iz Nazareta (Ruta 4,22; Mt 1,5).

Gledano tipoloski, Knjiga o Ruti opisuje kako će Bog uoči svrsetka povijesti ponovno prihvatiti vjerni Ostatak Izraelova naroda. Noemi predstavlja izraelski narod, koji je napustio svoju zemlju i ostao bez svega. Ruta je prikaz Ostatka koji u doba svrsetka, upravo kao ni pogani, nema nikakvih prava na Božja obećanja. Njezin najbliži rođak (Rut 3,12; prikaz Zakona sa Sinaja) nije mogao otkupiti Rutu; no za nju se zauzeo Boaz, koji je predak i predslika Isusa Krista.

S druge strane, Knjiga o Ruti prikazuje korake vjere i stupnjeve razvoja duse, koja Božjom milosću biva spasena, nahranjena, vođena i dovedena u potpuno zajednistvo sa Kristom.

3. Osobitosti

a) Izbavitelj

No glavni lik u Knjizi o Ruti zapravo je Boaz, njezin skrbnik. Njegovo se ime pojavljuje gotovo dvostruko česće negoli Rutino! Skrbnik je u Izraelu imao značajnu ulogu i predslika je Krista, pravog Skrbnika i Izbavitelja.

Skrbnik je imao tri zadaće:

-Mogao je otkupiti imovinu osiromasenog Izraelca
(Lev 25,25).

- Mogao je otkupiti svog osiromasenog brata (Lev 25,47-49).

- Morao je izvrsiti osudu nad ubojicom (Br 35,19).

Ovdje u Knjizi o Ruti nalazimo i četvrti zadatak izbavitelja. Dužnost Izraelca po Pnz 25,5 da oženi udovicu svoga brata ako ona nema djece, kako bi se sačuvalo bratovo ime, očito je namijenjena go'elu, koji je mogao biti i daljnji srodnik. U kasnijem židovstvu ova praksa nije vise bila uobičajena.

Svaku je tu zadaću pravi go'el, Gospodin Isus Krist, ispunio u duhovnom smislu. On je Izbavitelj iz sužanjstva Đavlu (Heb 2,15), Darovatelj vječnog života (Iv 1,4.12-13), Otkupitelj bastine (Ef 1,11-14), a jednog će dana biti božanski "krvni osvetnik" i pravedni Sudac (Iv 5,27).

b) Značenje imenâ

Za razumijevanje Knjige o Ruti osobito je važno poznavanje značenja hebrejskih imena koja se u njoj spominju:

Elimelek: "moj Bog je kralj"

Mahlon: "bolest"

Kiljon: "iznemoglost"

Boaz: "u njemu je snaga"

Noemi: "ugodna"

Mara: "gorčina"

Orpa: "njezina leđa"

Ruta: "ljepota", "zadovoljstvo"

3. Pregled sadržaja

I. Ruta donosi odluku

Ruta 1: Odlazak u Moab i povratak u Betlehem

II. Ruta je spremna služiti

Ruta 2: Ruti dopusteno pabirčiti, susreće Boaza

III. Ruta nalazi mir

Ruta 3: Ruta se s vjerom obraća svom skrbniku Boazu

IV. Ruta prima nagradu

Ruta 4: Udavsi se za Boaza, Ruta je postala Davidov predak

1. i 2. knjiga o Samuelu

31 poglavlje i 24 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Obje Samuelove knjige izvorno su bile jedna cjelina. Tek su je u Septuaginti prevoditelji prvi put podijelili u dva djela. Tako prva Knjiga o Samuelu zavrsava Saulovom smrću, a druga započinje Davidovom vladavinom. Iz Septuaginte je ta podjela prenesena u Vulgatu (latinski prijevod Biblije iz 4. stoljeća poslije Krista), a nakon Daniela Bomberga (1517. godine) prenesena je i u izdanja hebrejske Biblije. U Septuaginti i Vulgati obje knjige o Samuelu spadaju u knjige o Kraljevima. Taj naziv i nije posve nepriličan, jer je u knjigama o Samuelu opisano kraljeva- nje Saula i Davida, a u knjigama o Kraljevima opisana je vladavina Izraelovih i Judinih vlastodržaca. No ipak je izvorni hebrejski naziv Samuel pogodniji, budući da obje knjige opisuju život proroka Samuela kao i vladavinu dvojice kraljeva koje je on sâm pomazao.

Time jos nije rečeno nista o samom piscu, koji nije spomenut ni u jednoj od te dvije knjige. Prema židovskoj predaji iz Talmuda, Samuel se smatra piscem 1. - 24. poglavlja prve Samuelove, to jest izvjestaja o razdoblju u kojem je živio. Poglavlja 25 - 31 i čitavu drugu Knjigu o Samuelu napisali su proroci Gad i Natan. Povod za to misljenje daje nam 1. Ljetopisa 29,29: "Djela kralja Davida, od prvog do posljednjeg, zapisana su u povijesti vidioca Samuela, u povijesti proroka Natana i u povijesti vidioca Gada". Neki smatraju da činjenica spomenuta u 1. Samuelovoj 27,6, to jest da Siklag pripada kraljevima Jude "do danasnjega dana", ukazuje na to da je ta knjiga nastala nakon podjele kraljevstva pod kraljem Roboamom.

I dok Prva knjiga o Samuelu obuhvaća razdoblje koje je trajalo oko devedeset godina - dakle od Samuelova rođenja (oko 1100. godine prije Krista) pa sve do tragične smrti kralja Saula (oko 1010. godine prije Krista) - Druga knjiga o Samuelu opisuje razdoblje Davidove vladavine (otprilike 1010.-970. godine prije Krista).

2. Svrha pisanja

Knjige o Samuelu prikazuju prijelaz iz razdoblja sudaca u razdoblje kraljeva. Samuel, glavni lik prve knjige, ujedno je posljednji sudac i prvi prorok (Dj 3,24; 13,20).

Kao i u Knjizi o Sucima, najprije je opisan Izraelov neuspjeh. Sudstvo se raspalo u doba Elija i njegovih sinova (1 Sam 2,22-25; 4,17-18), ali i u doba obojice Samuelovih sinova (1 Sam 8,1-2). Neuspjeh u Elijevu domu jos je teži jer je time bilo pogođeno i svećenstvo, koje je inače bilo zaduženo za posredovanje između Boga i naroda. Neprijatelj je oteo Kovčeg zavjeta, najsvetiji predmet u Satoru sastanka i simbol Jahvina prijestolja.

U takvom stanju Bog im u Samuelu salje prvog proroka, koji pred narodom Izraela nastupa kao Jahvin predstavnik. Samuel je ustanovio kraljevstvo; najprije je po želji naroda postavio kralja Saula, čovjeka po tijelu, a potom Davida, čovjeka po Božjem srcu (1 Sam 13,14).

David je od Jeruzalema stvorio političko i vjersko srediste Izraela (2 Sam 5,6-12; 6,1-17). U Jahvinim riječima zapisanim u 2. Samuelovoj 7,4-16, kao i u Davidovim riječima u 2. Samuelovoj 23,1-7, istaknut je značaj kraljeva koje postavlja Bog i proročki je ukazano na Mesijinu tisućgodisnju vladavinu.

3. Osobitosti

a) Tipolosko značenje knjiga o Samuelu

Samuelova proročka služba prije uvođenja vladavine kraljeva prikaz je Božjeg djelovanja u sadasnjem razdoblju milosti. Nakon njega najprije kraljuje Saul, čovjek po tijelu, dok je David, pomazani kralj po Božjoj namisli - kao onaj koji prikazuje Krista - odbačen i progonjen. David preuzima vlast tek nakon smrti svog protivnika. No njegovu vladavinu, za razliku od vladavine njegova sina Salomona, ne obilježava mir nego borbe. Stoga je Salomon predslika Gospodina Isusa u Tisućgodisnjem kraljevstvu mira; dok David prikazuje Krista koji je sada odbačen, ali će suditi kad se ponovno vrati na Zemlju (usp. Ps 110).

b) Molitva

Molitva igra osobito značajnu ulogu u Prvoj Samuelovoj.

-Samo ime Samuel znači: "od Boga uslisan" (ili pak možda: "Božje ime"). Samuelova majka Ana molila je da dobije dijete (1 Sam 1,10-18.26-27), a kad je dobila sina zahvalila je Bogu za njega (1 Sam 2,1-10).

-Na Samuelovu molbu Jahve je Izraelu podario pobjedu nad Filistejcima (1 Sam 7,5.9).

-Kad je Izrael svojeglavo zahtijevao kralja Samuel se pomolio Bogu, a Bog mu je odgovorio (1 Sam 8,6-9).

-Molitelj Samuel dobio je otkrivenja od Boga (1 Sam 9,15).

-Samuelu bi bio grijeh kad se ne bi molio za svoj narod, Izrael (1 Sam 12,19.23).

c) Kovčeg saveza

Kovčeg saveza s poklopcem zvanim Pomiriliste bio je Jahvino prijestolje usred Njegova naroda, svjedočanstvo Njegove prisutnosti. Povijest Kovčega saveza u obje knjige o Samuelu jasno ukazuje na stanje naroda u Božjim očima. U Prvoj knjizi Samuelovoj 3,3 Kovčeg je bio u Silu gdje je živio i Samuel. U četvrtom poglavlju Kovčeg je iz Sila bio prenesen u vojni tabor Izraelaca, zbog zadobivanja pobjede nad Filistejcima. No Filistejci otimaju Kovčeg, veliki svećenik Eli umire kad čuje tu vijest, a Bog kažnjava Filistejce (1 Sam 5). U 1. Samuelovoj 6,1 - 7,2 Kovčeg prenose u Kirjat Jearim, gdje ostaje dvadeset godina. Tek ga David odnosi na Sion, mjesto koje je Jahve odabrao da u njemu prebiva Njegovo ime, mjesto gdje će kasnije Salomon sagraditi Hram (1 Kr 6 - 8).

4. Pregled sadržaja

I. 1. Samuelova 1 - 7: Samuel kao Božji sudac i prorok

1 Sam 1,1 - 2,11: Samuelovo rođenje

1 Sam 2,12-36: Propadanje svećenstva

1 Sam 3: Pozivanje Samuela za proroka

1 Sam 4: Filistejci otimaju Kovčeg saveza

1 Sam 5: Kovčeg saveza u zemlji Filistejaca

1 Sam 6: Povratak Kovčega u Izrael

1 Sam 7: Izraelovo obraćenje i pobjeda

II. 1. Samuelova 8 - 15: Samuel i Saul

1 Sam 8: Izrael zahtijeva kralja

1 Sam 9 - 10: Saul postaje kralj Izraela

1 Sam 11: Saulova pobjeda nad Amoncima

1 Sam 12: Samuelov posljednji govor Izraelu

1 Sam 13: Saulov prvi promasaj

1 Sam 14: Jonatanova pobjeda i daljnji Saulovi
neuspjesi

1 Sam 15: Saulova neposlusnost i odbačenje

III. 1. Samuelova 16 - 31: Saul i David

1 Sam 16: David pomazan za kralja

1 Sam 17: Davidova pobjeda nad Golijatom

1 Sam 18: U Saulu se budi ljubomora na Davida

1 Sam 19: Saul nastoji ubiti Davida

1 Sam 20: David bježi od Saula

1 Sam 21: Davidov bijeg k svećenicima u Nob i Gat

1 Sam 22: David u spilji Adulam i Saulova osveta nad Filistejcima

1 Sam 23: David u Keili i u pustinji Zif

1 Sam 24: David stedi život Saulu u Engadskoj
pustinji

1 Sam 25: Nabal i Abigajila

1 Sam 26: David po drugi put stedi Saula

1 Sam 27: David bježi k Akisu, filistejskom kralju

1 Sam 28: Saul kod vračare u En Doru

1 Sam 29: Davidov neuspjeh kod Filistejaca

1 Sam 30: Siklag: Davidova kazna i obnova

1 Sam 31: Saulova i Jonatanova smrt

IV. 2. Samuelova 1 - 10: Uspon Davidova kraljevstva

2 Sam 1: Davidovo žaljenje za Saulom i Jonatanom

2 Sam 2 - 4: Davidova borba protiv Isbaala i Abnera

2 Sam 5: David zauzima Jeruzalem

2 Sam 6: Kovčeg saveza prenesen u Jeruzalem

2 Sam 7: Božje obećanje i savez s Davidom

2 Sam 8: Davidova pobjeda nad Sirijcima

2 Sam 9: Davidova milost prema Mefibozetu

2 Sam 10: Nove pobjede nad Amonom i Sirijom

V. 2. Samuelova 11 - 20: Propadanje Davidova kraljevstva

2 Sam 11: Davidov grijeh s Bat-Sebom

2 Sam 12: Davidovo pokajanje i ukor

2 Sam 13: Amnonov grijeh i smrt

2 Sam 14: Absalomov povratak

2 Sam 15 - 16: Absalomova pobuna i Davidov bijeg

2 Sam 17: Ahitofel i Husaj

2 Sam 18:Absalomov svrsetak

2 Sam 19: Davidov povratak

2 Sam 20: Pobuna Sebe

VI. 2. Samuelova 21 - 24: Dodatak

2 Sam 21: David i Gibeonci; ratovi s Filistejcima

2 Sam 22,1 - 23,7: Davidov psalam pobjede i njegove
posljednje riječi

2 Sam 23,8-39: Davidovi junaci

2 Sam 24: Popis naroda, kazna i milost

1. i 2. knjiga o Kraljevima

22 i 25 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Obje knjige o Kraljevima u hebrejskoj su Bibliji u početku bile jedna knjiga. Podjelu je prvi uveo neki od prevoditelja Septuaginte (grčki prijevod Starog zavjeta, oko 200. prije Krista), a kasnije je preuzeta i u Vulgatu (latinski prijevod Biblije, oko 400. poslije Krista). U hebrejskim rukopisima Starog zavjeta ta se podjela prvi put pojavljuje u 15. stoljeću. Daniel Bomberg preuzeo ju je 1517. u hebrejsko izdanje Biblije. U Septuaginti i Vulgati knjige o Kraljevima nazivaju se 3. i 4. knjiga o Kraljevima.

Pisac knjiga o Kraljevima nije spomenut. Po židovskoj predaji zapisanoj u Talmudu to bi trebao biti prorok Jeremija. Treba primijetiti da je sadržaj 2. Kraljevima 24,18 - 25,30 gotovo doslovce ponovljen u Jeremiji 52.

Upadljivo je, također, sto u životopisima kraljeva Jojakima i Sidkije nema Jeremijina imena, premda se spominje Izaija kao i drugi proroci koji su djelovali prije njega.

Na vise mjesta ukazuje se na knjige u kojima su zapisani prosireni izvjestaji o pojedinim kraljevima, na koje se mogao osloniti i pisac knjiga o Kraljevima. Tako je, primjerice, ukazano na knjigu Povijesti Salomonove (1 Kr 11,41), zatim vise puta na knjigu Ljetopisa kraljeva izraelskih (1 Kr 14,19 - 2 Kr 15,31) i knjigu Ljetopisa kraljeva judejskih (1 Kr 14,29 - 2 Kr 24,5). Osim toga, izvjestaj o životu Ezekije iz Izaije 36 - 39, većim je dijelom ponovljen u 2. Kraljevima 18 - 20. Pisac knjiga o Kraljevima mogao je, dakle, pri pisanju svog božanski nadahnutog djela pod vodstvom Svetog Duha upotrijebiti ove njemu dostupne "izvore".

Događaji opisani u obje knjige o Kraljevima obuhvaćaju razdoblje od posljednjih Davidovih dana (oko 970. prije Krista) pa sve do trideset sedme godine Jojakinova zatočenistva u Babilonu (oko 561. prije Krista), sto ukupno iznosi oko četiri stotine godina. Knjige o Kraljevima mogle su dakle nastati ili biti dovrsene najranije u doba babilonskog sužanjstva.

2. Svrha pisanja

Obje knjige o Kraljevima, zajedno s knjigama o Josui, Sucima te 1. i 2. Samuelovom, kronoloski su nastavak Izraelove povijesti u Kanaanu (Palestini). Opisi kraljevstava u Izraelu koji su započeti u knjigama o Samuelu nastavljaju se sve do babilonskog sužanjstva. Pritom knjige o kraljevima vise izvjesćuju o kraljevstvu koje je tvorilo deset plemena (Izrael), dok 2. knjiga Ljetopisa vise opisuje kraljevstvo preostalih dvaju plemena (Juda).

Poslije Davidove smrti kraljem Izraela postao je Salomon (hebrejski: "mir"), koji je slika Krista, pravog Kralja mira. David je prikaz odbačenog Krista, a Salomon slika proslavljenog Krista u kraljevstvu mira. Nakon Salomonove smrti izraelsko se kraljevstvo raspalo na dva djela. U sjevernoj Palestini nastalo je pod Jeroboamom kraljevstvo od deset plemena (Izrael), dok su na jugu pod vladavinom Salomonova sina Roboama preostala dva plemena, Juda i Benjamin, čije je sjediste bilo u Jeruzalemu (Juda)

Povijest devetnaestorice izraelskih i judejskih kraljeva (bez kraljice Atalije) izvjesće je o drugoj propasti Božjeg naroda. Nakon sto je Izrael bio spasen iz Egipta te pod Mojsijem, Aronom i Josuom usao u Kanaan, usprkos djelovanju svećenstva i sudaca narod je sve vise otpadao od Boga. Za Davidova kraljevanja Bog je sa svojim narodom ponovno krenuo ispočetka, no ubrzo je uslijedilo novo propadanje. Dok je prvo razdoblje zavrsilo time sto je narod odbacio Jahvu (1 Sam 8,7), na svrsetku drugog razdoblja Bog je morao odbaciti Izraela (2 Ljet 36,16).

Bog je narodu uvijek iznova slao proroke koji su ga pozivali na obraćenje. Među njima osobito treba spomenuti Iliju, proroka osude (spomenuto je osam njegovih čudesa), Elizeja, proroka milosti (i njegovih sesnaest čudesa) te Izaiju, mesijanskog proroka. Izraz "čovjek Božji" u knjigama o Kraljevima pojavljuje se vise od pedeset puta. Stoga te knjige imaju osobiti proročki karakter, a knjige Ljetopisa svećenički karakter.

Za svu devetnaestoricu kraljeva sjevernog kraljevstva važila je Božja osuda: "Činio je sto bijase zlo", dok su neki od Judinih kraljeva ipak bili vjerni Jahvi, osobito Josafat, Ezekija i Josija. Probuđenja koja su oni ostvarili u Božjem narodu, usporediva su s probuđenjima u krsćanskom svijetu (npr. Restauracija, to jest Obnova u 18. i 19. stoljeću).

3. Osobitosti

a) Moapski kamen (2 Kr 3)

Njemački misionar Klein je 1868. godine istočno od Jordana, nedaleko od moapskog grada Dibona, pronasao kamen s urezanim napisom moapskog kralja Mese (vidi 2 Kr 3). Starohebrejskim pismom Mesa je obznanio svoj razlaz s izraelskim kraljem Joramom. Taj kamen iz 840. godine prije Krista sada se nalazi u pariskom Louvru i najstarije je vanbiblijsko pisano svjedočanstvo koje potvrđuje potpunu točnost izvjesća Starog zavjeta o povijesnim događajima.

b) Kraljevi Izraela i Jude nakon podjele kraljevstva

Kralj Izraela	Vlada	Kralj Jude	Vlada	Druga kraljevstva
Jeroboam I.	931.-910.	Roboam	931.-913.	Sesonk, oko 924. (Egipat)
Nadab	910.-909.	Abijam	913.-911.
Basa	909.-886.	Asa	911.-870.	Ben-Hadad I., oko 900. (Sirija)
Ela	886.-885.
Zimri	885.
Omri	885.-874.
Ahab	874.-853.	Josafat*	872.-848.
Ahazja	853.-852.			Salmanasar III. 859.-824. (Asirija)
Joram	852.-841.	Joram	848.-841.
Jehu	841.-814.	Ahazja	841.
		Atalija	841.-835.
Joahaz	814.-798.	Joas	835.-796.
Joas	798.-782.	Amasja	796.-767.	Ben-Hadad II. 796.-770. (Sirija)
Jeroboam II*	793.-753.	Azarja* (Uzija)	791.-740.
Zaharija	753.-752.
Salum	752.
Menahem	752.-742.	Jotam*	750.-732. (751.-735.)	Tiglat-Pileser III. 745.-727. (Asirija)
Pekahja	742.-740.
Pekah*	740.-732. (752.-732.)	Ahaz	735.-716. (742.-726.)	Salmanasar V. 727.-722. (Asirija)
Hosea	732.-722.	Ezekija	716.-687. (728.-697.)	Sargon II. 722.-705. (Asirija)
722. / 721.: Asirsko sužanjstvo		Manase*	697.-642.	Sanherib 704.-681. (Asirija)
sužanjstvo		Amon	642.-640.	Asarhadon 680.-669. (Asirija)
		Josija	640.-609.
		Joahaz	609.	Nabukodonozor 605.-562. (Babilon)
		Jojakim	609.-598.	1. odvođenje u Babilon (605.)
		Jojakin	598.-597.	2. odvođenje u Babilon (597.)
		Sidkija	597.-586.	3. odvođenje u Babilon (586.)
			586.	Razorenje Jeruzalema

* Istodobna vladavina s prethodnikom odnosno s nasljednikom

( ) Godine u zagradama su alternativno računanje

c) Podrijetlo Samarijanaca (2 Kr 17)

Nakon sto je deset Izraelovih plemena 722. godine prije Krista odvedeno u Asirsko sužanjstvo, asirski je kralj u zemlju doveo strane narode te ih nastanio u samarijskim gradovima (2 Kr 17,24). Oni su se pomijesali s preostalim Izraelcima i zadržali svoje idolopokloničke običaje. Po naredbi asirskoga kralja iz Sužanjstva je doveden jedan izraelski svećenik kako bi te poganske doseljenike uputio na Jahvu. No oni nisu odustali od stovanja svojih bogova, pa stoga imaju sva obilježja mjesanog naroda. Kasnije su Samarijanci sagradili vlastito svetiste na brdu Gerizim i preuzeli pet Mojsijevih knjiga kao obvezujuće sveto Pismo.

Nakon babilonskog sužanjstva Samarijanci su htjeli pomoći Židovima pri izgradnji Hrama, no Židovi im to nisu dopustili (Ezr 4,2-3). I u evanđeljima Novog zavjeta često se spominje netrpeljivost i neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca.

Jos i danas oko četiri stotine "Samaritanaca", kako se sada nazivaju, živi u Nablusu (sadasnji arapski naziv za stari Sekem).

4. Pregled sadržaja

I. 1. Kraljevima 1 - 11: Salomonovo kraljevstvo

1 Kr 1 - 2: Salomon postaje kralj; David umire

1 Kr 3: Salomonova molitva za mudrost

1 Kr 4: Salomonovi namjesnici

1 Kr 5: Pripreme za gradnju Hrama

1 Kr 6 - 7: Gradnja Hrama i izrada opreme

1 Kr 8: Posvećenje Hrama i Salomonova molitva

1 Kr 9: Salomonova veličina

1 Kr 10: Kraljica od Sabe

1 Kr 11: Salomonov neuspjeh i smrt

II.1. Kraljevima 12 - 2. Kraljevima 17: Razdijeljeno kraljevstvo

1 Kr 12: Roboam i Jeroboam: podjela kraljevstva

1 Kr 13: Božji čovjek iz Judeje i prorok iz Betela

1 Kr 14: Vladavina Jeroboama i Roboama

1 Kr 15:Vladavina Abijama i Ase u Judeji te Nadaba i Base u Izraelu

1 Kr 16: Ela, Zimri, Omri i Ahab vladaju u Izraelu

1 Kr 17: Ilija na potoku Keritu i kod udovice u Sarfati (usp. Lk 4,25-26)

1 Kr 18: Ilija na Karmelu

1 Kr 19: Ilija na Horebu

1 Kr 20: Ahabovi ratovi sa Sirijom

1 Kr 21: Ahab i Nabotov vinograd

1 Kr 22: Ahabov posljednji rat sa Sirijom i njegova smrt

2. Kraljevima

2 Kr 1: Ilija i Ahazja

2 Kr 2: Ilijino uznesenje

2 Kr 3: Joramov rat s Moabom

2 Kr 4: Četiri Elizejeva čuda

2 Kr 5: Elizej ozdravlja gubavca Naamana

2 Kr 6 - 7: Rat Sirijaca protiv Izraela

2 Kr 8: Elizej i Hazael

2 Kr 9 - 10: Vladavina Jehua

2 Kr 11: Atalijina vladavina u Judeji

2 Kr 12: Joasevo kraljevanje u Judeji

2 Kr 13: Joahazovo i Joasevo kraljevanje u Izraelu

2 Kr 14: Vladavina Amasje u Judeji i Jeroboma II.
u Izraelu

2 Kr 15: Vladavina Azarje (Uzije) i Jotama u Judeji te Zaharije, Saluma, Menahema, Pekahje i Pekaha u Izraelu

2 Kr 16: Ahazovo kraljevanje u Judeji

2 Kr 17: Hoseino kraljevanje i propast sjevernog kraljevstva

III.2. Kraljevima 18 - 25: Judejsko kraljevstvo do babilonskog sužanjstva

2 Kr 18 - 19: Ezekijina vladavina i prijetnje Asiraca

2 Kr 20: Ezekijina bolest i smrt

2 Kr 21: Vladavina Manasea i Amona

2 Kr 22: Josijina vladavina i otkriće Knjige Zakona u Hramu

2 Kr 23: Josija čisti zemlju od idolopoklonstva

2 Kr 24: Babilon pokorio posljednje judejske kraljeve

2 Kr 25: Razorenje Jeruzalema

1. i 2. knjiga Ljetopisa

29 i 36 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Obje knjige Ljetopisa na posljednjem su mjestu u hebrejskom Starom zavjetu. Izvorno su, poput Samuela i Kraljeva, bile samo jedna knjiga. Njihova podjela izvrsena je u Septuaginti, grčkom prijevodu Starog zavjeta. Otada je preuzimana u kasnije prijevode Svetog pisma, a na posljetku i u hebrejsku Bibliju (prvi put je to učinio Daniel Bomberg 1517. godine).

Na osnovi 1 Ljet 3,19; 9,1-2 te 2 Ljet 36,22-23 može se zaključiti da su knjige Ljetopisa napisane ili upotpunjene tek nakon babilonskog sužanjstva. Kako su zaključni stihovi 2. Ljetopisa doslovce isti kao i prvi stihovi Ezrine knjige, a Ezrina je knjiga povijesni nastavak knjiga Ljetopisa, već su židovski učenjaci, pisci Talmuda, njezinim piscem smatrali Ezru. Na to ukazuje i precizno rodoslovlje na početku knjige (1 Ljet 1 - 9). Nakon babilonskog sužanjstva Židovima su rodoslovlja postala osobito važna (usp. Ezr 2,62).

Poput većina spisa Starog zavjeta, ni ovdje nije spomenut pisac. Međutim, svećenički karakter knjige odgovara Ezri, koji je i sâm bio svećenik (Ezr 7,1-5.11). Po tome bi doba pisanja knjigâ Ljetopisa bilo oko 450.-400. prije Krista.

U njezinim izvjestajima naveden je čitav niz povijesnih djela na koja se pisac mogao osloniti (1 Ljet 5,17; 9,1; 23,27; 27,24; 29,29; 2 Ljet 9,29; 12,15; 13,22; 24,27; 26,22; 27,7; 33,19; 35,25). Za one koji Bibliju prihvaćaju kao od Boga nadahnutu knjigu nisu najvažnija ta vanjska obilježja, nego pouka koju nam Bog želi saopćiti time sto je na taj način dao napisati knjige Ljetopisa (usp. 1 Kor 10,6.11).

2. Svrha pisanja

Knjige Ljetopisa nisu samo puko ponavljanje knjiga o Kraljevima. Bog je imao osobitu namjeru kad je dao da se napisu te knjige. To je vidljivo već iz opsirnog uvodnog rodoslovlja naroda Izraela, osobito Davidova doma, koje započinje s Adamom, prvim čovjekom. Knjige Ljetopisa su božanski pregled Izraelove i ljudske povijesti te Božjeg postupanja s Izraelom. Pritom nam upada u oči sličnost s Mojsijevom petom knjigom koja, također, nije samo puko ponavljanje teksta prethodnih knjiga.

Knjige Ljetopisa osobito opisuju judejsko kraljevstvo, to jest, kraljevstvo dvaju plemena nastalo nakon podjele izraelskog naroda. U knjigama o Kraljevima u prvom se planu nalazi sjeverno kraljevstvo od deset plemena. Ovdje se ono spominje samo kad je u vezi s Judom.

Glavna tema tih knjiga jest kraljevstvo Davida, Salomona i njihovih nasljednika. Oba spomenuta kralja služe kao predslika (tip) Krista kao odbačenog, napaćenog i proslavljenog Kralja. Stoga se u knjigama Ljetopisa ni ne spominju njihovi pogresni koraci, primjerice Davidov preljub s Bat-Sebom i ubojstvo njezina muža Urije, kao ni Salomonovo idolopoklonstvo. Knjige o Kraljevima uglavnom sadrže moralne pouke i bave se ljudskom odgovornosću. Knjige Ljetopisa, naprotiv, uglavnom sadrže tipoloske pouke povezane s Božjom milosću.

Druga važna tema jest Hram i njegova izgradnja. U knjigama Ljetopisa posvećeno mu je mnogo vise prostora negoli u 1. o Kraljevima. U 1. Ljetopisa (u poglavljima 21 - 29) opisano je Davidovo zanimanje za Hram, Božje Prebivaliste usred Njegova naroda, a u 2. Ljetopisa 2 - 7 gradnja i posvećenje Hrama pod kraljem Salomonom. Kasnije se u vise navrata spominje obnova hramskog bogoslužja (Josija, Ezekija). Knjige Ljetopisa prikazuju duhovnu stranu života, to jest službu Božju u judejskom kraljevstvu, te su stoga prožete svećeničkim karakterom. Knjige o Kraljevima, naprotiv, imaju vise proročko obilježje.

U knjigama o Kraljevima i u Ljetopisima opisuje se skora propast izraelskog naroda. U judejskom se kraljevstvu ta propast ipak nakratko odgađala zbog probuđenja nekolicine bogobojaznih kraljeva (osobito Josafata, Ezekije i Josije). Opis povijesti Božjeg naroda zavrsava tako da ga Jahve odbacuje te dopusta Babiloncima da odvedu Judejce u sužanjstvo (605.-586. godine prije Krista). Babilon pak je slika svjetovne sile u religijskom obličju (usp. Post 11 i Otk 17 - 18).

No pri svrsetku ovih knjiga opisano je kako Bog budi srce perzijskom kralju Kiru da vrati Judejce u Palestinu. U tome se ponovno očituje Božja milost.

3. Osobitosti

Hram

Uz već spomenute razlike između knjigâ o Kraljevima i knjigâ Ljetopisa, uočljive su i značajne razlike u opisu Hrama. U 1. Kraljevima 6,5-10 spomenuta je dogradnja, a to nedostaje u 2. Ljetopisa. U 2. Ljetopisa 3,14 govori se o hramskom zastoru, a u 2. Ljetopisa 4,1 o tučanom (mjedenom) žrtveniku, sto pisac 1. Kraljevima ne spominje. Te i druge sitne razlike pojasnjuju da je u 1. Kraljevima opisano Božje Prebivaliste i unutarnje zajednistvo naroda sa Njim, a u 2. Ljetopisa opisano je mjesto na kojem čovjek pristupa Bogu kako bi mu iskazivao stovanje.

4. Pregled sadržaja

I. 1. Ljetopisa 1 - 9: Rodoslovlje

1 Ljet 1: Od Adama do Edoma

1 Ljet 2,1 - 4,23: Juda, osobito Davidov dom

1 Ljet 4,24 - 8,40: Ostala Izraelova plemena

1 Ljet 9: Stanovnici Jeruzalema

II. 1. Ljetopisa 10 - 29: Davidova vladavina

1 Ljet 10: Svrsetak kralja Saula

1 Ljet 11: Kralj David i njegovi junaci

1 Ljet 12: Davidovi vjerni pristase

1 Ljet 13: David i Kovčeg saveza

1 Ljet 14: Davidova pobjeda nad Filistejcima

1 Ljet 15 - 16: Prijenos Kovčega saveza u Jeruzalem

1 Ljet 17: David želi sagraditi Hram

1 Ljet 18 - 20: Davidovi ratovi

1 Ljet 21: Prebrojavanje naroda i kazna

1 Ljet 22: Pripreme za gradnju Hrama

1 Ljet 23: Dužnosti Levitâ

1 Ljet 24: Dužnosti svećenikâ

1 Ljet 25: Dužnosti pjevačâ

1 Ljet 26: Dužnosti vratarâ i ostalih službenika

1 Ljet 27: Vojničko i građansko uređenje

1 Ljet 28: Ustoličenje Salomona

1 Ljet 29: Davidove posljednje riječi i smrt

III. 2. Ljetopisa 1 - 9: Salomonova vladavina

2 Ljet 1: Salomon stupa na vlast

2 Ljet 2 - 4: Gradnja Hrama

2 Ljet 5 - 7: Posvećenje Hrama

2 Ljet 8 - 9: Salomonova slava i smrt

IV. 2. Ljetopisa 10 - 36: Judejsko kraljevstvo do Izgnanstva

2 Ljet 10 - 12: Podjela kraljevstva i Roboamova vladavina

2 Ljet 13: Abija

2 Ljet 14 - 16: Asa

2 Ljet 17: Josafat

2 Ljet 18: Josafatov savez s Ahabom

2 Ljet 19: Josafat postavlje suce

2 Ljet 20: Spas od Moaba

2 Ljet 21: Joram

2 Ljet 22: Ahazja

2 Ljet 23: Atalija

2 Ljet 24: Joas: revnost i otpad

2 Ljet 25: Amasja

2 Ljet 26: Uzija (Azarja)

2 Ljet 27: Jotam

2 Ljet 28: Ahaz

2 Ljet 29: Ezekija čisti Hram

2 Ljet 30: Ezekija svetkuje Pashu

2 Ljet 31: Daljnji Ezekijin rad na obnovi

2 Ljet 32: Napad asirskog kralja Sanheriba

2 Ljet 33: Manase

2 Ljet 34: Josija: čisćenje Hrama i nalaz Knjige Zakona

2 Ljet 35: Josijina proslava Pashe

2 Ljet 36: Joahaz, Jojakim, Jojakin, Sidkija i pad Jeruzalema

Knjiga Ezrina

10 poglavlja

1. Pisac i doba nastanka

Ako posljednja dva stiha iz Druge knjige Ljetopisa (2 Ljet 36,22-23) usporedimo s prvim stihovima Ezrine knjige (Ezr 1,1-3), utvrdit ćemo da su potpuno isti. Ezra (njegovo ime znači "pomoć") sadržajno se i povijesno nadovezuje na Drugu knjigu Ljetopisa. Ipak, između tih je dviju knjiga sedamdesetogodisnje babilonsko sužanjstvo (usp. Jer 25). Ono započinje prvim odvođenjem Judejaca za vladavine kralja Jojakima (606./605. prije Krista), a zavrsava naredbom perzijskog kralja Kira (537./536. prije Krista) kojom se Židovi imaju vratiti u Palestinu te u Jeruzalemu ponovno sagraditi razoreni hram.

U hebrejskim Biblijama, jednako kao i u Septuaginti, Ezrina i Nehemijina knjiga tvore svojevrsnu cjelinu. One su u Septuaginti, a kasnije i u Vulgati, ipak odijeljene ili se barem međusobno razlikuju. U ponekim suvremenim izdanjima Septuaginte i Vulgate ponekad se nalaze i dvije nenadahnute knjige koje ne spadaju u kanon Svetog pisma a koje, također, nose Ezrino ime. Kako to ne bi zbunilo neke od čitatelja, poslužit ćemo se sljedećom tablicom:

Vulgata (lat.)

Septuaginta (grč.)

Ezra Ezdra I Ezdra II

Nehemija Ezdra II

3. Ezrina (apokrif) Ezdra III Ezdra I

4.Ezrina(pseudo- Ezdra IV Ezra-Apokalipsa

epigraf)

Autorstvo Ezrine knjige od starine je pripisivano pismoznancu Ezri. On se u Jeruzalem vratio s drugom skupinom povratnika, oko 458. godine prije Krista (Ezra 7). Stoga od Ezre 7 nadalje, pisac pise i u prvom licu (Ezra 7,1.28). Poglavlja 4,18 - 6,18 i poglavlje 7,12-26 nisu napisana na hebrejskom nego na aramejskom jeziku. Aramejski je semitski jezik kao i hebrejski te se u perzijskom kraljevstvu upotrebljavao kao službeni i međunarodni jezik. Navedeni odlomci sadrže službene dokumente napisane od strane perzijskog dvora, odnosno njemu upućene.

Proroci Hagaj i Zaharija spomenuti u Ezri 5,1 i 6,14 bili su suvremenici Zerubabela i Jesue. Oni u svojim spisima potvrđuju i nadopunjuju činjenice opisane u Ezrinoj knjizi.

2. Svrha pisanja

Propasću izraelskog sjevernog kraljevstva (kraljevstvo od deset plemena) 722. godine prije Krista i odvođenjem naroda u asirsko sužanjstvo, te odvođenjem južnog kraljevstva (Juda) u babilonsko sužanjstvo, 605.-586. godine prije Krista, prestaje teokracija u Božjem narodu. Jahvino prijestolje nije vise u Jeruzalemu (1 Ljet 29,23). Slava Jahvina napustila je Hram prije njegova razorenja (usp. 2 Ljet 7,2 s Ez 9,3; 10,18; 11,23). Bog je predao vlast u ruke poganskih kraljeva (Jer 27,6; Dan 2,37-38; Ezr 1,2). Nastupilo je "razdoblje poganâ" (Lk 21,24). Bog vise ne prebiva ni ne vlada u Jeruzalemu, nego u svojoj providnosti predaje vlast u ruke četirima velikim svjetskim kraljevstvima: Babilonu, Perziji, Grčkoj i Rimu, o kojima osobito proriče prorok Daniel.

Nakon sedamdesetgodisnjeg sužanjstva, Jahve u svojoj milosti ponovno oživljuje mali dio, to jest, Ostatak svog naroda. No On to postiže preko Kira (usp. Iza 44,28), vladara perzijskog kraljevstva. Ponovno je trebalo sagraditi hram u Jeruzalemu i obnoviti bogostovlje. Na slavnom Kirovom peharu, koji opisuje njegovu pobjedu nad Babilonom, klinastim je pismom napisano i sljedeće: ". Bogove, koji u njima (to jest, u gradovima) stanovahu, vratih natrag na njihova mjesta . sve njihove stanovnike sabrah i dopustih im da se vrate u svoja prebivalista ."

Biblija izvjesćuje o tri skupine povratnika. Prvi povratak zbio se oko 536. godine prije Krista. Njegovi su pokretači bili Zerubabel, potomak kralja Davida, i Jesua (ili: Josua), potomak velikog svećenika Arona (Ezr 1 - 6). Najprije je ponovo izgrađen žrtvenik za paljenice u hramskom dvoristu, a potom i sâm Hram.

Druga je skupina stigla godine 458. godine prije Krista, a predvodio ju je svećenik i pismoznanac Ezra (Ezr 7). On se osobito priklonio proučavanju Jahvina Zakona, Božje riječi, te ga nastojao ponovno približiti narodu.

Treća skupina povratnika vratila se s Nehemijom, 445. godine prije Krista. Ti su događaji opisani u istoimenoj knjizi. Nehemija je svojom dužnosću smatrao ponovnu izgradnju zidina i vratiju razorenog Jeruzalema.

Ezrina i Nehemijina knjiga opisuju od Boga pokrenuto probuđenje manjeg broja Židova koji su se, vrativsi se u Obećanu zemlju, okupili u Jeruzalemu na mjestu koje je Jahve izabrao za prebivaliste svom Imenu (Pnz 12,5; 1 Kr 11,36). Zbog toga su morali biti oslobođeni iz Babilona, područja svjetske religijske moći. Ipak, nije bilo dovoljno samo naći se na ispravnom mjestu, neophodno je bilo i ispravno razmisljanje kao i strah Božji. Mnogima od njih upravo je to nedostajalo. I sa strane je bilo protivljenjâ koja je valjalo nadvladati.

Povijest probuđenja i povratka Židovâ iz babilonskog sužanjstva u Palestinu (Kanaan) sadrži važne i ozbiljne pouke za sve nas krsćane. Kolika li je samo probuđenja Bog proveo u krsćanskom svijetu, osobito u 19. stoljeću! Žrtvenik, to jest stol Gospodnji (usp. Mal 1,7.12; 1 Kor 10,21), te Hram, to jest zajednica (ekklesia) kao kuća i Božje prebivaliste (1 Kor 3,10-17), trebali bi biti važni i dragocjeni svakom vjerniku.

3. Osobitosti

a) Proroci suvremenici

Knjige proroka Hagaja i Zaharije napisane su u doba izgradnje Hrama, a Ezrinu knjigu nadopunjuju u dvostrukom smislu. Hagaj s pravom opominje Židove sto ne služe Jahvi svim srcem. U takvim okolnostima Zaharija proriče o dolasku Mesije.

b) Obilježja probuđenja

Probuđenje židovskog Ostatka opisano u Ezrinoj knjizi ima sedam obilježja:

- Svijest o vlastitoj slabosti (Ezr 2 i 9)

- Poslusnost Božjoj riječi (Ezr 7)

- Povratak u božansko srediste (Ezr 3)